Prijeđi na sadržaj

Vladimir Pavlović

Izvor: Wikipedija

Vladimir Pavlović (Trebižat, 29. rujna 1935.Zagreb, 7. prosinca 1996.), bio je suvremeni hrvatski pjesnik iz Hercegovine. Osim pjesama, pisao je eseje, putopise, pripovjednu prozu i dramske tekstove. Pisao je publicističke radove s područja kulturnih i političkih zbivanja.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

U rodnom Trebižatu je završio pučku školu. Niže razrede gimnazije pohađao je u Mostaru i Čapljini, a Srednju poljodjelsku školu u Čapljini. Nakon toga je diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Mostaru 1958. Potom je kratko radio kao nastavnik hrvatskog jezika i književnosti u Čitluku, a poslije toga je tridesetak godina radio kao nastavnik hrvatskog jezika u Kuli Norinskoj.

Većinu života je živio i radio u Metkoviću i njegovoj okolici. Od 9. lipnja 1991. do 7. kolovoza 1995. bio je predsjednik Matice hrvatske Metković. Pred kraj života obavljao je posao ravnatelja Gradskog kulturnog središta u Metkoviću. Godine 1996. izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a na toj funkciji ga zatječe i smrt.

Preminuo je 7. prosinca 1996. u Zagrebu. Pokopan je na groblju u Trebižatu.

Jedan je od sedmorice supotpisnika Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971. godine.

Uvijek je svojim osobnim i profesionalnim angažmanom pomagao Trebižatu i Društvu «Seljačkoj slozi». Mišlju je, riječju i djelom bio pravi Trebižaćanin, stekavši neizmjernu zahvalnost rodnog kraja.[1] Danas čapljinska područna osnovna škola u Trebižatu nosi njegovo ime[1] kao i osnovna škola u Čapljini.[2]

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Riječi, 1955.
  • Elegija o kralju, 1966.
  • Vrijeme vatre, 1968.
  • Zamak u pljusku, 1972.
  • Grivna, 1977.
  • Zemlja zebnje, 1981.
  • Korablja, 1984.
  • Izabrane pjesme, 1984.
  • Arka od Narone, 1985.
  • Tmica, 1990.
  • Mirta, 1990.
  • Stigma, 1990.
  • Geneza-retska plavet, 1992.
  • Gral, 1994. (nagrada "Tin Ujević" 1995.)
  • Kad su se koze smicale, 1994.
  • Topot mrtvih konja, 1994.
  • Requiem za uzaludne mrtvace, 1996.
  • U Mayer-lingu, jedne zime, 1996.
  • Getsemanska ura, 1997.[3]
  • Posmrtno mu je objavljena zbirka pjesničkih proza i zapisa Ožiljci, ranjeni krajobrazi, 2001.

Zastupljen je u antologiji hrvatskih pjesnika Skupljena baština priređivača prof. dr. Stijepe Mijovića Kočana.

Za djelo Gral je 1995. dobio književnu nagradu Tin Ujević.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b Trebižat.com
  2. Osnovna škola Vladimira Pavlovića Čapljina, pristupljeno 29. rujna 2022.
  3. Hrvatsko slovo. Naša izdanja. str.27, 2. ožujka 2011.