Miroslav Vajdić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Marija Braut i Miroslav Vajdić
Marija Braut i Miroslav Vajdić (autor fotografije: Miroslav Vajdić)

Miroslav Vajdić (Zagreb, oko 1960.), hrvatski je fotograf.

Životopis[uredi VE | uredi]

Miroslav Vajdić rođen je u Zagrebu. Godinama je radio kao glazbeni urednik na radio postajama Radio 101 i Radio Samobor te se bavio slikanjem i fotografijom.[1] Fotografije su mu objavljivanje u knjigama, publikacijama, cd izdanjima te na raznim web stranicama. Izlagao je u zemlji[2] i inozemstvu a zadnja velika izožba bila je u Galeriji Sunce u Zagrebu.[1][3]

O radu[uredi VE | uredi]

Miroslav Vajdić s posebnim je darom za lijepo (Dr. sc. Ljubomir Radovančević)[4] i vrlo lako dokazuje da nije sve u najnovijem fotoaparatu i objektivu, već da ipak moramo biti povezani s onim dijelom naše unutrašnje prirode koji će nam omogućiti da probudimo emocije, kako u nama, tako i u promatračima. Kreativan je i poznat fotograf.[1]

Tijekom svog kreativnog stvaranja bavio se slikanjem i fotografijom ponekad pokušavajući spojiti sve forme u jedinstvenu cjelinu ali na kraju svega ostala je fotografija kojom se bavi dugi niz godina. Objektivom lovi promjene, mjesta i događaje koji lako promaknu oku ali one koje uvijek ostaju u duši. Na njegovim fotografijama vidi se što znači ne isključiti emocije iz procesa stvaranja. Koliko je kreativan i maštovit u stvaranju fotografije toliko je korektan u prezentaciji dokumentarističke fotografije uvijek stavljajući neki svoj osobni pečat unutar kompozicije, svjetla i sjene.Plodonosan, kreativan i sposoban nesebično podijeliti fotografije u okviru slobodnih licenci te nesebično doprinosi humanitarnim akcijama.

O slikarstvu i fotografiji[uredi VE | uredi]

Ilustrirao je knjige Darka Plažanina (Svakidašnji put),[5] Marijana Čekolja (Haiku komunikacija i Slike prirode).[1]

Njegove fotografije krase stranice raznih knjiga, audio cd-ova, filmova, reklamnih plakata, video spotova, mobilnih aplikacija te više stotina web stranica. Dugogodišnji je suradnik Openphoto projekta,[6] i član WPO - Svjetske fotografske organizacije,[7] kao i mnogih drugih fotografskih udruženja.

Dr. sc. Ljubomir Radovančević kaže o njemu:[uredi VE | uredi]

Slike, koje su bez sumnje fotografsko umjetničko djelo, snimljene su kao po pravilima lege artis zena, u referentnom okviru haiku te mogu poslužiti kao izvanredna ilustracija zbirke haiku poezije, a što se vidi, autor o tome već ima iskustva te slijedi te tragove. Fotografije prožima iskonski mir netaknute prirode, nastanjene živim bićima, bez gotovo dodira – uprljenja čovjeka, koji je, kako reče jedan filozof – bolest prirode. Mir vlada ovim krajolicima i detaljiziranim sekvencama flash-ovima prirode.

Vidi se dodir genuinog likovnog umjetnika, kojeg god sredstva i medija se prihvatio, jer to je u njemu larvirano i ispoljeno. Autor u principu ne slijedi nikakve fotografske trendove, ni metjerski ni idejno, ali na nekim se snimcima nazire suvremenosni utjecaj, koji nije ni mogao nesvjesno izbjeći u potrazi za enformelom, igrom svjetla i sjene. Naše rijeke, ritovi, močvare, šipražja, polja, ustopoljine, vrištine, grmlja, gustiši, kao i široki prostori – tu je autor našao svoj milje da izrazi, ispolji i vlastiti umjetnički credo. Kompozicijski je raspored postignut možda naknadnim kompjutorskim kadriranjem, sekcijom, izostavljanjem, zatamnjenjima/osvjetljenjima pojedinih partija, izdvajanjem bitnog od nebitnog – pokrivanjem, u potrazi za važnijim i istaknutijim – a što je postupak zahtjevan i traži posebno umijeće modernim tehnikama.

Sezone godišnjih doba autor je mogao eksploatirati na znalački način iskusnog umjetničkog dorografa – pjesnika za kamerom. Ptice, posebno močvarice, kao i insekti, lajt-motiv su haikua pa tako i ove zbirke fotografija. Čari vilinskog svijeta, viđene okom estete, i nadasve oblaci kao pratitelji na nebu, osobito u sutone, zahvalne su teme i dileme, i kamera je uvijek zainteresirana i zaintrigirana za takve motive. Romantičke i realizamske rezonance zvuče i zrače kroz ove slike, koje odišusvježinom i jasnoćom, primordijalnim mirom i čistoćom. Nema tu ni izdaleka modernog, hinjenog "osjećaja za gnjusobu", na kakav se nailazi nekad na suvremenim izložbama. S druge strane, lapidarnost izraza i izbora, spašavanje od suvišne narativnosti i zasićenosti – sve to doprinosi umjetničkom utisku gledatelja – uživatelja ovih fotografija.

Autor je bez sumnje inspiriran zen filozofijom Dalekog istoka, gdje se na oskudnom nivou manifestira sve bitno u smislu meden agan (ničega suvišnog!). Fotograf je u iskonskom kontaktu i komunikaciji s prirodom. Ona hoće njega, ali i on hoće, želi i voli nju. Panonske rijeke, s lopočima uz napuštene meandre (npr. Kopačkog rita, Stare Drave) ili delte Dunava, asociraju na neki način na nizinsku Arkadiju, bez Satira i Pana, nimfi, pastira, ali sve je prožeto i nadahnuto jednostavnom spiritualnošću, koja je prirodi inherentna eo ipso. Ciklusi rasta, razvoja i sazrijevanja, ali i umiranja, dekompozicije, raspada, a s druge strane, stalno se u circulus vitiosusu u prirodi obnavljaju i to je zahvatio fotoaparat, tj. iza njega umjetnik. Panta rei kao da je heraklitovski motiv i poanta ovog Kalendariuma, jer bilježi promjene u spaciotemporalnom kontinuitetu.

Kao u ikebani, a i u haiku trostihu, na mnogim se slikama vidi trosloj zemlje, vode i neba kao elemenata realnog svijeta, što zadivljuje duhovnog čovjeka – homo sapiensa, od pamtivijeka. Sjena patke u kontralihtu, koja, divlja, odlazi, otplovljava, nestaje od nas u tamu večeri; zrele sočne voćke, padobrani maslačka, libela koja se spušta na lokvu da bi pila, bumbar na cvijetu ( kao the beast and the beauty) – sve nas to fascinirana ovim fotosima ljepote i nade.

Fotograf ima pred sobom realnu danost i realističnu takvost prirode, ali je na njemu tada, kao umjetniku, a ne podražavatelju (poesis, a ne mimesis), da percipira, izabire, kombinira, izdvaja, obrađuje, profilira i profiltrira kroz svoju umjetničku očaranu dušu, kao kroz ultrafilter, emocije i afekte, slijedeći svoj inherentni credo umjetnika. On traži i nalazi nepatvorene unutrašnje, nesvjesne (koja je briljantnija od svjesne), estetske linije i načela, ne samo od boga dane, nego i velikim dijelom učeći na vlastitom iskustvu (koje je individualno, kao što Hemingway reče: "kao četkica za zube"), ali i na poučcima drugih. Na ovoj Kalendarium autorovoj likovnoj smotri jedinstvene poetike, vidi se vezanost za klasično poimanje umjetničkog djela. Dakako, u svoj ekspanziji tog pojma autor brani cijenjenje umjetničke fotografije, unutar tradicionalnog interpretiranja same likovnosti.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 URIHO: Miroslav Vajdić. Aktualna izložba u galeriji Sunce, pristupljeno 27. veljače 2015.
  2. flickr.com: Miroslav Vajdic, pristupljeno 27. veljače 2015.
  3. Crolist / Vajdić, Miroslav - Katalog izložbe (ISBN 978-953-7577-35-3), pristupljeno 27. veljače 2015.
  4. Miroslav Vajdić: Kalendarium, akademija-art.hr, pristupljeno 27. veljače 2015.
  5. Svakidašnji put : haiku / Darko Plažanin ; ilustracije Miroslav Vajdić, pristupljeno 27. veljače 2015.
  6. (engl.) Open photo: Miroslav Vajdić, pristupljeno 27. veljače 2015.
  7. (engl.) World Photo: Miroslav, pristupljeno 27. veljače 2015.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]