Standardni jezik

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Standardni jezik je nadregionalni oblik jezika svih slojeva društva.[1] Nadregionalnost je njegovo osnovno svojstvo i glavni motiv njegova nastanka.[2] Svojom nadregionalnošću standardni jezik se razlikuje od dijalekata, koji su regionalni idiomi. A svojstvom da obuhvaća sve slojeve društva standardni jezik se razlikuje od sociolekata, koji su jezici pojedinih slojeva društva. To znači da standardni jezik ima šire područje prostiranja od dijalekata i od sociolekata. Zato se u definicijama standardnog jezika navodi da on natkriljuje dijalekte i sociolekte.[3] Standardni jezici mogu biti monocentrični, kakav je japanski, ruski ili islandski, a mogu biti i policentrični, kad različite nacije govore svaka svoju standardnu varijantu jednog zajedničkog standardnog jezika, kakav je slučaj s engleskim jezikom, njemačkim, francuskim itd.[4]

Zašto dolazi do standardizacije jezika[uredi | uredi kôd]

Između jezično različitih regija ili jezično različitih slojeva društva postoje poteškoće u komunikaciji. Kad se takve poteškoće u komunikaciji žele ukloniti, dolazi do standardizacije jezika. Tada se odabire jedan jezik za nadregionalni, i regije koje ga dotad nisu govorile i slojevi društva za koje dotad nije bio karakterističan počinju ga koristiti.[5]

Širenje standardnog jezika u svim regijama i slojevima društva, njegova implementacija, omogućeni su time što je krajem 19. stoljeća uvedeno da je on obvezan u školama. Da bi se standardni jezik lakše učio, nastajala su kodificirajuća djela (gramatike, rječnici, pravopisi) koja su opisivala njegove uporabne norme. Kodifikacija, dakle, nije izmišljanje i nametanje normi, nego „u normalnom slučaju je kodificiranje jezičnih normi zapisivanje zbroja onoga što je već prihvaćeno“.[6]

Polifunkcionalnost standardnog jezika[uredi | uredi kôd]

Korištenje standardnog jezika u najraznovrsnijim područjima društvenog života, npr. u znanosti, novinarstvu, administraciji, književnosti, svakodnevnoj komunikaciji itd., pokazuje da je on naspram dijalekata i sociolekata polivalentan i polifunkcionalan. Polivalentnost se sastoji u tome da standardni jezik opslužuje sve sfere društvenog života. Polifunkcionalnost se sastoji u tome da je standardni jezik raslojen na funkcionalne stilove, a to su znanstveni, novinski, književnički, administrativni i razgovorni stil.[5]

Standardni jezik kodificiran je oblik jezika. U nekim lingvističkim tradicijama pojam standardni jezik koristi se kao sinonim termina "književni/literarni jezik" (npr. rus. literaturnyj jazyk, pl. język literacki), no u hrvatskoj lingvističkom području se ti pojmovi ne rabe kao sinonimi, iz dva razloga:

  • u književnosti se ne upotrebljava samo standardni jezik, rabe se i dijalekti, žargoni i slično.
  • standardni jezik nije u uporabi samo u književnosti, nego također i u znanosti, administraciji, medijima.[7]

U poljskoj tradiciji se termini język ogólny (opći jezik), język standardowy (standardni jezik) i język literacki (literarni jezik) često koriste kao sinonimi,[8][9] no naziv język literacki kao izraz za kodificirani oblik jezika smatra se zastarjelim i obično napušta u korist prva dva termina.[10]

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Stedje, Astrid. 2001. Deutsche Sprache gestern und heute : Einführung in Sprachgeschichte und Sprachkunde (njemačkom) 5. izdanje. Fink. München. str. 222. ISBN 3770525140. OCLC 491865109CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  2. Daneš, František. 1988. Herausbildung und Reform von Standardsprachen. Ammon, Ulrich; Dittmar, Norbert; Mattheier, Klaus J. (ur.) (ur.). Soziolinguistik: Ein internationales Handbuch zur Wissenschaft von Sprache und Gesellschaft II. Handbücher zur Sprach- und Kommunikationswissenschaft 3.2 (njemačkom). Mouton de Gruyter. Berlin & New York. str. 1507. ISBN 3-11-011645-6. OCLC 639109991CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  3. Lewandowski, Theodor. 1990. Linguistisches Wörterbuch. Uni-Taschenbücher. Bd. 1518 (njemačkom) 5. izd. izdanje. Quelle und Meyer. Heidelberg & Wiesbaden. str. 1096. ISBN 3494021732CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  4. Clyne, Michael G. 1992. Pluricentric Languages: Differing Norms in Different Nations. Contributions to the sociology of language 62 (engleskom). Mouton de Gruyter. Berlin & New York. str. 481. ISBN 3-11-012855-1. OCLC 24668375. Pristupljeno 4. veljače 2013.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  5. 5,0 5,1 Kordić, Snježana. 2010. Jezik i nacionalizam (PDF). Rotulus Universitas. Durieux. Zagreb. str. 70, 73–74. ISBN 978-953-188-311-5. OCLC 729837512. Pristupljeno 7. travnja 2014.
  6. Hundt, Markus. 2005. Grammatikalität – Akzeptabilität – Sprachnorm. Zum Verhältnis von Korpuslinguistik und Grammatikalitätsurteilen. Lenz, Friedrich; Schierholz, Stefan (ur.) (ur.). Corpuslinguistik in Lexik und Grammatik. Stauffenburg Linguistik, Bd. 37 (njemačkom). Stauffenburg. Tübingen. str. 22. ISBN 3860577859CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  7. Brozović, Dalibor. 1970. Standardni jezik. Matica hrvatska. Zagreb. str. 15
  8. Ustna odmiana języka ogólnego. Współczesny język polski. Encyklopedia kultury polskiej XX wieku. 2. J. Bartmiński (red.). Wroctaw. 1993. str. 87 Nepoznati parametar |author r= zanemaren (pomoć)CS1 održavanje: others (link)
  9. język ogólny. Słownik terminów gramatycznych. Edupedia. Pristupljeno 18. novembra 2018 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |accessdate= (pomoć)
  10. Mirosław Bańko. 23. lipnja 2003. język literacki. Poradnia językowa PWN. Pristupljeno 1. siječnja 2019.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]