Miloš Biković

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Miloš Biković
Miloš Biković
Miloš Biković 2019.
Rodno ime Miloš Biković
Rođenje 13. siječnja 1988.
Godine rada 2004.
Važnije uloge Južni vjetar (2018.) kao Petar Maraš
Šešir profesora Koste Vujića (2012.) kao Mika Alas
Montevideo, Bog te video! kao Aleksandar Tirnanić Tirke
Portal o životopisima
Portal o filmskoj umjetnosti

Miloš Biković (Beograd, 13. siječnja 1988.) srpski je filmski, televizijski i kazališni glumac.

Rođen je 13. siječnja 1988. u Beogradu. Ima 16 godina starijeg brata Aleksandra, koji je postao redovnik i iguman manastira Jovanja. Kada je bio vrlo mlad, roditelji su mu se razveli, a njegov otac se preselio u Njemačku.[1] Završio je XIV. beogradsku gimnaziju, govori srpski, engleski i ruski jezik.[2] Pohađao je školu glume i govora DADOV. Diplomirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti u klasi Dragana Petrovića. Kao omiljenog glumca i uzora navodi Zorana Radmilovića, a omiljeni pisac mu je Fjodor Dostojevski.

Film i televizija[uredi | uredi kôd]

Biković je prvu zapaženu ulogu ostvario u televizijskoj seriji „Stižu dolari” (2004. — 2005.), gdje je igrao Nebojšu, a uloga mu je donijela veliku popularnost. Zapaženu ulogu je ostvario i u seriji „Bela lađa” (2006. — 2011.), a još veću popularnost stekao je u filmu „Montevideo, Bog te video!” rediteljskom prvijencu srpskog glumca Dragana Bjelogrlića. Još jednu zapaženu glavnu ulogu ostvaruje u filmu/seriji „Kad ljubav zakasni/Samac u braku”, gdje glumi zajedno s tadašnjom djevojkom, Brankicom Sebastijanović. Proslavio se u ruskoj kinematografiji, u filmu „Sunčanica” redatelja Nikite Mihalkova i u nizu drugih ruskih ostvarenja. Posebno se istakao ulogom Petra Maraša u filmovima „Južni vjetar” i „Južni vjetar 2: Ubrzanje”.

Kazalište[uredi | uredi kôd]

Ostvario je značajne uloge u kazalištu, a to su: „Zbogom SFRJ” u Ateljeu 212; „Dama s kamelijama” u Narodnom pozorištu, kao i „Moj sin malo sporije hoda” i „Kad su cvjetale tikve” u Beogradskom dramskom pozorištu koje je ujedno i njegovo matično kazalište.

Izvori[uredi | uredi kôd]