Mihailo Obrenović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mihailo Obrenović
Mihailo Obrenović III.jpg
Knez Srbije
Prethodnik Miloš Obrenović
Nasljednik Milan Obrenović
Supruga Julija Obrenović
Dinastija Obrenovići
Otac Miloš Obrenović
Majka Ljubica Obrenović rođ. Vukomanović
Rođen 16. rujna 1823.
Preminuo 10. lipnja 1868.
Vjera Pravoslavlje

Mihailo Obrenović (Kragujevac, 16. rujna 1823. - Beograd, 10. lipnja 1868.) u dva navrata bio je knez Srbije iz dinastije Obrenović.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen je u Kragujevcu, kao mlađi sin kneza Miloša i Ljubice Vukomanović. U djetinjstvu je bio napredniji đak od svog brata, a najbolje su mu išli strani jezici.

Nakon smrti njegovog starijeg brata Milana, koji je bio slabog zdravlja, Mihailo dolazi na kneževsko prijestolje Srbije. Za srpskoga kneza Porta ga je potvrdila 1839. godine.[1] Pošto je bio maloljetan, neko vrijeme je umjesto njega vladalo Namjesništvo u sastavu Jevrem Obrenović, Toma Vučić Perišić i Avram Petronijević. Mladi knez se teško snalazio u međunarodnoj politici i mnogi su primjetili njegovu neodlučnost.

Zbačen je u buni koju je vodio Toma Vučić Perišić. Na narodnoj skupštini, 1842. godine, odlučeno je da se za vladara Srbije postavi Aleksandar Karađorđević. Osmanlijsko carstvo i Austrija su isprva osporile legalnost ovog izbora i tražile su da se glasovanje ponovi. Knez Aleksandar je izabran i drugi put.

Mihailo je, s majkom, pobjegao prijeko Dunava u Austriju. Namjeravao je kad-tad vratiti se u Srbiju, ali mirnim putem. Putovao je Europom i oženio je groficu Juliju Hunyady von Kéthely, koja je bila potomak Janka Hunyadya. Nisu imali djece. U međudobi Mihailo je naučio tečno govoriti francuski i njemački jezik.

Nakon što je zbačen Aleksandar, Mihailo je 1860. godine po drugi put postao knez Srbije. Ovoga puta je imao više iskustva u diplomaciji i upravljanju državom. Mihailo je vodio aktivnu nacionalnu politiku. Srpska vojska u tom trenutku nije bila spremna za oslobodilački rat. To su potvrdili časnici mnogih stranih zemalja, kao što su Pruska, Rusija i Austrija. Knez je tvrdio da se treba oprezno pripremati za rat, a u međudobi širiti srpsku propagandu u Makedoniji i Bosni. U narodu je bilo mnogo ljudi koji su promovirali rat; mnogi su govorili da treba jurnuti u krvavi oslobodilački rat. Većina tih ekspanzivno-nacionalističkih težnji u tom se trenutku nije mogla ostvariti.

Jedan od velikih uspjeha kneza Mihaila bilo je uklanjanje osmanlijskih tvrđava, posada i flote iz Srbije. Jedini znak formalne sultanove vlasti bila je osmanlijska zastava u Beogradu. Knez Mihailo je prvi imao ideju za stvaranje Balkanskog saveza, ali zbog nepovjerenja prema Crnoj Gori i Bugarskoj, do tog saveza nije još došlo.

Atentat[uredi VE | uredi]

Knez Mihailo 1868. godine pao je kao žrtva atentata.[1] Ubijen je u beogradskome parku Košutnjaku. Atentatori su bili braća Radovanovići (Kosta i Đorđe), koji su se osvetili zbog robije svog brata Ljubomira, a neposredni pomagači bili su im Lazar Marić i Stanoje Rogić. Treći brat Radovanović, Pavle, bio je član urotničke skupine i bio je zadužen za nabavku oružja.[2] 10. lipnja 1868. godine poslije podne izvezli su se u šetnju knez Mihailo (uz njega je bio i obvezni službeni pratitelj, pobočnik, bojnik Svetozar Garašanin, sin tadašnjega predsjednika vlade Ilije Garašanina te poslužitelj Mita) i tri žene, Tomanija Obrenović, kneževa strina, Anka Konstantinović, njezina kćerka i Katarina Konstantinović, Ankina kćerka i Tomanijina unuka.[2]

Kosta Radovanović prvi je pucao na kneza, a nakon njega pucali su i ostali. Lazar Marić prvo je ranio Katarinu Konstantinović, a potom je pucao i ubio Anku Konstantinović. Stanoje Rogić ranio je Svetozara Garašanina, koji se je potom onesvijestio. Katarina Konstantinović koja je bila lakše ranjena i poslužitelj Mita pobjegli su u šumu, dok se je Tomanija Obrenović već nakon prvog pucnja okrenula nazad k Beogradu te je prva javila o izvršenome atentatu. Kneza Mihaila i Anku Konstantinović, koji su bespomoćno ležali na zemlji, dokrajčio je, s nekoliko uboda nožem, Kosta Radovanović.[2]

Policija ih je uhitila i kasnije su bili osuđeni na smrt. Dokumentacija sa suđenja je proglašena državnom tajnom i skrivena je.[nedostaje izvor]

Mihaila je naslijedio njegov rođak Milan Obrenović, unuk Miloševog brata Jevrema.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Hrvatska enciklopedija: Mihailo Obrenović, pristupljeno 6. ožujka 2016.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 (srp.) Zorica Janković, O čemu se nije smelo govoriti, Vreme, br. 909, 5. lipnja 2008., pristupljeno 6. ožujka 2016.