Standardni jezik

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Standardni jezik je nadregionalni oblik jezika svih slojeva društva.[1] Nadregionalnost je njegovo osnovno svojstvo i glavni motiv njegova nastanka.[2] Svojom nadregionalnošću standardni jezik se razlikuje od dijalekata, koji su regionalni idiomi. A svojstvom da obuhvaća sve slojeve društva standardni jezik se razlikuje od sociolekata, koji su jezici pojedinih slojeva društva. To znači da standardni jezik ima šire područje prostiranja od dijalekata i od sociolekata. Zato se u definicijama standardnog jezika navodi da on natkriljuje dijalekte i sociolekte.[3] Standardni jezici mogu biti monocentrični, kakav je japanski, ruski ili islandski, a mogu biti i policentrični, kad različite nacije govore svaka svoju standardnu varijantu jednog zajedničkog standardnog jezika, kakav je slučaj s engleskim jezikom, njemačkim, francuskim itd.[4]

Zašto dolazi do standardizacije jezika[uredi | uredi kôd]

Između jezično različitih regija ili jezično različitih slojeva društva postoje poteškoće u komunikaciji. Kad se takve poteškoće u komunikaciji žele ukloniti, dolazi do standardizacije jezika. Tada se odabire jedan jezik za nadregionalni, i regije koje ga dotad nisu govorile i slojevi društva za koje dotad nije bio karakterističan počinju ga koristiti.[5]

Širenje standardnog jezika u svim regijama i slojevima društva, njegova implementacija, omogućeni su time što je krajem 19. stoljeća uvedeno da je on obvezan u školama. Da bi se standardni jezik lakše učio, nastajala su kodificirajuća djela (gramatike, rječnici, pravopisi) koja su opisivala njegove uporabne norme. Kodifikacija, dakle, nije izmišljanje i nametanje normi, nego „u normalnom slučaju je kodificiranje jezičnih normi zapisivanje zbroja onoga što je već prihvaćeno“.[6]

Polifunkcionalnost standardnog jezika[uredi | uredi kôd]

Korištenje standardnog jezika u najraznovrsnijim područjima društvenog života, npr. u znanosti, novinarstvu, administraciji, književnosti, svakodnevnoj komunikaciji itd., pokazuje da je on naspram dijalekata i sociolekata polivalentan i polifunkcionalan. Polivalentnost se sastoji u tome da standardni jezik opslužuje sve sfere društvenog života. Polifunkcionalnost se sastoji u tome da je standardni jezik raslojen na funkcionalne stilove, a to su znanstveni, novinski, književnički, administrativni i razgovorni stil.[5]

Standardni jezik kodificiran je oblik jezika. U nekim lingvističkim tradicijama pojam standardni jezik koristi se kao sinonim termina "književni/literarni jezik" (npr. rus. literaturnyj jazyk, pl. język literacki), no u hrvatskoj lingvističkom području se ti pojmovi ne rabe kao sinonimi, iz dva razloga:

  • u književnosti se ne upotrebljava samo standardni jezik, rabe se i dijalekti, žargoni i slično.
  • standardni jezik nije u uporabi samo u književnosti, nego također i u znanosti, administraciji, medijima.[7]

U poljskoj tradiciji se termini język ogólny (opći jezik), język standardowy (standardni jezik) i język literacki (literarni jezik) često koriste kao sinonimi,[8][9] no naziv język literacki kao izraz za kodificirani oblik jezika smatra se zastarjelim i obično napušta u korist prva dva termina.[10]

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Stedje, Astrid (2001). Deutsche Sprache gestern und heute : Einführung in Sprachgeschichte und Sprachkunde, 5. (njemačkom): str. 222. München: Fink ISBN 3770525140
  2. Daneš, František (1988). »Herausbildung und Reform von Standardsprachen« u Soziolinguistik: Ein internationales Handbuch zur Wissenschaft von Sprache und Gesellschaft II (njemačkom): str. 1507. Berlin & New York: Mouton de Gruyter ISBN 3-11-011645-6
  3. Lewandowski, Theodor (1990). Linguistisches Wörterbuch, 5. izd. (njemačkom): str. 1096. Heidelberg & Wiesbaden: Quelle und Meyer ISBN 3494021732
  4. Clyne, Michael G. (1992). Pluricentric Languages: Differing Norms in Different Nations (engleskom): str. 481. Berlin & New York: Mouton de Gruyter. Pristupljeno 4. veljače 2013 ISBN 3-11-012855-1
  5. 5,0 5,1 Kordić, Snježana (2010). Jezik i nacionalizam: str. 70, 73-74. Zagreb: Durieux. Pristupljeno 7. travnja 2014 ISBN 978-953-188-311-5
  6. Hundt, Markus (2005). »Grammatikalität – Akzeptabilität – Sprachnorm. Zum Verhältnis von Korpuslinguistik und Grammatikalitätsurteilen« u Corpuslinguistik in Lexik und Grammatik (njemačkom): str. 22. Tübingen: Stauffenburg ISBN 3860577859
  7. Brozović, Dalibor (1970). Standardni jezik: str. 15. Zagreb: Matica hrvatska
  8. (1993) »Ustna odmiana języka ogólnego« u Współczesny język polski, J. Bartmiński (red.): str. 87
  9. język ogólny. Słownik terminów gramatycznych. Edupedia. Pristupljeno 18. novembra 2018
  10. Mirosław Bańko (23. lipnja 2003.). język literacki. Poradnia językowa PWN. Pristupljeno 1. siječnja 2019.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]