Vladimir Pavlović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Vladimir Pavlović (Trebižat, Čapljina, 29. rujna 1935. - 7. prosinca 1996.), bio je suvremeni hrvatski pjesnik iz Hercegovine. Osim pjesama, pisao je eseje, putopise, pripovjednu prozu i dramske tekstove. Pisao je publicističke radove s područja kulturnih i političkih zbivanja.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se je Trebižatu 29. rujna 1935. godine.

Uvijek je svojim osobnim i profesionalnim angažmanom pomagao Trebižatu i Društvu «Seljačkoj slozi». Mišlju je, riječju i djelom bio pravi Trebižaćanin, stekavši neizmjernu zahvalnost rodnog kraja. [1] Danas čapljinska područja osnovna škola u Trebižatu nosi njegovo ime.[1]

Supotpisnik je Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971. godine.

Zastupljen je u antologiji hrvatskih pjesnika Skupljena baština priređivača prof. dr. Stijepe Mijovića Kočana.

Za djelo Gral je 1995. dobio književnu nagradu Tin Ujević.

Umro je 1996. godine.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Riječi, 1955.
  • Elegija o kralju, 1966.
  • Vrijeme vatre, 1968.
  • Zamak u pljusku, 1972.
  • Grivna, 1977.
  • Zemlja zebnje, 1981.
  • Korablja, 1984.
  • Izabrane pjesme, 1984.
  • Arka od Narone, 1985.
  • Tmica, 1990.
  • Mirta, 1990.
  • Stigma, 1990.
  • Geneza-retska plavet, 1992.
  • Gral, 1994. (nagrada "Tin Ujević" 1995.)
  • Kad su se koze smicale, 1994.
  • Requiem za uzaludne mrtvace, 1996.
  • U Mayer-lingu, jedne zime, 1996.
  • Getsemanska ura, 1997.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Trebižat.com
  2. Hrvatsko slovo. Naša izdanja. str.27, 2. ožujka 2011.