Mirko Filipović

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Mirko Filipović
Mirko Cro Cop.png
Osobni podatci
Pravo ime i prezime Mirko Filipović
Nadimak Cro Cop
Težinska kategorija teška
Državljanstvo hrvatsko
Stil ljevoruki
Visina 188 cm
Boksačke statistike
Profesionalne
Ukupno borba 51
Pobjeda 37
Pobjeda prekidom 34
Poraza 11
Neriješenih 2
Nevažećih 1
Amaterske
Ukupno borba 45
Pobjeda 40
Pobjeda prekidom 31
Poraza 5
Nagrade i dostignuća
Osvojene medalje
Muški boks
Natjecatelj za Flag of Croatia.svg Hrvatsku
Mediteranske igre
bronca Bari 1997. teška

Mirko "Cro Cop" Filipović (Vinkovci, 10. rujna 1974.[1]), borac mješovitih borilačkih vještina i bivši hrvatski boksač, kickboksač, K-1 borac, bivši političar i specijalac Antiterorističke jedinice Lučko. Trenutno ima 37 pobjeda (28 nokauta, 6 predaja, 3 sudačke odluke), 11 poraza (5 nokauta, 3 predaje, 3 sudačke odluke), 2 neodlučene borbe i 1 nevažeću borbu.

2006. je osvojio Prideov Grand Prix, a u 2007. je potpisao za UFC. Svoj dječački san ostvario je 2013. kada je pred svojom publikom u zagrebačkoj Areni Zagreb osvojio K1 World Grand Prix i time je postao tek 2. čovjek koji drži naslove u K1 i MMA-u. 2014. osvaja IGF pojas prvaka pobijedivši bivšeg olimpijskog pobjednika u judu.

Biografija[uredi VE | uredi]

Mirko Filipović rodio se 10. rujna 1974. godine u Vinkovcima. Osnovnu školu završio je 1989. godine u Privlaci u blizini Vukovara. Gimnaziju u Vinkovcima upisuje iste godine, a za vrijeme Domovinskog rata treći razred završava u Varaždinu. Četvrti razred završava u svojoj matičnoj gimnaziji u Vinkovcima, gdje je 1993. godine maturirao s vrlo dobrim uspjehom[1]. Nakon završene gimnazije odlazi u Zagreb gdje upisuje Policijsku akademiju. U to vrijeme trenira razne borilačke sportove i sudjeluje na brojnim natjecanjima u zemlji i Europi.

Nakon završene akademije postaje člana Antiterorističke jedinice Lučko[2]. Kako se sve više okretao sportu gdje je postizao sve bolje rezultate, početkom 2000. godine sporazumnim ugovorom odlazi iz Ministarstva unutarnjih poslova RH. Nakon toga prelazi u profesionalne borce ultimate fighta i započinje svoju profesionalnu karijeru.

Borilačka karijera[uredi VE | uredi]

Karate[uredi VE | uredi]

Mirko svoj početak karijere u borilačkim sportovima započinje u Varaždinu gdje je kratko boravio. Trenirao je karate kod bivšeg ministra unutarnjih poslova Marijana Mlinarića, no nakon toga ubrzo prelazi na boks.[3]

Boks[uredi VE | uredi]

Mirko početak u svijetu boksa započinje u amaterskom boksu gdje ostvaruje vrhunske rezultate uz izvrstan omjer pobjeda i poraza. Od tog razdoblja ostala mu je vrhunska boksačka vještina, kojom je kasnije odskakao od ostalih boraca u kickboksu i u K-1, odnosno na koncu i u mješovitim borilačkim vještinama.

1997. je godine sudjelovao kao hrvatski reprezentativac u superteškoj kategoriji na svjetskom prvenstvu u amaterskom boksu u Budimpešti. Izgubio je u šesnaestini završnice od Rusa Alekseja Lezina na bodove 12:4.[4]

K-1[uredi VE | uredi]

1996., 21-godišnji Mirko Filipović nastupio je na K-1 Grand Prix turniru. Prvo je pobijedio prošlogodišnjeg finalista, Jerome Le Bannera, no zatim biva poražen od poznatog Ernesta Hoosta. Ponovno se vratio za 3 godine porazivši Britanca Ricky "Tank" Nicholsona, no onda je izgubio od švicarca Xhavit Bajramija. Poslije toga dobiva pozivnicu za međunarodni turnir gdje je iznenadio cijeli svijet porazivši K-1 borca Mikea Bernarda u jednoj od ponajboljih K-1 borbi dotad. Nakon Bernarda, Mirko je porazio i japansku zvijezdu Musashija te australskog karate borca Sam Greca, dok ga iste večeri nije opet porazio Ernesto Hoost. Jedan od uzroka tog poraza je slomljeno rebro iz prijašnjih borbi.

Nakon toga je nastavio sa pobjedama na K-1 turnirima. Pobijeđivao je poznate borce kao što su Peter Aerts, Mark Hunt i Remy Bonjasky. Postao je prvi borac koji je nokautom nakon 86 sekundi pobijedio gorostasnog Bob Sappa zvanog Zvijer. 2000. je pobijedio karate borca Glaube Feitosu i boksača Hiromi Amadu kako bi se plasirao u finale Nagoya Grand Prix turnira. Tamo mu se osvetio Mike Bernardo, a Mirko je opet u tu borbu ušao ozlijeđen šepajući. Bernardo je, naravno, ciljao upravo tu nogu. Zbog tog poteza postao je obožavan u Japanu. Kao finalist je odmah nastupio među najboljih 8 na Grand Prix turniru 2000., no opet ga je pobijedio Hoost. 2001. iznenađujuće ga je nokautirao kanađanin Michael McDonald već u prvoj rundi. Od tada bilježi sjajne pobjede nad Markom Huntom iz ožujka 2002. kada dobiva jednoglasnom odlukom sudaca, Remyem Bonjaskym iz srpnja iste godine, te nad Bob Sappom travnja 2003. nokautom u prvoj rundi (sve po pravilima K-1). Nakon toga je potpisao za MMA organizaciju PRIDE.

PRIDE Fighting Championships[uredi VE | uredi]

2001. Cro Cop je prešao u PRIDE, nezadovoljan svojom plaćom kao K-1 borac. Godinu kasnije je napustio posao policajca u Alphi kako bi se koncentrirao na PRIDE turnire. Nakon što je pobijedio Kazujutiya Fujitu u svom MMA debiju, Mirko je imao svoj debi na Pride 17 gdje se borio s Nobuhikom Takadom. Meč je bio održan prema posebnim pravilima koja nalažu ako meč ide do kraja da će biti proglašen izjednačenjem. Mirko se na Inoki Bom-Ba-Ye 2001. borio s Yujiom Nagatom kojeg je nokautirao svojim high kickom nakon samo 18 sekundi meča.

Ista su se pravila održala u Mirkovom meču s tada Prideovim prvakom srednje kategorije Wanderleiom Silvom. Meč je išao do kraja te je bio proglašen nerješenim. 28. kolovoza 2001. se Mirko borio s japanskom superzvijezdom Kazishikiom Sakurabom na Pridovom Shockwave gdje je Mirko pobijedio nokautom nakon što je slomio Sakurabinu orbitalnu kost. Sljedeća borba mu je bila revanš s Kazujutyom Fujitom na Inoki Bom-Ba-Ye 2002. gdje je Mirko pobijedio ovaj put odlukom sudaca.

Filipović se vratio u Pride da bi se borio s bivšim izazivačem u Pridovoj teškoj kategoriji Heath Hearringom na Pride 26 održanog 23. lipnja 2003. Nakon što je protivnika pogodio u jetru svojom lijevom nogom i nastavio ga udarati šakama po podu. Mirko je tada pobjedu ostvario nokautom u prvoj rundi. Nakon toga se borio s ukrajinskim udaračem Igorom Vovchanchynom na Pride Total Elimination 2003. godine. Mirko je pokazao i ovoj borbi da je jaki udarač, nokautiravši Igora svojim lijevim high kickom nakon minutu i trideset sekundi prve runde. Mirko se nakon toga borio s meksičkim profesionalnim hrvačem Dos Carasom Jr. na Pride Bushido gdje ga je nokautirao svojim lijevim high kickom za samo 46 sekundi.

Silne te pobjede dovele su ga do šanse da se za naslov prvaka obračuna sa poznatim "Minotaurom" 9. studenog 2003. u kojoj gubi polugom na ruci, a nakon te borbe je priznao da je bio previše samouvjeren u sebe protiv Minotaura.

2004. Mirko je angažirao Fabricija Werduma kao trenera, ne bi li se unaprijedio u porbi na tlu. Pobijedio je Rona Watermana soccker kickovima u prvoj rundi na Pride 27. Na Pride Bushido 2 je pobijedio Yoshishu Yamamotoa u prvoj rundi nokautom nakon boksačkih serija. Na PRIDEovom turniru 2004. iznenađujuće ga je nokautirao Kevin Randleman dok je uzvrat bio krajem te godine, a Cro Cop je pobijedio giljotinom.

Cro Cop je u međuvremenu uporno tražio od Pridea da mu dopuste borbu sa prvakom Fedorom Emelianenkom. Nakon Randelmana je ostvario 7 pobjeda za redom, uključujući pobjede protiv Hinormitsu Kanehara, Shungom Oyamom, Joshom Barnettom, Aleksandrom Emelianenkom. Protiv Fedora se borio 28. kolovoza 2005. Nakon tri runde Mirko je ipak izgubio jednoglasnom odlukom sudaca. Po mnogima, najbolji borac na svijetu ikad, Fedor Emelianenko, kazao je kako mu je Filipović bio dosad najteži protivnik. Filipović je za poraz okrivio vremensku razliku i probleme sa spavanjem. Borba Mirka i Fedora je proglašena najboljom MMA borbom svih vremena.

Već 23. listopada 2005. Mirko je bio u ringu. Ovaj put sa Joshom Barnettom. Nakon tri runde, pobijedio je jednoglasnom odlukom sudaca. Posljednjeg dana 2005. godine poražen je od Marka Hunta odlukom sudaca. Ovaj meč obilježilo je i Mirkovo nošenje tenisica, što je bio presedan, budući da se on uvijek bori bos.

PRIDE Open Weight 2006[uredi VE | uredi]

5. svibnja 2006. Mirko je opet nastupio na PRIDE-ovom turniru. Prva borba bila je sa Ikuhisa Minowom, profesionalnim hrvačem i majstorom mnogih borilačkih vještina. Mirko ga je porazio nakon minutu i deset sekundi razornim boksačkim tehnikama. 1. srpnja 2006. porazio je olimpijskog osvajača zlatne medalje u judu, Hidehiko Yoshidu. Hrvatski borac porazio ga je low kickovima od kojih Japanac više nije mogao stajati na nogama.

10. rujna 2006 Mirko se u polufinalu borio s Wanderlei Silvom, kojeg je nokautirao high kickom u prvoj rundi. I u finalu je po treći puta pobijedio Josha Barnetta koji je morao priznati poraz nakon sto mu je Mirko slomio orbitalnu kost. Mirko je s ovim dvijema pobjedama postao prvak PRIDE-a na svoj 32. rođendan. Nakon borbe je Mirko priznao novinarima da se više ne bi borio da nije osvojio turnir. Također je rekao da mu je to bila najljepša noć u životu i da samo žali za jednim: to što njegov otac nije preživio da vidi njegov uspjeh. Navedeni turnir i uspjeh posvetio je svome ocu.

UFC[uredi VE | uredi]

Nakon nekog vremena počele su kružiti priče o njegovom prelasku iz PRIDE-a u američki UFC, tj. Ultimate Fighting Championship. Pretposljednjeg dana 2006. potvrdile su se glasine te je ubrzo potpisan ugovor koji ga obvezuje na 6 borbi.

U prvoj borbi, 3. veljače 2007. godine u Las Vegasu se borio s dotad nepobjedivim Eddiem Sanchezom. Mirko je dominirao u cijeloj borbi u kojoj u konačnici i slavi. Njegova druga borba pod okriljem američkog UFC-a se održala 21. travnja 2007. godine u Manchesteru u Ujedinjenom Kraljevstvu. Mirku se suprotstavio Gabriel "Napao" Gonzaga, čiji se stil borbe bazira na brazilskom jiu jitsuu, iz kojeg posjeduje i crni pojas. Filipović je u svoj team uključio Marcia Corletta, koji je majstor brazilskog jiu jitsua te Cartera Williamsa kako bi se adekvatno pripremio za nadolazeću borbu. Tu borbu je izgubio. Nakon dugog početnog odmjeravanja bez akcije, Gonzaga ruši Mirka na pod i skoro cijelu rundu Mirko provodi na podu u podređenom položaju, primivši mnoštvo udaraca. Borba je završila nokautom pri kraju četvrte minute prve runde. Mirko je prije borbe izjavio da mu svaka borba može biti posljednja i da je on nakon borbe u parteru bio ošamućen i da je vidio dvostruko. Mirko je priznao da je podcijenio kavez i njegova pravila i rekao da će se ubuduće bolje pripremiti za američki UFC.

Nakon te borbe Mirkova sljedeća borba pod UFC-om, održala se 8. rujna 2007. na UFC-u 75 protiv francuskog kickboksača Chieck Konga. Mirko se za tu boru pripremao sa bivšim K-1 suparnikom, Remy Bonjaskyem, Gilbert Yvelom te Abu Dhabi Combat Club grapling prvakom Dean Listerom. Za tu borbu glavni Mirkov trener bio Ivan "Hydro" Hippolyte kojeg je nakon te borbe zamijenio Marijanom Žižanovićem kojeg je kasnije opet zamijenio Hippolyte.

Dream Fighting Championship[uredi VE | uredi]

Porazi od Gonzage i Konga bila su prva 2 uzastopna poraza u Mirkovoj karijeri. Nakon neuspješnog prvotnog ishoda u UFC-u Mirko se opet vratio novoj japanskoj organizaciji nastaloj na krhotinama bivšeg PRIDE-a, DREAM FC. Mirko je prijelaz u DREAM najavio preko svoga bloga 12. veljače 2008. godine. Već 11. ožujka 2008. godine organizatori su objavili da će Mirkov protivnik biti Tatsuya Mizuno, 15. ožujka 2008. godine na DREAM-u, Mirko je pobijedio Mizuna boksačkim tehnikama nokautom u samo 56 sekundi borbe.

Mirkova sljedeća borba je bila protiv nizozemca Alisteira Overeema na DREAM-u 6, 23. rujna 2008. godine. Dok su borci bili u klinču, Overeem je dva puta koljenom pogodio Mirka u genitalije nakon kojih Mirko nije mogao nastaviti i borba je proglašena bez pobjednika. Zadnjeg dana 2008. godine Mirko se bori s Hong-Choi-manom na priredbi Dynamate! 2008. Mirko je dominirao ručnim i nožnim tehnikama i pogodio Hong Choi-mana unutarnjim lijevim low-kickom te pobjedio nokautom u prvoj rundi. Nakon borbe je Mirko najavio da će ići na operaciju koljena da rekonstruira svoje ligamente.

Povratak u UFC[uredi VE | uredi]

Nakon sto se riješio svojih ozljeda Mirko Filipović se vratio u UFC. Na priredbi UFC 99 je pobijedio Mustaphu Al-Turka boksačkim serijama kasnije u prvoj rundi. Na UFC 103 se borio s mladim brazilcem Juniorom Dos Santosom koju predaje zbog zbog puknuća arkade. Planirana je bila borba i s Benom Rothwelom na priredbi UFC 110, ali je Rothwel je meč otkazao zbog bolesti. Umjesto njega se borio s Anthonyom Peroshom kojeg dobiva prekidom meča.

Na priredbi UFC 115 se borio s bivšim kickboxačem Pat Barryem u Vancuveru. Mirko u ovom meču slavi zahvatom gušenja i time osvoja bonus za Submission of the night!

Povlačenje iz MMA-a i povratak u K-1[uredi VE | uredi]

Početkom 2012. godine, Mirko je najavio da bi se nakon ispunjenja obaveza iz ugovora s UFC-om želio vratiti svojim početcima, točnije u K-1 svijet. Mirko je to i napravio te se povukao iz MMA svijeta i vratio se u K-1 na priredbi Cro Cop Final Fight u ožujku 2012. godine. U zagrebačkoj Areni, gdje je upisao pobjedu protiv Raya Sefoa jednoglasnom odlukom sudaca. U svibnju 2012. godine, Mirko sudjeluje na priredbi K-1 održanoj u Madridu gdje je tehnički nokautirao Lorena Javiera Jorgea u drugoj rundi.

Na K-1 World Grand Prixu koji se održao 15. ožujka 2013., pobijedio je amerikanca Jarrella Millera, dotad neporaženog u kickboksu, Ukrajinca Pavla Žuravljova kombinirajući nožne i ručne tehnike i u završnoj borbi Surinamca Ismaela Londta kojeg je također pobijedio. Tako je postao drugi Hrvat koji je osvojio K-1.

Izgubio je u revanšu protiv Remya Bonjaskog na Gloryju 14 u zagrebačkoj Areni odlukom sudaca. Nakon brojnih otkaza protivnika, sljedeći meč odradio je s Jarrelom Millerom. Mirko je tijekom meča bio agresivniji i koristio je češće nožne tehnike pobijedivši odlukom sudaca.

Povratak u MMA[uredi VE | uredi]

31. prosinca 2012. vraća se u MMA ring protiv bivšeg sumo hrvača Shinichija Suzukawe na Inoki Bom-Ba-Ye 2012 u Tokiju te pobjeđuje polugom u prvoj minuti borbe. Sljedeći meč odradio je s Aleksejem Oleynikom koju je izgubio u prvoj rundi gušenjem. 23. kolovoza 2014. pobjeđuje bivšeg olimpijskog pobjednika u judu Satoshia ishiija i oduzeo mu pojas IGF prvaka zbog porezotine koju je Filipović zadao Ishiiju u drugoj rundi. 31. prosinca iste godine održan je i revanš meč u kojoj je Mirko opet pobijedio Ishiija u drugoj rundi svojim legendarnim high-kickom i obranio svoj IGF pojas.

Drugi povratak u UFC[uredi VE | uredi]

Početkom 2015. godine počelo se špekulirati o Mirkovom povratku u UFC. Filipović i Dana White su to potvrdili s uvjetom da Mirko revanšira s nekim borcima od kojih je izgubio. Filipović se opet borio u UFC-u travnja 2015. godine. U revanš meču borio se s Gabrielom Gonzagom, čovjeku koji mu je nanio najteži poraz u karijeri. Na priredbi UFC Fight Night 64 u Poljskoj, ostvario je pobjedu prekidom u trećoj rundi tehničkim nokautom.[5][6]

Borbe po pravilima mješovitih borilačkih vještina[uredi VE | uredi]

37 pobjeda (od toga 28 nokauta, 6 predaja i 3 sudačke odluke) te 11 poraza (od toga 5 nokautom, 3 predaje, 3 sudačke odluke), 2 neriješene borbe i 1 nevažeća borba.
Br. Datum Rezultat Protivnik Priredba Način Runda Vrijeme
51.
30. rujna 2018.
pobjeda
Flag of the United States.svg Roque Martinez RIZIN 13 tehnički nokaut (posjekotina na glavi)
1
4:58
50.
31. prosinca 2017.
pobjeda
Flag of Japan.svg Tsuyoshi Kohsaka RIZIN World Grand-Prix 2017: Final Round tehnički nokaut (udarci šakama)
1
1:02
49.
31. prosinca 2016.
pobjeda
Flag of Iran.svg Amir Aliakbari RIZIN World Grand-Prix 2016: Final Round nokaut (udarci šakama)
1
2:03
48.
31. prosinca 2016.
pobjeda
Flag of Estonia.svg Baruto Kaito RIZIN World Grand-Prix 2016: Final Round tehnički nokaut (udarac koljenom u jetru)
1
0:49
47.
29. prosinca 2016.
pobjeda
Flag of the United States.svg Muhammed Lawal RIZIN World Grand-Prix 2016: 2nd Round tehnički nokaut (udarci šakama)
2
1:41
46.
25. rujna 2016.
pobjeda
Flag of South Korea.svg Hyun Man Myung RIZIN World Grand-Prix 2016: 1st Round predaja (gušenje)
1
2:20
45.
11. travnja 2015.
pobjeda
Flag of Brazil.svg Gabriel Gonzaga UFC Fight Night 64 tehnički nokaut (udarci laktovima i udarci šakama)
3
1:30
44.
31. prosinca 2014.
pobjeda
Flag of Japan.svg Satoshi Ishii Inoki Bom-Ba-Ye 2014 tehnički nokaut (udarac nogom u glavu i udarci šakama)
2
5:00
43.
23. kolovoza 2014.
pobjeda
Flag of Japan.svg Satoshi Ishii Inoki Genome Fighting 2 tehnički nokaut (posjekotina na glavi)
2
2:37
42.
9. studenoga 2013.
poraz
Zastava Ruske Federacije.svg Aleksej Olejnik LEGEND 2 predaja (gušenje)
1
4:41
41.
31. prosinca 2012.
pobjeda
Flag of Japan.svg Shinichi Suzukawa Inoki Bom-Ba-Ye 2012 predaja (poluga na ruci)
1
1:18
40.
29. listopada 2011.
poraz
Flag of the United States.svg Roy Nelson UFC 137 tehnički nokaut (udarci šakama)
3
1:30
39.
19. ožujka 2011.
poraz
Flag of the United States.svg Brendan Schaub UFC 128 nokaut (udarac šakom)
3
3:44
38.
25. rujna 2010.
poraz
Flag of the United States.svg Frank Mir UFC 119 nokaut (udarac koljenom)
3
4:02
37.
13. lipnja 2010.
pobjeda
Flag of the United States.svg Pat Barry UFC 115 predaja (gušenje)
3
4:30
36.
20. veljače 2010.
pobjeda
Flag of Australia.svg Anthony Perosh UFC 110 tehnički nokaut (posjekotina na glavi)
2
5:00
35.
19. rujna 2009.
poraz
Flag of Brazil.svg Junior dos Santos UFC 103 verbalna predaja (ozljeda oka)
3
2:00
34.
13. lipnja 2009.
pobjeda
Flag of the United Kingdom.svg Mostapha al-Turk UFC 99 tehnički nokaut (udarci šakama)
1
3:06
33.
31. prosinca 2008.
pobjeda
Flag of South Korea.svg Hong Man Choi Dynamite!! 2008 tehnički nokaut (udarac nogom u nogu)
1
6:32
32.
23. rujna 2008.
nevažeća borba
Flag of the Netherlands.svg Alistair Overeem DREAM 6 nevažeća borba (udarac koljenom u međunožje)
1
6:09
31.
15. ožujka 2008.
pobjeda
Flag of Japan.svg Tatsuya Mizuno DREAM 1 tehnički nokaut (udarci šakama)
1
0:56
30.
8. rujna 2007.
poraz
Flag of France.svg Cheick Kongo UFC 75 sudačka odluka (jednoglasna)
3
5:00
29.
21. travnja 2007.
poraz
Flag of Brazil.svg Gabriel Gonzaga UFC 70 nokaut (udarac nogom u glavu)
1
4:51
28.
3. veljače 2007.
pobjeda
Flag of the United States.svg Eddie Sanchez UFC 67 tehnički nokaut (udarci šakama)
1
4:33
27.
10. rujna 2006.
pobjeda
Flag of the United States.svg Josh Barnett PRIDE Final Conflict Absolute predaja (udarci šakama)
1
7:32
26.
10. rujna 2006.
pobjeda
Flag of Brazil.svg Wanderlei Silva PRIDE Final Conflict Absolute nokaut (udarac nogom u glavu)
1
5:26
25.
1. srpnja 2006.
pobjeda
Flag of Japan.svg Hidehiko Yoshida PRIDE Critical Countdown Absolute tehnički nokaut (udarci nogom u nogu)
1
7:38
24.
5. svibnja 2006.
pobjeda
Flag of Japan.svg Ikuhisa Minowa PRIDE Total Elimination Absolute tehnički nokaut (udarci šakama)
1
1:10
23.
31. prosinca 2005.
poraz
Flag of New Zealand.svg Mark Hunt PRIDE Shockwave 2005 sudačka odluka (podijeljena)
3
5:00
22.
23. listopada 2005.
pobjeda
Flag of the United States.svg Josh Barnett PRIDE 30 sudačka odluka (jednoglasna)
3
5:00
21.
28. kolovoza 2005.
poraz
Zastava Ruske Federacije.svg Fjodor Jemjeljanjenko PRIDE Final Conflict 2005 sudačka odluka (jednoglasna)
3
5:00
20.
26. lipnja 2005.
pobjeda
Zastava Ruske Federacije.svg Ibragim Magomedov PRIDE Critical Countdown 2005 tehnički nokaut (udarac nogom u jetru)
1
3:53
19.
20. veljače 2005.
pobjeda
Flag of the United States.svg Mark Coleman PRIDE 29 nokaut (udarci šakama)
1
3:40
18.
31. prosinca 2004.
pobjeda
Flag of the United States.svg Kevin Randleman PRIDE Shockwave 2004 predaja (gušenje)
1
0:41
17.
31. listopada 2004.
pobjeda
Flag of the United States.svg Josh Barnett PRIDE 28 predaja (ozljeda ramena)
1
0:46
16.
15. kolovoza 2004.
pobjeda
Zastava Ruske Federacije.svg Aleksandar Jemjeljanjenko PRIDE Final Conflict 2004 nokaut (udarac nogom u glavu i udarci šakama)
1
2:09
15.
19. srpnja 2004.
pobjeda
Flag of Japan.svg Shungo Oyama PRIDE Bushido 4 tehnički nokaut (udarci šakama)
1
1:00
14.
23. svibnja 2004.
pobjeda
Flag of Japan.svg Hiromitsu Kanehara PRIDE Bushido 3 sudačka odluka (jednoglasna)
2
5:00
13.
25. travnja 2004.
poraz
Flag of the United States.svg Kevin Randleman PRIDE Total Elimination 2004 nokaut (udarci šakama)
1
1:57
12.
15. veljače 2004.
pobjeda
Flag of Japan.svg Yoshihisa Yamamoto PRIDE Bushido 2 tehnički nokaut (udarci šakama)
1
2:12
11.
1. veljače 2004.]
pobjeda
Flag of the United States.svg Ron Waterman PRIDE 27 tehnički nokaut (udarci šakama i udarci nogom u glavu)
1
1:37
10.
9. studenoga 2003.
poraz
Flag of Brazil.svg Antônio Rodrigo Nogueira PRIDE Final Conflict 2003 predaja (poluga na ruci)
2
1:45
9.
5. listopada 2003.
pobjeda
Flag of Mexico.svg Dos Caras Jr. PRIDE Bushido 1 nokaut (udarac nogom u glavu)
1
0:46
8.
10. kolovoza 2003.
pobjeda
Flag of Ukraine.svg Igor Vovčančin PRIDE Total Elimination 2003 nokaut (udarac nogom u glavu)
1
1:29
7.
8. lipnja 2003.
pobjeda
Flag of the United States.svg Heath Herring PRIDE 26 tehnički nokaut (udarac nogom u jetru i udarci šakama)
1
3:17
6.
31. prosinca 2002.
pobjeda
Flag of Japan.svg Kazuyuki Fujita Inoki Bom-Ba-Ye 2002 sudačka odluka (jednoglasna)
3
5:00
5.
28. kolovoza 2002.
pobjeda
Flag of Japan.svg Kazushi Sakuraba PRIDE Shockwave 2002 tehnički nokaut (ozljeda oka)
1
3:17
4.
28. travnja 2002.
neriješeno
Flag of Brazil.svg Wanderlei Silva PRIDE 20 posebna pravila: neriješena borba ako borba dođe do isteka vremena.
5
3:00
3.
31. prosinca 2001.
pobjeda
Flag of Japan.svg Yuji Nagata Inoki Bom-Ba-Ye 2001 tehnički nokaut (udarac nogom u glavu i udarci šakama)
1
0:21
2.
3. studenoga 2001.
neriješeno
Flag of Japan.svg Nobuhiko Takada PRIDE 17 posebna pravila: neriješena borba ako borba dođe do isteka vremena.
5
3:00
1.
19. kolovoza 2001.
pobjeda
Flag of Japan.svg Kazuyuki Fujita K-1 Andy Hug Memorial tehnički nokaut (posjekotina na glavi)
1
0:39

Politička karijera[uredi VE | uredi]

U studenom 2003. Filipović se kandidirao za Sabor na listi SDP-a iako nije bio član te stranke u čemu je i uspio. Borio se za veće financiranje policije, no uskoro je istupio iz politike. Kasnije je tvrdio kako nije imao dovoljno veza unutar političkih krugova, te je njegov trud time bio uzaludan.[7]

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

  • Prije svake borbe prilikom ulaska u ring prati ga pjesma "The Wild Boys" od Duran Durana.[8]
  • U prvom nastupu u UFC prilikom ulaska u ring umjesto tradicionalne "The Wild Boys" pratila ga je službena PRIDE-ova himna.
  • Snimio je film imena Ultimate Force.
  • Mirko je zaigrao za HNK Cibaliju iz Vinkovaca 5. studenog 2004. na utakmici protiv Vukovara '91.[9]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Povijest.net - Mirko Filipović (Cro Cop) - Autor Josip Šarčević, prof., 24. rujna 2007.g.
  2. Ivan Božić (13. veljače 2017.). Pogledajte kako je Mirko Filipović izgledao u srednjoj školi. srednja.hr. Srednja.hr. pristupljeno 30. rujna 2018.
  3. Mirko Cro Cop Filipović: Osvojio sam Rizinov turnir kada su me svi otpisali. kamenjar.com. Kamenjar (8. siječnja 2017.). pristupljeno 30. rujna 2018.
  4. Svjetsko prvenstvo u boksu 1997.
  5. Potvrđeno: Cro Cop i Gonzaga predvode prvi povijesni UFC u Poljskoj!, fightsite.hr, 23. siječnja 2015.
  6. (): UFC Announces Events in Scotland & Germany, ‘Cro Cop’ vs. Gonzaga 2 in Poland, Sherdog, 23. siječnja 2015. (eng.)
  7. Mirko Filipović sjetio se epizode u Saboru: Nikad više, zastupnici su najniža razina političara. index.hr. Index.hr (3. ožujka 2017.). pristupljeno 30. rujna 2018.
  8. Sretna Nova godina uz Mirkovu himnu: Wild boys, never lose it. 24sata.hr. 24 sata (31. prosinca 2016.). pristupljeno 30. rujna 2018.
  9. Cro Cop igrao 14 minuta za Cibaliju. index.hr. Index.hr (29. ožujka 2005.). pristupljeno 30. rujna 2018.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]