Nacrt:Kapelski planinski put (KPP)
 Ovo je nacrt članka koji svatko može uređivati. Članak u glavnom imenskom prostoru mora zadovoljavati kriterije, imati nepristrano gledište i navedene izvore. Sav sadržaj mora poštovati smjernicu o životopisima živih osoba, biti provjerljiv, enciklopedijske prirode i slobodnih autorskih prava. Članak mora biti pisan hrvatskim jezikom, wikipedijskim stilom i mora sadržavati wikipoveznice i kategorije. Nakon što su svi preduvjeti zadovoljeni i članak je sadržajno dovršen, postavite zahtjev za premještanje stranice u glavni imenski prostor. Zadnja izmjena: Croxyz (razgovor | doprinosi) prije 1 sekunde. (osvježi) |
Kapelski planinarski put (KPP) spada u tzv. linijske obilaznice te spaja Gorski Kotar s Jadranskim morem,što ga čini jednom od najljepših linijskih obilaznica u Hrvatskoj.
KPP je dug 49 kilometara, započinje u mjestu Tuk, u srcu Gorskog Kotara, prolazi kroz Strogi rezervat prirode „Bijele i Samarske stijene“ i Kolovratske stijene, odakle se kroz Vinište spušta sve do mora, tj. mjesta Klenovica. KPP se sastoji od 10 kontrolnih točaka:
- Planinarski dom Bijele stijene u Tuku, 875 mnv
- Kula (Bjelolasica), 1534 mnv
- vrh Samarskih stijena, 1302 mnv
- Ljuska u Bijelim stijenama
- vrh Bijelih stijena, 1335 mnv
- Velika Javornica, 1375, mnv
- Planinarsko sklonište Duliba, 719 mnv
- vrh Kolovratskih stijena, 1099 mnv
- Planinarska kuća Vinište, 300 mnv
- Klenovica, 0 mnv
KPP moguće je obići odjednom u trajanju od 3 do 4 dana ili je kontrolne točke moguće posjetiti u više izleta. Koordinacija održavanja puta i briga o većini planinarskih objekata na putu povjerena je Odboru Kapelskog planinarskog puta kojeg čine članovi HPD Vihor, HPD Kapela i PD Izletnik (od 2018. umjesto PD INA-Bjelolasica)
Velika Kapela zahvaća područje koje je omeđeno sa sjeverozapadne strane magistralnom cestom Zagreb - Rijeka, a s južne strane cestom Josipdol - Brinje - Vratnik - Senj. S istočne strane sklop prelazi u niz kraških polja (Ogulinsko, Oštarijsko, Plaško), dok se na zapadu obronci Kapele spuštaju prema moru. Unutar tih granica mogu se naznačiti tri usporedna gorska lanca koja zajedno čine sklop Velike Kapele. Istočni lanac počinje na sjeveru s Bjelolasicom (1533 m), kao najvišim vrhom čitavog sklopa, i proteže se preko Debelog vrha (1050 m) i Crnog vrha (1102 m) do prijevoja Vrata (888 m), preko kojeg prolazi spomenuta cesta Josipdol - Senj. Južno od tog prijevoja nastavlja se sklop Male Kapele. Srednji greben, zapadno od spomenutog, počinje kod Mrkoplja Čelimbašom (1089 m) te se nastavlja s Velikom i Malom Crnom kosom (1223 i 1163 m) na Samarske (1302 m) i Bijele (1335 m) stijene. Iza njih se lanac produžuje na Veliku Javornicu (1375 m), najvišu točku ovog niza, a za tim se nastavlja u smjeru Bijele grede (1103 m) i Bitoraja (1107 m), južno od Drežnice. Treći, najzapadniji lanac počinje s Burnim Bitorajem (1385 m) iznad Ličkog polja, obuhvaća Viševicu (1428 m), najvišu točku niza, te se produžuje preko Smolnika (1279 m) na Ričičko bilo (1286 m), sve do dugog grebena Kolovratskih stijena (1091 m), a za vršava s Alinim bilom (1120 m) i Crnim vrhom (1133 m).
Osnovni je smjer pružanja čitavog sklopa dinarski, tj. sjeverozapad - jugoistok, ali unutar područja postoje i znatna odstupanja od tog smjera. Prosječne visine vrhova variraju između 1000 i 1500 m, a unutar njih smještene su brojne planinske doline, krške uvale i manja polja (Jasenačko polje, Duliba, Matić poljana, Kolovratsko polje itd.). Podloga tih planina izgrađena je iz mezozojskih vapnenaca i dolomita, koji su uvjetovali specifičan reljef u obliku krša. Posebice je to istaknuto u Bijelim, Samarskim i Kolovratskim stijenama, koje se sastoje od uslojenih vapnenaca i gromadastih vapnenih breča, a što je uzrokom nastanka njihove posebne morfologije. Bijele, Samarske i Kolovratske stijene i danas su prilično nepristupačne i teško prohodne zbog izvanredno razvijenog krša, s bizarnim oblicima stijena, oštrim vrhovima i liticama visokim i do 50 m, tornjevima, žljebovima oštrim i tankim kao papir, uskim prolazima, provalijama i ponorima u kojima se cijele godine zadržava snijeg.
Neprohodnost povećava i bujna vegetacija, koja u unutrašnjem dijelu stijena nije dirnuta ljudskom rukom. Visoke jele, otporna borovica i zakržljala bukva sprečavaju prolaz kroz labirinte stijena, pa je zbog svega toga 1985. god. uže po dručje Bijelih i Samarskih stijena proglašeno strogim prirodnim rezervatom.
Područje Velike Kapele ima sve značajke planinske klime sjeverne jadranske regije. Naročito su istaknute dvije osobitosti - duge i hladne zime s mnogo snijega, te mnogo padalina cijele godine, a najviše u jesen i proljeće. Značajne su i dnevne amplitude temperature, osobito ljeti. Za područje Bijelih, Samarskih i Kolovratskih stijena značajne su i mikroklimatske razlike koje potječu od osunčanosti pojedinih mjesta, što posredno određuje i biljni pokrov stijena. Za cijelo područje poznate su i iznenadne promjene vremenskih prilika, što je posljedica blizine mora.
Iako cijelo područje Velike Kapele dobiva znatne količine oborina, postoji samo nekoliko stalnih tokova, odnosno potoka, koji poniru (Jasenački po tok, Crni potok itd.). To se događa zbog propusnosti toga tla, kroz koje se voda gubi pukotinama u podzemlje. Poznato je, na primjer, da se Jasenački potok, koji ponire u jugoistočnom dijelu Jasenačkog polja, ponovno pojavljuje u Krakaru.
Područje Velike Kapele, kao i cijelog Gorskog kotara, floristički pripada ilirskoj regiji - pojasu gorskih i pretplaniskih bjelogoričnih i crnogoričnih šuma, uz pojas klekovine, jače izražen na Bjelolasici, a tek neznatno na Bijelim stijenama. Od šumskih zajednica, tu se nalaze: šuma bukve i jele, pretplaninska šuma bukve, pretplaninska šuma smreke i osobito interesantna zajednica gorskog javora, bukve i jele. Na Bijelim i Samarskim stijenama sačuvane su mnoge biljne rijetkosti koje se ne bi očekivale na tako niskim planinama. To su runolist (Leontopodium alpinum, var. crasense), dragušac (Senecio doronicum), divokozjak (Doronicum austriacum), kamenika (Saxifraga aizoon), srčanik (Gentiana symphyandra), kranjski ljiljan (Lilium carniolicum), šumarica sasa (Anemone alpina), alpski kotrljan (Eryngium alpinum), jedič (Aconitum variegatum i vulparia) i alpski ribiz (Ribes alpinum). Na Kolovratskim stijenama izražen je već utjecaj mora, pa mnoge od navedenih vrsta tu ne rastu, ali se zato pojavljuju nove, npr. presličica (Muscari botryoides). Silazeći prema moru vegetacija se postupno mijenja u tipično mediteransko primorsku. Tu nas dočekuje kadulja (Salvia), primorski vrijesak (Saturea montana), klen (Acer campestre), primorski bor (Pinus pinaster) i mnoge druge. Životinjski svijet zastupljen je brojnim vrstama koje se nalaze i drugdje u Gorskom kotaru. Od zvijeri se susreće medvjed, i to po šumama oko Bjelolasice, Bijelih, Samarskih i Kolovratskih stijena, a nerijetko se može sresti na dijelu KPP-a iznad Viništa. Povremeno se na tom području pojavljuju vukovi, a lisica, tvor, kuna i divlja mačka stalni su stanovnici šume. Šume oko Velike Javornice i Ričičkog bila nastanjuju jeleni, a u cijelom području žive srne, jazavci, zečevi, vjeverice i puhovi. Ptičji je svijet zastupljen značajnim rijetkim vrstama kao što su alpski kos grlaš (Marula alpestris), alpska čavka (Pyrrhocerax alpinus) i alpska stjenjakuša (Tichodroma muraria).
- HPD Kapela povjesnica 1954.-2004. Zagreb. 2004. ISBN 953-6904-11-X
- https://www.hpd-kapela.hr
- Kantura, Ž., & Gomzi, Z. (2020). Kapelski planinski put - putni vodič i dnevnik. Zagreb: HPD Kapela, HPD Vihor, PD Izletnik.