Vladimir Pavlović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Vladimir Pavlović (Trebižat, Čapljina, 29. rujna 1935.7. prosinca 1996.), bio je suvremeni hrvatski pjesnik iz Hercegovine. Osim pjesama, pisao je eseje, putopise, pripovjednu prozu i dramske tekstove. Pisao je publicističke radove s područja kulturnih i političkih zbivanja.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Rodio se je Trebižatu 29. rujna 1935. godine.

Uvijek je svojim osobnim i profesionalnim angažmanom pomagao Trebižatu i Društvu «Seljačkoj slozi». Mišlju je, riječju i djelom bio pravi Trebižaćanin, stekavši neizmjernu zahvalnost rodnog kraja.[1] Danas čapljinska područja osnovna škola u Trebižatu nosi njegovo ime.[1]

Supotpisnik je Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971. godine.

Zastupljen je u antologiji hrvatskih pjesnika Skupljena baština priređivača prof. dr. Stijepe Mijovića Kočana.

Za djelo Gral je 1995. dobio književnu nagradu Tin Ujević.

Umro je 1996. godine.

Djela[uredi | uredi kôd]

  • Riječi, 1955.
  • Elegija o kralju, 1966.
  • Vrijeme vatre, 1968.
  • Zamak u pljusku, 1972.
  • Grivna, 1977.
  • Zemlja zebnje, 1981.
  • Korablja, 1984.
  • Izabrane pjesme, 1984.
  • Arka od Narone, 1985.
  • Tmica, 1990.
  • Mirta, 1990.
  • Stigma, 1990.
  • Geneza-retska plavet, 1992.
  • Gral, 1994. (nagrada "Tin Ujević" 1995.)
  • Kad su se koze smicale, 1994.
  • Requiem za uzaludne mrtvace, 1996.
  • U Mayer-lingu, jedne zime, 1996.
  • Getsemanska ura, 1997.[2]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Trebižat.com
  2. Hrvatsko slovo. Naša izdanja. str.27, 2. ožujka 2011.