Mato Moguš

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Mato Moguš (Generalski Stol, 2. svibnja 1912. - Otočac, 1946.), hrvatski katolički svećenik, pristaša osamostaljene hrvatske države, suradnik partizana, žrtva jugokomunističkih zločina.[1][2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se je u Generalski Stol od oca Josipa i majke Barbare, rod. Pavletić. U Senju završio gimnaziju i studij teologije. Zaredio se je za svećenika 1935. godine. U Jelenju je bio kapelan, zatim upravitelj župe u Podlapcu, Udbini i Borićevcu.[1] Prije rata radio je mnogo na promicanju vjere i hrvatstva, što mu lički velikosrbi nisu nikad zaboravili.[3] Kad je pala tamnica hrvatskog naroda, velikosrpska monarhofašistička Kraljevina Jugoslavija u kojoj su ličko-krbavski Hrvati osobito trpili strašne progone, radosno je dočekao uspostavu hrvatske države, za kojom su Hrvati tako žudili. Novoosnovanu NDH doživio je kao ispunjenje sna svojih župljana i nije ni mogao pomisliti kakve će stvari biti u marionetskoj državi pod totalitarnim režimom. Želio je svima pomoći te se kao osvjedočeni Hrvat povezao se s općinskim vlastima nove hrvatske države. No ta je općina bila Udbina, koju su velikosrbi imali na piku.[1]

Poslije rata su mu predbacivali su mu da je lipnja 1941. na Poglavnikov imendan pohvalno govorio o poglavniku, a da bude još gore, a jugokomunistički sud mu je poslije predbacio da je bio odgovoran za "masovni pokolj srpskoga naroda" u Udbini. A naprotiv, baš su velikosrbi u Udbini masovno poklali hrvatski narod, tako da je Hrvata u Udbini od prijeratne dvije tisuće 1945. gotovo sve nestalo. Ako Hrvati nisu bili pobijeni, raspršeni su, tako da u Udbini uopće nije bilo potrebe za župnikom i posljedica je bila da cijelo vrijeme u jugokomunističkoj Jugoslaviji bilo je cementirano etničko čišćenje i od 1945. - 1990., Udbina nije imala ni župnika, ni crkvu, ni župni stan i nijednog Hrvata, sve do Oluje, kada su u nju došli prognani Hrvati iz Bosne. "Masovni pokolj Srba" kojim su teretili Moguša uopće nije bio, nego se utvrdilo da je stradao jedan žandar Crnogorac koji je poginuo negdje u blizini. Štaviše, vlč. Moguš povukao se studenoga 1941., nakon što su partizani, četnici i domaći Srbi zajedno napali Udbinu i ubili mnoge Hrvate, a većina ih se nakon toga u noći pred sv. Luciju 1942. povukla iz opkoljene Udbine.[1]

Godine 1941. imenovan je župnikom u Grižanama, gdje se distancirao od hrvatske vlasti i u nju se nije miješao. Bio je otvoren za suradnju s partizanima koji su svako malo upadali iz šume, i Moguš je s njima nastojao biti korektan. Sve vrijeme do kraja rata koje je proveo u župi Grižane baš ništa mu se nije moglo predbaciti.[1]

Nakon zauzimanja Gospića i ulaska u grad 4. travnja 1945., partizani su u dvije godine u Gospiću i neposrednoj okolici gradića, na razne načine ubili više od 3500 nevinih osoba. Ista sudbina snašla je i Moguša.[3] Poslije rata su ga uhitili dok je išao putem od škole do župnoga stana.[1] Odveli su ga u gospićku kaznionicu. Sa skupinom Hrvata iz Udbine u lički velikosrbi mučili su ga.[3] Odveli su ga pred sud. Sudili su mu u Okružnom narodnom sudu u Gospiću. Optužbe su bile užasne: da je bio ustaški povjerenik za kotar Udbinu, organizirao ustašku miliciju s kojom je razoružavao bivšu jugoslavensku vojsku, da je zapovijedao uhićivanje Srba "koji su redovno poslije uhićivanja bili ubijani", da je pljačkao imovinu ubijenih Srba, da je pozivao i tjerao srpski narod da se prekrsti, da je održavao javno i masovno sastanke pozivajući hrvatski narod da masovno pristupa ustaškom pokretu i "povede borbu za istrebljivanje Srba u Hrvatskoj". Osudili su na kaznu smrti strijeljanjem, konfiskaciju cjelokupne imovine i trajan gubitak političkih i građanskih prava. Mještani su pisali zamolbu za njegovo pomilovanje, ali uzaludno. U Otočcu su svjedoci vidjeli kako župnika Moguša i druge osuđene odvoze na gubilište u Udbinu. Svezani Moguš je s kamiona zamolio kateheta vlč. Josipa Benića koji se našao u blizini da ga ispovijedio, što je i učinio. Jugokomunistički krvnici su ga ubili 1946. godine.[3] Objesili su ga u Udbini, na brijegu pred crkvom. Osam je dana visio obješen. Moguš je stradao jer se našao na putu onima koji su namjeravali etnički očistiti Liku i Krbavu od Hrvata te zatrti ikakvi trag postojanja Hrvata u tim krajevima. Osuđen je potpuno nevin i smaknut jer se našao među najzloglasnijim Srbima u cijeloj Lici, a osobito zbog djelovanja u Udbini, koja je temeljito etnički očišćena od Hrvata, i za cijelo vrijeme komunističke Jugoslavije Srbi nisu dali obnoviti župnu crkvu u Udbini.[1]

Vidi[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Mato Moguš: Potpuno nevin, mučen je i strijeljan zbog "masovnog pokolja srpskog stanovništva", a pokolja uopće nije bilo, Arhiv Riječke nadbiskupije, 23. ožujka 2010. Pristupljeno 14. lipnja 2017.
  2. Partizanski poslijeratni zločini u Gospiću i okolici, Glas Koncila Gk-24-25, str.65, Issuu.com, 16. ožujka 2008. Pristupljeno 14. lipnja 2017.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Lički pop Alojzije Kukec: Ratni vihor u Gospiću i okolici, ur. i predgovor Goran Moravček, Issuu.com, Nakladnik Inicijativa za zaštitu baštine Kastav, 2013., ISBN 978-953-56683-3-6, str. 9