Mihail Botvinik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Botvinik i Lasker (1936.)

Mihail Mojsejevič Botvinik (rus. Михаи́л Моисе́евич Ботви́нник) (Kuokkala, Veliko Finsko Vojvodstvo (tada dio Ruskog Carstva) , 17. kolovoza 1911. - Moskva, 5. svibnja 1995.), sovjetski/ruski velemajstor i dugogodišnji svjetski šahovski prvak židovskog podrijetla.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen u Kuokkali, sin zubarskog tehničara, prvi put su ga zapazili u šahovskom svijetu sa 14 godina, kada je pobijedio svjetskog prvaka Capablancu u jednoj simultanci.

Brzo je napredovao i u dvadesetoj godini, kao ruski majstor, prvi put je pobijedio na sovjetskom šahovskom šampionatu 1931. Kasnije je na državnim prvenstvima pobjeđivao 1933., 1939., 1941., 1945. i 1952. godine.

Sa 25 godina Botvinik se ravnopravno nosio sa svjetskom šahovskom elitom, postižući uspjehe na najjačim međunarodnim turnirima. Bio je prvi (zajedno sa Flohrom) u Moskvi 1935., ispred Laskera i Capablanke, zatim prvi (zajedno s Capablankom) u Nottinghamu 1936. i treći (iza Finea i Keresa) na prestižnom turniru AVRO u Amsterdamu 1938. Godine 1941. osvojio je turnir koji mu je donio naslov "apsolutnog prvaka SSSR-a". Botvinik je pobijedio Keresa i budućeg svjetskog prvaka Smislova, kao i jake sovjetske velemajstore Isaka Boleslavskog i Andora Lilienthala.

Svjetski prvak[uredi VE | uredi]

Mihail Botvinik (1961.)

Nije iznenađenje da je Botvinik, stalno napredujući, tri puta bio svjetski prvak (1948.-57., 1958.-60., 1961.-63.). Njegova dugovječnost na šahovskom tronu pripisuje se njegovoj izuzetnoj posvećenosti izučavanju šaha. Pripreme prije meča i analize poslije meča bile su najjača Botvinikova strana: tehnika prije taktike i majstorstvo u završnicama ispred zamki u otvaranjima. Njegovo usvajanje i razvoj solidnih otvaranja u Nimzowitschevoj indijskoj obrani, Slavenskoj obrani i Winawerovoj Francuskoj obrani bile su rezultat pažljivih studija i zato se mogao usredsrediti na uzak repertoar otvaranja za vrijeme najvažnijih dvoboja, često vodeći meč u pažljivo odabrane varijante. Odigrao je mnogo "tajnih" trening-partija s majstorima takvog kalibra kao što su Flohr, Jurij Averbah i Vjačeslav Rogozin. Objelodanjivanje detalja ovih mečeva, mnogo godina kasnije, omogućilo je šahovskim historičarima da steknu uvid u fascinantnu Botvinikovu šahovsku vladavinu.

Možda je iznenađujuće da Botvinik nije široko prihvaćen kao jedan od najboljih šahista svih vremena. S jedne strane, njegovi uspjesi bili su zaista impresivni i treba biti upamćeno da su svi njegovi najveći rivali, mladi Keres, David Bronstein, Smislov, Mihail Talj i Tigran Petrosjan bili nezaboravni igrači. On je, također, ustanovio novi trend svojim detaljnim analizama otvaranja i načinom treninga.

S druge strane, kritičari ističu njegovo rijetko pojavljivanje na turnirima poslije Drugog svjetskog rata, dok je bio svjetski prvak, i njegove prosječne rezultate u mečevima za obranu titule – od 5 obrana izgubio je 3 meča (od Smislova 1957., Talja 1960. i Petrosjana 1963.), a u 2 je igrao neriješeno (protiv Bronštajna 1951. i Smislova 1954). On je, međutim, dobio 2 meča kao izazivač, pobijedivši vladajuće svjetske prvake Smislova 1958. i Talja 1961.

Vlada, također, opće mišljenje da se Botvinikova igra zasnivala više na korektnoj nego na intuitivnoj ili spektakularnoj igri. Ovakvo mišljenje nastalo je zahvaljujući njegovom osornom ponašanju i naizgled hladnoj, proračunatoj ličnosti, za razliku od genijalnog Talja – iako je Fine (jedan od najjačih šahista u povijesti, koji nije osvojio titulu svjetskog prvaka) napisao da je Botvinikova zbirka najboljih partija jedna od "tri najljepše".

Tri su čimbenika doprinijela njegovim neujednačenim rezultatima. Prvo, Drugi svjetski rat izbio je upravo u vrijeme kad je Botvinik bio na vrhuncu – da rat nije prekinuo međunarodna šahovska natjecanja, Botvinik bi gotovo sigurno izazvao Aljehina u meču za svjetskog prvaka u ranim 40-im i možda bi i osvojio titulu, kao što je to uradio 1948., kada se poslije Aljehinove smrti igrao meč-turnir za titulu prvaka svijeta. Drugo, on je bio jedini svjetski poznat šahista koji je imao dugu i bogatu karijeru na drugom polju – kao inženjer — za šta je dobio brojna sovjetska odlikovanja, a Fine je često isticao da je Botvinik bio posvećen inženjerstvu jednako kao i šahu. Konačno, prethodni svjetski prvaci mogli su izbjegavati svoje najjače takmace, kao što bokseri teške kategorije to čine danas; Lasker je bio poznat po tome što je držao titulu koliko je dugo mogao u nekoliko prilika izbjegavajući mečeve s najozbiljnijim pretendentom, Capablancom. Kada je FIDE preuzela kontrolu nad svjetskim prvenstvima 1948., Botvinik je bio prvi šampion koji je bio prinuđen igrati s najjačim protivnicima svake 3 godine; čak i tada Botvinik je držao titulu duže od bilo kog igrača poslije njega (s izuzetkom Kasparova).

Kasnija karijera[uredi VE | uredi]

Pošto je posljednji put izgubio titulu od Petrosjana u Moskvi 1963., Botvinik je ostao u natjecateljskom šahu, pojavljujući se na nekoliko visokrangiranih turnira, nastavivši ostvarivati nezaboravne partije, ali ipak više nije želio učestvovati u trci za titulu. Povukao se s natjecanja 1970. u svojoj 59. godini, želeći radije posvetiti se razvoju kompjuterskih šahovskih programa i pomaganju mladim sovjetskim šahistima, zbog čega je zaslužio nadimak "Patrijarh sovjetske škole šaha". Poznati "3K": (Karpov, Kasparov i Kramnik) bili su samo trojica od mnogih budućih velemajstora koje je podučavao Botvinik. Mladi Kasparov bio je posebno blizak s Botvinikom; u njegovoj knjizi iz 2004. O mojim prethodnicima II nekoliko stranica posvećeno je sjećanjima na njegovog nekadašnjeg tutora i prijatelja. Kasparovljeve bilješke, u kojima se Botvinik pojavljuje gotovo kao očinska figura, otkrivaju Botvinikovu toplu i ljudsku stranu, za razliku od njegove hladne i stroge ličnosti, kako su je uglavnom opisivali.

Botvinikova autobiografija, Ka ostvarenju cilja, objavljena je na ruskom jeziku 1978. i prevedena na engleski (Achieving the Aim) 1981. Odani komunista, Botvinik je bio uzdrman raspadom Sovjetskog Saveza i izgubio je svoje pozicije u ruskom šahu u vrijeme Jeljcinove ere. Umro je od raka 1995. godine.

Odabrane partije[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Botvinik, M. M. (1960), 100 izabranih partija. Courier Dover Publications. ISBN 0486206203. http://books.google.com/?id=Mwriu9JqfPQC&pg=PA12&lpg=PA12&dq=botvinnik+%22soviet+school+of+chess%22. Primijeti uvod: "Ruska i sovjetska škola šaha"

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Mihail Botvinik