Portal:Hrvatska/Osnovna tablica/Izabrani članak/01 2013

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Hrvatski preporod

Hrvatski narodni preporod naziv je za nacionalno-politički i kulturni pokret koji se u prvoj polovici 19. stoljeća, pod utjecajem prosvjetiteljstva i romantizma, ali i sličnih pokreta u drugim zemljama Habsburške Monarhije (npr. češki narodni preporod, slovački narodni preporod, mađarski politički i kulturni preporod), razvio na području Hrvatske. Ilirski pokret je srodan pojam hrvatskom narodnom preporodu, oba pokreta se isprepliću.

  1. pripremno razdoblje od kraja 18. stoljeća do 1829. godine
  2. početni period od 1830. do 1834.
  3. razvijeni period od 1835. do 1842.
  4. doba zabrane ilirskog imena, 1843. do 1845.
  5. doba iščezavanja ilirskoga imena i prevlast narodnoga, od 1846. do 1874.

Za završne je faze bitna pojava Bachova apsolutizma.


U vrijeme kad u europskim književnostima romantizam ulazi u završnu fazu, u hrvatskoj književnosti tridesetih godina javlja se pokret koji se naziva ilirskim pokretom, ilirskim preporodom, ilirizmom.

Noviji povjesničari književnosti nazivaju to razdoblje hrvatskim narodnim i književnim preporodom, a u ponekad i samo "preporod".

Naziv hrvatski narodni i književni preporod određuje novu orijentaciju: nacionalnu (političku) i kulturnu (književnu). Riječ je, dakle, o nacionalno-političkom i kulturnom pokretu koji ulazi u kontekst europskom romantizma kao poseban njegov sastojak, a koji je odraz sveopće europske slike tog doba, kada je Europa bila zahvaćena valom nacionalnih preporoda, nacionalnih buđenja odnosno buđenja narodne svijesti, kako u visokointelektualnim slojevima, tako i u najnižim i nepismenim društvenim slojevima.

Razvoj nacije usko je vezan uz uporabu vlastitog jezika, tu Hrvati dugo nisu imali sreće, u uredima, vojsci i školama rabio se latinski, njemački ili talijanski (ovisno o vremenu i području). Marija Terezija (1740.-1780.) provodila je reforme države, centralizaciju. U Beču je osnovan "Theresianum", u kome su se školovali mladi plemići, djeca ugarskih i hrvatskih plemića. Šišić kaže da je to početak germanizacije hrvatskog plemstva a time i otuđenja narodnom jeziku.Car Josip II. 1784. godineproglašava zakon o postupnom zamjenjivanju latinskog jezika njemačkim u zemljama Krune sv. Stjepana. Zakon je povučen 1790. (po smrti Josipa II.). Nakon što je u zajedničkom saboru (hrvatsko-mađarskom) 1791. donesen zaključak da se tuđi jezik ne smije uvoditi kao službeni, ali će se mađarski jezik odmah uvesti u gimnazije i na sveučilište, na zasjedanju koje je počelo 7. lipnja 1791. godine nacionalni Hrvatski sabor donosi odluku o uvođenju mađarskog jezika u hrvatske osnovne i srednje škole kao neobvezatnog predmeta. Bio je to početak sve očitije mađarizacije. U Hrvatsku stižu učitelji mađarskog jezika, izdana je gramatika mađarskog jezika na kajkavskom narječju, koju su studenti spalili na Katarinskom trgu u Zagrebu.

...Pročitaj cijeli članak