Marko Kažotić
Kažotić, Marko, talijanizirano Marco /de/ Casotti, (Trogir, 22. VII. 1804. – Zadar, 9. V. 1842.), hrvatski književnik i novinar koji je pisao isključivo na talijanskom jeziku. Nazivali su ga "dalmatinski Walter Scott" i "trogirski Manzoni".[1] .
Životopis[uredi | uredi kôd]
Podrijetlom iz stare hrvatske plemićke obitelji čiji se rodonačelnik obitelji, Kažot, prvi put spominje 1216. i koja je u XIX. stoljeću izumrla.[2] Gramatičke razrede završio 1817. u Splitu, a »classes humanitatis« (sa završnim 6. razredom gimnazije) 1819. u Zadru. God. 1820–21. polazio je »studia superiora« (akademiju) u bečkom Theresianumu te, prekinuvši školovanje, proveo neko vrijeme u Veneciji. Prateći bečka i venecijanska društvena, likovna i kazališna zbivanja i novinstvo, upoznao se s djelima europskih klasicista, predromantičara, sentimentalista i romantičara, a kako je stvarao gotovo istodobno s A. Manzonijem, W. Scottom, V. d’Arlincourtom, F. D. Guerazzijem, na njih se umnogome ugledao.[3] Njegovoj izobrazbi pridonijelo je i višegodišnje druženje s učenim rođakom Antunom Cipikom u Trogiru, gdje se bavio proučavanjem domaće povijesti, narodnih običaja i književnim radom na talijanskom jeziku. Prešavši nakon 1835. u Zadar, uključio se u zadarski književni krug te do kraja života bio suradnik i od 1837. urednik lista Gazzetta di Zara, gdje je objavljivao putopisnu prozu, povijesno-zemljopisne, arheološke i beletrističke priloge, oglede, životopise i nekrologe znamenitih Dalmatinaca (I. Lučića, Cipika, I. B. Marinija, L. Burića), kazališne prikaze i kraća humoristična kazivanja (bizzarie).
Djela[uredi | uredi kôd]
Miljenko i Dobrila[uredi | uredi kôd]
Najpoznatiji je njegov prozni prvijenac, prvi povijesni roman u Dalmaciji, "Miljenko i Dobrila”, "Milienco e Dobrila" (Zadar 1833.), u kojem se očituju značajke poetike romantizma, pogotovu Manzonijevih "Zaručnika". Puno je značajnije što se autor nadahnuo domaćom, kaštelanskom, legendom na »iliričkom« (hrvatskom) jeziku iz 1679. o nesretnim ljubavnicima iz obitelji čiji su potomci još bili živi te je stereotipnim modelima povijesnog romana utisnuo pečat zavičajnih boja i ugođaja.[1] Djelo je više puta prevedeno na hrvatski (A. i I. Mažuranić potkraj 1830-ih; B. Matijaca 1890–1908; A. Ivačić 1929; N. Bućan 1985; M. Zorić 2004) te dramatiziran na hrvatskom i talijanskom jeziku. Prema romanu napisani su i libreti (A. Ghislanzoni, pisac libreta za Aidu, za talijansku operu S. Strina 1894, Milivoj Koludrović za svoju operu skladanu 1942), nadahnuo je slikara P. Vučetića te bio najprodavanija hrvatska knjiga uoči I. svjetskoga rata.[3]
Crvena kapa, ili prizori iz morlačkoga života[uredi | uredi kôd]
Posmrtno tiskano djelo “Crvena kapa, ili prizori iz morlačkoga života”, “Il berretto rosso ossia scene della vita morlacca” (Venezia 1843), ocijenjeno je njegovim najboljim ostvarajem (I. Franceschi, N. Tommaseo).[3] Smatra se hrvatskom verzijom romana "The Scarlet Letter" (Grimizno slovo) Nathaniela Hawthornea.[4] Ida von Düringsfeld objavila je 1857. njemački prijevod, a 1889. dramatizirao ga je Donzelli. To je roman koji opisuje život i običaje biokovskoga sela i u kojem Morlaci postaju protagonisti. Uz opise sadržava i talijanske prijevode devet hrvatskih narodnih pjesama.[3]
Obale i otoci Istre i Dalmacije[uredi | uredi kôd]
Kažotićevo najopsežnije djelo je “Obale i otoci Istre i Dalmacije”, “Le coste e isole dell’ Istria e della Dalmazia” (Zadar 1840.), u kojem opisuje hrvatsku obalu na putovanju parobrodom od Trsta do Budve. Ova putopisna proza istovremeno je i prvi ˝pravi˝ vodič po hrvatskoj obali. Kažotićevo romantičarsko putovanje prožeto je zanosnim opisima krajeva i gradova uz koje parobrod plovi ili u koje pristaje, brojnim povijesnim reminiscencijama, ali istovremeno i vrlo konkretnim i praktičnim podacima o veličini i smještaju luka, o dubinama u njima i vjetrovima od kojih su zaštićene ili koji ih ugrožavaju, o broju stanovnika, o administrativnom njihovu statusu i sličnim podacima. Cjelovit prijevod knjige na hrvatski objavljen je 2015. Knjiga je bogato ilustrirana suvremenim crtežima krajeva koje Kažotić opisuje, a izradili su ih svjetski poznat francuski crtač L. F. Cassas 1782. godine i austrijski časnik J. Högelmüller 1845. Godine.[5]
Ban Horvath[uredi | uredi kôd]
Znatno manji bio je odjek romana s povijesnim okvirom bune hrvatskih velikaša na čelu s Ivanišem Horvatom, jednim od vođa u borbama oko prijestolja nakon smrti Ludovika I. Anžuvinca, “Ban Horvath”, Il bano Horvath (Venezia 1838), u kojem prevladava mračno ozračje.[3]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Miljenko i Dobrila : dalmatinski povijesni roman iz 17. stoljeća / Marko Kažotić ; preveo s talijanskog izvornika i pogovor napisao Mate Zorić (pristupljeno 20. kolovoza 2021.)
- ↑ Kažotić, Marko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 20. 8. 2021. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. travnja 2023. Pristupljeno 20. kolovoza 2021.
- ↑ a b c d e Mate Križman, LZMK Hrvatski biografski leksikon: Marko Kažotić (pristupljeno 20. kolovoza 2021.). Inačica izvorne stranice arhivirana 20. kolovoza 2021. Pristupljeno 20. kolovoza 2021.
- ↑ Mihaljević, Nikica ; Anušić, Nikola; Adriatico/Jadran, Rivista di cultura tra le due sponde, 2/2005., Lo scrittore dalmata Marko Kažotić (Marco de Casotti) e il suo colloquio letterario con la storia (pristupljeno 20. 8. 2021.)(tal.)
- ↑ Ivania Petrin: Obale i otoci Istre i Dalmacije / Marko Kažotić ; prevela i komentirala Ivania Petrin Pristupljeno 20. 8. 2021.