Prijeđi na sadržaj

Nikola Martić

Izvor: Wikipedija

Nikola Martić (Višići, 5. kolovoza 1938.Split, 29. siječnja 2013.) hrvatski je i bosanskohercegovački pjesnik.[1]

Grafičku je školu završio 1959. u Sarajevu, te je studirao na Filozofskome fakultetu. Kao slobodni književnik djelovao je u Splitu. Pjesme u duhu egzistencijalističke poetike, uglavnom sredozemnoga ishodišta, objavio je u zbirkama, a pisao je i pjesme za djecu. Jedan je od sedmorice hrvatskih književnika iz BiH (Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović, Stanislav Bašić) potpisnika Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku.

Izbor iz djela

[uredi | uredi kôd]
  • Vrtovi zemlje humske (1964.)
  • Znamen (1968.)
  • Bogumilska bajka (1971.)
  • Sedmo godišnje doba (1972.)
  • Svanuće davnine (1975.)
  • Duša i tijelo (1982.)
  • Stablo nasred svijeta (1987.)
  • Zavjetno stablo (1990.)
  • Košulja od lišća (1999.)

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Martić, Nikola LZMK, Hrvatska enciklopedija, (pristupljeno 29. svibnja 2021.)

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]