Otočje Bounty

Koordinate: 47°45′S 179°03′E / 47.750°S 179.050°E / -47.750; 179.050
Izvor: Wikipedija
Bounty
Panorama kolonije morskih ptica na otoku Proclamation
EtimologijaHMS Bounty
Položaj
Koordinate47°45′S 179°03′E / 47.750°S 179.050°E / -47.750; 179.050
SmještajTihi ocean
Država
Fizikalne osobine
Površina1,35 km2
Otocividi u tekstu
Najviši vrh73 m
Stanovništvo
Broj stanovnikanenaseljeno[1]
Otočje Bounty na zemljovidu Novog Zelanda
Bounty
Bounty
Otočje Bounty na zemljovidu Novog Zelanda
Zemljovid

Svjetska baštinaUNESCO
}}
Novozelandska subantarktička otočja
Država Novi Zeland
Godina uvrštenja1998. (22. zasjedanje)
VrstaPrirodno dobro
Mjeriloix, x
Ugroženost
PoveznicaUNESCO:877
Položaj otočja Bounty

Otočje Bounty se nalazi u južnom Tihom oceanu, 670 km istočno-jugoistočno od Južnog otoka Novog Zelanda i 530 km jugozapadno od novozelandskog otočja Chatham.

Otkrio ga je kapetan broda HMS Bounty, William Bligh, 1788. godine i nazvao ga je po svom brodu, tek nekoliko mjeseci prije slavne pobune na brodu Bounty.

Otočje Bounty se sastoji od 13 negostoljubivih i nenaseljenih granitnih otočića i brojnih hridi, koji su podijeljeni na Zapadnu (najveći Depot Island, Dog Rock, Lion, Penguin, Proclamation, Ranfurly, Ruatara, Seal Rock, Skua Rock, Spider i Tunnel Island), Središnju (Coronet, Funnel i Prion Island) i Istočnu skupinu (Con, Molly Cap i North Rock) ukupne površine kopna od tek 1,35 km². Najviša točka otočja je 73 m visok vrh otoka Funnel.

Otočje Bounty je nenaseljeno i cijelo je pretvoreno u ptičji rezervat prirode zbog znatne populacije ugroženih vrsta antipodskog pingvina, srebrnastoglavih albatrosa i bauntskih vranaca (Phalacrocorax ranfurlyi).[2] Ekološki, ono pripada novozelandskim subantarktičkim otočjima koji su zajedno upisani na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Australiji i Oceaniji 1998. god.[3]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Kapetan William Bligh otkrio je otoke Bounty na putu od Spitheada do Tahitija 1788. godine i nazvao ih po svom brodu HMS Bounty, samo nekoliko mjeseci prije poznate pobune. Položaj otoka samo je grubo označen na kartama. Početkom 1866. zapovjednik W. H. Norman sa broda HMVS Victoria (1855.) dobio je zadatak točnije odrediti njihov položaj. Izvijestio je da su na položaju 47°50′S 179°0′E / 47.833°S 179.000°E / -47.833; 179.000.[4] Kapetan George Palmer, tijekom potrage za Matoakom, smjestio je otoke na 47°46′24″S 178°56′45″E / 47.77333°S 178.94583°E / -47.77333; 178.94583. Palmer je također pripojio otoke Novom Zelandu.[5]

Tijekom 19. stoljeća to je područje bilo popularno lovište za lov na tuljane.[6] Otoci su također povremeno pretraživani u potrazi za nestalim brodovima i posadama, uključujući one s General Granta i Matoake.[7]

Hinemoa je posjetio otoke u ožujku 1886. i na najvećem otoku podigao spremište za brodolomce. Kapetan Fairchild primijetio je da na tim otocima nema svježe vode.[8] Skladište je već bilo uništilo more u vrijeme kada je Stella posjetila otok 1887.[9] Nova Admiralska karta 1022 izdana je za to područje 1888. godine, koja je uzela u obzir radove istraživanja koje je poduzeo Hinemoa.

U studenom 1891. Hinemoa se vratio na otoke i izgradio skladište svježih namirnica.[10]

Flora i fauna[uredi | uredi kôd]

Ekološki, otoci su dio ekoregije tundre subantarktičkog otočja Antipodes. Biljke uključuju Lepidium oleraceum. Na otočju živi endemski pauk Pacificana cockayni,[11] endemski kukci i veliki broja morskih ptica.

Holotip i juvenilni paratipovi puža Euthrenopsis bountyensis prikupljeni su s otočja Bounty.[12]

Važno područje za ptice[uredi | uredi kôd]

BirdLife International identificirao je skupinu Bounty kao važno područje za ptice (IBA) zbog njezine važnosti kao mjesta razmnožavanja antipodskog pingvina (Eudyptes sclateri), srebrnastoglavih albatrosa (Thalassarche salvini) i bauntskih vranaca (Phalacrocorax ranfurlyi).[13][14]

Zemljopis[uredi | uredi kôd]

Cijeli lanac je dug samo 5 km po najdužoj osi i sastoji se od tri podskupine: Glavna grupa, Središnja grupa i Istočna grupa. Ukupna površina je samo 1.35 km2. Otoci su antipod Bouillé-Ménarda u Francuskoj (Pays de la Loire).

Glavna grupa je najveća od tri grupe, a nalazi se na sjeverozapadu lanca. Uključuje najveći otok skupine, Depot Island, koji je dug oko 700 metara i širok 400 metara na najširem dijelu. Otoci Proclamation i Tunnel odvojeni su od otoka Depot samo uskom pukotinom, a spajaju se s njim tijekom oseke. Mali otočić na sjevernoj obali Spider Islanda ove skupine je najsjevernija točka lanca; najzapadnija točka je zapadni vrh otoka pingvina.[15]

Središnja skupina nalazi se nekih 1,5 do 2 km jugoistočno od glavne skupine i sadrži tri glavna otoka, poredana u liniji sjever-jug. Odmah zapadno nalazi se manji otočić. Najsjeverniji dio središnje skupine, otok Funnel, sadrži najvišu točku lanca, na 73 metra iznad razine mora.[16] Daljnjih 1,5 kilometara prema istoku je Istočna grupa, koja je također raspoređena otprilike u liniji sjever-jug. Najveći otok u ovoj skupini, Molly Cap, najjužniji je otok skupine i sadrži drugu najvišu točku lanca, 70 metara iznad razine mora. Ova skupina sadrži dva velika otočića i jedan mali otočić, zajedno s nekoliko grebena i nizova, od kojih je jedan najistočnija točka u lancu.[15]

Otoci[uredi | uredi kôd]

Zemljovid otočja

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Popis stanovništva izvan teritorijalnih ovlastiArhivirana inačica izvorne stranice od 25. svibnja 2010. (Wayback Machine), popis 2006. god., Statistika Novog Zelanda (engl.) Preuzeto 18. listopada 2012.
  2. Important Bird Areas factsheet: Bounty Islands, BirdLife International 2012. (engl.) Preuzeto 19. listopada 2012.
  3. New Zealand Subantarctic Islands na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Preuzeto 17. listopada 2012.
  4. "Shipping," Lyttelton Times, Volume XXV, Issue 1609, 9 February 1866, Page 2
  5. "Proclamation," Otago Daily Times, Issue 2680, 8 September 1870, Page 2
  6. "Bluff Harbour," Southland Times, Issue 3773, 26 July 1880, Page 2
  7. "The missing boats crew," Hawke's Bay Herald, Volume 12, Issue 918, 18 February 1868, Page 3
  8. "The SS Hinemoa's trip," Press, Volume XLIII, Issue 6397, 22 March 1886, Page 2
  9. "The SS Stella's Visit to the Islands," Evening Post, Volume XXXIII, Issue 71, 25 March 1887, Page 3
  10. "The Hinemoa's Cruise," Oamaru Mail, Volume XVI, Issue 5125, 7 November 1891, Page 3
  11. [1]. 'Radio New Zealand Going on a spider hunt'. Retrieved 3 December 2016 3:00 pm
  12. Euthrenopsis bountyensis. Auckland War Memorial Museum. Pristupljeno 22. listopada 2022.
  13. BirdLife International. (2012). Important Bird Areas factsheet: Bounty Islands. Downloaded from BirdLife International - conserving the world's birds. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. srpnja 2007. Pristupljeno 17. kolovoza 2013. on 27 January 2012.
  14. Rječnik standardnih hrvatskih ptičjih naziva (PDF). HAZU. Zavod za orntologiju HAZU. 2018. Pristupljeno 20. listopada 2023.
  15. a b NZMS 272/1+5 (1981) "Snares Islands and Bounty Islands", Wellington:NZ Government Department of Lands and Surveys.
  16. "New Zealand offshore islands maps – BI01 Bounty Islands". Land Information New Zealand. 2. listopada 2017. Pristupljeno 27. kolovoza 2019.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Otočje Bounty