Pasja ruža

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pasja ruža
Cvijet ruže Rosa canina
Cvijet ruže Rosa canina
Sistematika
Carstvo: Plantae
Divizija: Magnoliophyta
Razred: Magnoliopsida
Red: Rosales
Porodica: Rosaceae
Potporodica: Rosoideae
Rod: Rosa
Podrod: R. subg. Rosa
Sekcija: Rosa sect. Caninae
Vrsta: R. canina
Dvojno ime
Rosa canina
L.
Grm divlje ruže u Rijeci

Pasja ruža (obični šipak, šipak divji, šipak, lat., Rosa canina) u narodu poznata i kao divlja ruža, grmolika je biljka iz roda Rosa i obitelji Rosaceae. Drugi nazivi pod kojima je poznata jesu: šipak, divlji šipak, ščipak, šibek, šip, šipkovina, šipurika, šipurina, pasja drača, pasja roža i drugi.

Opis biljke[uredi | uredi kôd]

Izraste u 2 do 3 metra razgranjeni i prema dolje obraslim bodljikama grm. Tanke se grane savijaju u luku, a listovi su naizmjenični i neparno perasti, sastavljeni od 5-7 jajastih, oštro nazubljenih listića. Cvate od svibnja do srpnja, u nižim predjelima cvate obično u proljeće, u višim kasnije. Cvjetovi se sastoje od 5 latica ružičastobijele boje ugodnog mirisa. Plodovi (šipak) su oko 1,5 cm jajasti i crvene ili crvenonarančaste boje, slatko-kiseli s velikim brojem tvrdih i uglastih dlačicama obraslih plodića koji se pogrešno nazvaju sjemenkama, a dozrijevaju većim dijelom od sredine rujna.

Rasprostranjenost[uredi | uredi kôd]

Raste po sunčanim rubovima šuma, po živicama, na pašnjacima nizinskog i brdskog područja, među grmljem, uz ograde. Uspijeva i na kamenjarima, ali je u tom slučaju plod biljke znatno manji. Rasprostranjena je po cijeloj Europi i dijelu Azije gdje vlada umjerena klima.

Ljekoviti dijelovi biljke[uredi | uredi kôd]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Šipak

Latice cvijeta pasje ruže sabiru se u vrijeme cvatnje i dodaju jelima ili ukuhavaju sa šećerom. Od izraslina koje se katkad pojavljuju na granama izazvane ubodom šipkove ose šiškarice priprema se tinktura, a mladi listovi (koji su vrijedan izvor vitamina C) služe za pripremu čajeva. Ovisno o staništu, već se od kolovoza sabiru mesnati plodovi pasje ruže prije nego potpuno sazriju, potamne i omekšaju, a najviše vitamina C ima u zrelom šipku koji još nije omekšao i počeo gubiti boju, a uz zeleno usplođe oraha predstavlja najbogatiji prirodni izvor tog vitamina. Sadržaj vitamina C kreće se od 350 do čak 2000 mg%, dok je sadržaj karotina između 5 i 8 mg%.[1] Službena uporaba razlikuje plodove bez sjemena i sjemenke, a sami tvrdi plodići (sjemenke) mogu se rabiti kao začin ili također čaj vrlo ugodna mirisa. Plodovi se iskorištavaju za jelo, dodaju u salate, juhe, kompote, te se pripremaju čajevi, marmelade, pekmezi, šipkovo vino, šipkov liker.

Sastav plodova[uredi | uredi kôd]

  • pektin – 3,5 – 14 %;
  • šećer – 24 % (18 % invertni);
  • soli kalija – 23 mg;
  • magnezij – 8 mg;
  • molibden – 9000 mkg;
  • mangan – 54 mg;
  • fosfor – 8 mg;
  • natrij – 5 mg;
  • željezo – 11 mg;
  • kalcij – 26 mg;
  • flavonoidi – 2 – 4 %;
  • tanini – 4,5 %;
  • vitamin E – 3,8 mg;
  • vitamin A – 815 mkg;
  • vitamin B2 – 0,3 mg;
  • karotin – 4,9 mg;
  • askorbinska kiselina – 1200 – 1500 mg.[2]

Po drugom izvoru sastav je slijedeći: 8,9 % šećera, pektina 2,74 %, pentozana 2,18 %, taninskih i obojenih tvari 3,58 %. Vitamin C varira od 500 – 1077 mg.[3]

Poštanska marka[uredi | uredi kôd]

Hrvatska pošta je 5. lipnja 2004. godine u sklopu prigodnih poštanskih maraka posvećenih hrvatskoj flori, povodom Svjetskog dana zaštite okoliša u promet stavila niz od tri marke posvećene ljekovitom bilju. Nominalne vrijednosti maraka niza su 2,30, 2,80 i 3,50 kuna, a prikazuju pasju ružu, mirisnu ljubicu i paprenu metvicu.[4]

Hrvatski nazivi i autori[uredi | uredi kôd]

  • obični šipak, Grlić, Lj., 1984.
  • pasja drača, Šulek, B., 1879.
  • pasja ruža, Domac, R., 1994.
  • rosa od plota, Šulek, B., 1879.
  • ruža divja, Visiani, R., 1852.
  • ruža divlja, Pahlow, M., 1989.
  • ruža puštitasta, Schlosser, J.C.K.; Vukotinović, Lj., 1876.
  • ružica plotna, Šulek, B., 1879.
  • ružica, Šulek, B., 1879.
  • srbiguzica, Šulek, B., 1879.
  • svrbiguzica, Šulek, B., 1879.
  • šip, Grlić, Lj., 1984.
  • šipak divji, Šulek, B., 1879.
  • šipak, Šulek, B., 1879 1256.
  • šipčanica, Šulek, B., 1879.
  • šipek, Šulek, B., 1879.
  • šipkova ruža , Grlić, Lj., 1984.
  • šipkovina, Šulek, B., 1879.
  • šipurika, Visiani, R., 1852.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Lj. Grlić, Samoniklo jestivo bilje, Zagreb 1980., str. 180.
  2. Шиповник. От 100 болезней, pristupljeno 6. studenog 2018.
  3. V. G. Hržanovskij, Rozi – filogenija i sistematika, spontanie vidi evropeiske časti SSSR-a, Krima i Kavkaza. Opit i perspektivi ispolzovanija, Moskva 1958., str. 180.
  4. [1] [neaktivna poveznica]

Dodatna literatura[uredi | uredi kôd]

  • R. Wilfort, Ljekovito bilje i njegova upotreba, Zagreb 1974.
  • J. Konstantinov, Šipovnik. Ot 100 bolezni, Moskva 2016.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Pasja ruža.
Logotip Wikivrsta
Wikivrste imaju podatke o: Pasja ruža