Mile Pešorda
Mile Pešorda (Grude, 15. kolovoza 1950.) hrvatski je i bosanskohercegovački književnik, prevoditelj i nakladnik.[1] Antologijski je pjesnik i istaknuti intelektualac, dopisni član Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti (AESAL) ‘Leonardo da Vinci’ sa sjedištem u Francuskoj.[2]
Završio je gimnaziju u Grudama 1968.,s odličnim uspjehom položivši maturalni ispit. Diplomirao je na odsjeku romanistike Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1973. temom o kazalištu apsurda, ocijenjenom najvišom ocjenom (10). Poslijediplomske i doktorske studije pohađao je u Zagrebu i Parizu, gdje je kod znamenitog europskog pisca Milana Kundere prijavio doktorsku disertaciju "Ideja Europe u djelu Ive Andrića i Miroslava Krleže". Godine 1971. – 1972. bio je voditeljem demonstratorskih vježbi iz latinskoga jezika sa studentima Filozofskoga fakulteta u Sarajevu. Radio je kao novinar u kulturnoj redakciji Radio-Sarajeva te zagrebački dopisnik za kulturu dnevnika "Oslobođenje" u Sarajevu.
Od 1979. do 1990. je urednik u izdavačkoj kući "Veselin Masleša" u Sarajevu.[1] U tom je razdoblju objavio i uredio više od tristo knjiga, među njima i pjesme Fernanda Pessoe, Paula Celana, Abdulaha Sidrana, Czesława Miłosza, Zbigniewa Herberta, Nikole Šopa, Desanke Maksimović, Marija Suška, sabrana djela Saula Bellowa, Isaka Samokovlije, Midhata Begića i Milana Kundere.
U svibnju 1968. pokreće, uređuje i izdaje prvi broj revije Ogledalo, koju vlasti zabranjuju. Idejni je začetnik i pokretač Šimićevih susreta održanih 30. svibnja 1970. godine u Grudama i završenih 31. svibnja 1970. u Drinovcima. Jedan je od sedmorice potpisnika Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku 28. siječnja 1971. U SAD-u boravi 1988. kao gost State Departmenta.
Od 1990. do 1994. je lektor-predavač na Sveučilištu u Francuskoj, zatim koordinator za UNESCO i savjetnik za kulturu u Ministarstvu vanjskih poslova, član uredničkoga vijeća revije Lettre Internationale u izdanju Centra PEN-a g. 1990. – 1994., glavni urednik u "A. G. Matošu" Samobor-Zagreb te jedan od utemeljitelja i urednika tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Sudjelovao je na brojnim međunarodnim znanstvenim simpozijima, okruglim stolovima i književnim susretima. U Francuskoj 1991. osniva Društvo francusko-hrvatskoga prijateljstva. U Parizu je savjetnik i sudionik znanstvenog simpozija "Les destins des nations de l'ex-Yougoslavie" (Sudbine nacija bivše Jugoslavije), održanog u veljači 1992. pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova Francuske.
Bio je ravnatelj Hrvatskoga kulturnog centra u Sarajevu od 1999. do 2000. i sudionik prvih Europskih književnih susreta u Sarajevu 2000. godine, s temom o pjesništvu Paula Celana. Sudjelovao je u pokretanju i koncipiranju edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, gdje je i član Uredničkoga vijeća.
Prve pjesme, Protiv tame i Žena malog grada, objavio je 1967. u sarajevskom časopisu "Lica", a prvi veći ciklus pjesama objavio mu je Mak Dizdar u časopisu "Život" 1969. Prvu pjesničku knjigu Život vječni objavio je u izdavačkoj kući Svjetlost u Sarajevu 1971. i za nju dobio godišnju nagradu izdavača. U Zagrebu je 1998., objavljena njegova summa poetica, koncipirana kao nova knjiga, pod naslovom Knjiga ljubavi i gnjeva (Nakladni zavod Matice hrvatske i HKD Napredak Zagreb). Knjiga Slušam tvoj glas, tiskana 1980. u Mostaru, s crtežima Virgilija Nevjestića i pogovorom Jure Kaštelana, doživjela je tri izdanja. Pešordine Izabrane pjesme, u izboru Dževada Karahasana i s predgovorom Jure Kaštelana, uvrštene su u ediciju Književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, Sarajevo 1985. U antologiju je uvršten već 1969. s pjesmom Moj otac, u "Panoramu mlade hrvatske književnosti", Republika, Zagreb.
U Rennesu je, u veljači 1992., u ediciji francuskih pjesnika, tiskana knjižica njegovih francuskih pjesama pod naslovom Parole pour Elle. Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika i uvrštene u brojne tuzemne i inozemne antologije i panorame. Neka njegova djela je u svojoj antologiji Żywe źródła iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
U pariškom časopisu EUROPE s četiri je pjesme uvršten u izbor dvanaest najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika (2002.). Visoke ocjene njegovo pjesništvo je dobilo u povijesno-kritičkim pregledima hrvatske književnosti Dubravka Jelčića i Slobodana Prosperova Novaka, kao i u najnovijim povijesnim leksikonima hrvatskih pisaca i njihovih djela. Knjiga "Baščanska ploča, poema" (2008.) je opremljena slikama u boji akademskog slikara Luke Petrača i pogovorom Božidara Petrača. Književni kritičar Zdravko Gavran ističe pjesnikov "univerzalni pjev", koji "slikovno-metaforički iskazuje široke raspone Pešordina pjesničko-gnoseološkoga svijeta, neutomljive čežnje, polifoniju značenja i ujedno disciplinu duha".[3]
Brojni su kritički napisi i eseji o njegovu pjesništvu, a među njima se izdvajaju oni Jure Kaštelana, Veselka Tenžere, Nihada Agića, Krešimira Šege, Ivana Božičevića, Željka Grahovca, Mirka Marjanovića, Eftima Kletnikova, Zdenka Lešića, Ive Pranjkovića, Cirila Zlobeca, Marinka Solde, Miljenka Stojića, Slobodana P. Novaka i Dubravka Jelčića.
Prevodi s francuskog, talijanskog, slovenskog i makedonskog jezika. Preveo je i neke pjesme makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova.[4]
Član je Matice hrvatske od 1970., Društva pisaca BiH od 1972., društava hrvatskih književnika u Zagrebu i Mostaru, Hrvatskoga društva klasičnih filologa, HKD Napredak, Udruge Hrvatska-Irska. Redoviti je član Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost Bosne i Hercegovine od 2000. Od listopada 2017. je dopisni član Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti (AESAL) 'Leonardo da Vinci' sa sjedištem u Parizu, ugledne europske organizacije koja okuplja 60-ak nobelovaca i nekoliko stotina najuglednijih svjetskih znanstvenika.[2]
Pešorda je vodio sudski spor za klevetu protiv književnika Predraga Matvejevića. Potonji u novinskom članku Naši talibani (Jutarnji list, 10.XI.2001.) prokazuje, uz Ivana Aralicu i Anđelka Vuletića, i Pešordu kao jednog od pisaca koji su početkom devedesetih poticali na sukobe, zbog čega im treba suditi neki "sud stroži od Haškoga", jer da kao "kvislinški pisci" i "sarajevski talibani" snose dio odgovornosti za stradanja u BiH.[5] Pešorda mu je odgovorio demantijem u "Fokusu",[6] i tužio ga za klevetu. Općinski sud u Zagrebu je odredio Matvejeviću petomjesečnu uvjetnu kaznu zatvora.,[7] a presudu je godine 2010. potvrdio i Vrhovni sud. Prijepor je izazvao brojne reakcije u zemlji i inozemstvu, a u polemikama su oba književnika imala i pobornike i protivnike. Nakon Matvejevićevog teksta u talijanskom dnevniku Corriere della Sera (13. svibnja 2011.) Pešorda je pokrenuo još jednu tužbu.
- 1970. Nagrada prvih "Šimićevih susreta" u Drinovcima, za pročitanu pjesmu "Tužbalica"
- 1972. Nagrada izdavačke kuće "Svjetlost" u Sarajevu, za knjigu pjesama "Život vječni"
- 1976. Godišnja nagrada dnevnika "Oslobođenje" u Sarajevu, za komentar "Zašto šutnja?"
- 1981. Godišnja nagrada za najbolju knjigu Književne omladine Bosne i Hercegovine, za pjesničku knjigu "Slušam tvoj glas"
- 1996. Najviše državno odlikovanje Republike Hrvatske za osobite zasluge za kulturu, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića
- 2007. 1. nagrada Dubravko Horvatić, za poemu "Baščanska ploča", objavljenu u Hrvatskom slovu 2006.
- 2009. Godišnja Nagradu Antun Branko Šimić, za knjigu "Baščanska ploča, poema".
- 2018. Nagrada "Hrvatski stećak" Matice hrvatske Stolac
- 1 2 Pešorda, Mile. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 3. prosinca 2017.
- 1 2 Luko Paljetak redoviti član Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti, Dubrovački vjesnik, 12. listopada 2017. (pristupljeno 3. prosinca 2017.)
- ↑ Zdravko Gavran, Samosvojni i iskonski Pešordin glas, Hrvatsko slovo br. 709., Zagreb, 21. studenog 2008.
- ↑ Vjesnik Makedoniju i Hrvatsku povezuju kuće od riječi, 1. srpnja 2001.
- ↑ Predrag Matvejević: "Naši Talibani". Inačica izvorne stranice arhivirana 27. siječnja 2007. Pristupljeno 3. studenoga 2009. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Matvejevićev verbalni atentat na Pešordu, Fokus br. 81., str. 2., Zagreb, 29. 11. 2001.
- ↑ UHS: Nepravomoćna presuda Matvejeviću može se propitivati samo na višem sudu, index.hr