Renesansna arhitektura

Donato Bramante, Tempietto (tal. za "mali hram"), Rim, 1502. U ovoj maloj crkvi sv. Petra Bramante je sažeo sve vrijednosti renesansne arhitekture.

Renesansna arhitektura je razdoblje u povijesti arhitekture između 15. i 17. stoljeća koje se javlja, traje i ostavlja različit utjecaj u različitim dijelovima Europe, a odlikuje se preporodom i razvojem određenih konstrukcijskih elemenata starogrčke i rimske arhitekture. Stilski, ovoj arhitekturi prethodila je gotička arhitektura, a nastavila ju je barokna arhitektura. Rana renesansa je nastala u Firenci, djelovanjem jednih od prvih inovatora Novog vijeka, Filippom Bruneleschijem, te se ubrzo proširila na ostale talijanske gradove. Vrlo brzo je stigao u Francusku, Španjolsku, Hrvatsku, Njemačku i naposlijetku u sve druge europske zemlje poput Engleske i Rusije.

Renesansna arhitektura se odlikuje naglaskom simetrije, proporcija, geometrije i skladnog odnosa dijelova (harmonija), upravo onim pravilima koja su oblikovala arhitekturu klasične antike, osobito rimske arhitekture od koje su ostali mnogi tragovi po kojima su arhitekti mogli učiti. Neke od elemenata koje su preuzeli bili su stupovi, pilastri, grede, polukružni luk, kupole u obliku polulopte, niše i edikule, koji su zamijenili komplicirani proporcionalni sustav nepravilnih srednjovjekovnih građevina.

Nastanak i odlike

Brunelleschijeva kupola katedrale u Firenci iz 1417. godine.

Slijeđenje antičkih elemenata je bilo lako u Italiji jer je ona imala dovoljno klasičnih spomenika kojima se mogla nadahnjivati. U arhitekturi se odmah krenulo od tri već zadata grčka reda ( dorski red, jonski red i korintski red), pa se oblik i veličina stupova nisu morali ponovno određivati, nego se iz antike preuzeo odgovarajući red.

Filippo Brunelleschi (1377.-1446.) je Firentinac koji se u početku bavio skulpturom i neko vrijeme boravio u Rimu gdje se oduševljava umjetnošću starog Rima. Vrijedno se i sistematski bavio crtanjem antičkih spomenika i zapravo je on otkrio linearnu perspektivu. To njegovo otkriće ostavilo je dalekosežne posljedice za razvoj slikarstva renesanse, međutim on se sam sve više okretao arhitekturi. Njegova najvažnija djela na kojima je po prvi puta primijenio ostavštine antike bile su: - kupola Firentinske katedrale (tzv. Duomo iz 1417. g.), Kapela Pazzi u Firenci s klasičnim elementima (polukružni luk, bačvasti svod, trijumfalni luk, arkade, kupola, narteks, centralni tip, grčki križ, kasetiranje, grčki stupovni redovi, i zlatni rez) i crkva San Lorenzo.

Po njemu je renesansna građevina - kutija koja se mora lako konstruirati, pa su geometrijske i matematičke vrijednosti vrlo jednostavne i do njih se dolazi jednostavnim izračunavanjem. Iz želje za jednostavnošću od svodova se koristi samo bačvasti, polukružni luk, a nekada se svodovi potpuno odbacuju i zamjenjuju ravnom tavanicom od drveta pa zidovi mogu biti tanji i ekonomičniji. Ove tavanice ponekada su jednostavno kasetirane (ravni strop skromno podijeljen, iskasetiran, u kvadrate). Cijelo rješenje osnove renesansne građevine uvijek podliježe zakonu simetrije koja je u arhitekturi renesanse služila kao osnovni princip.

Benedetto da Maiano, Palača Strozzi u Firenci, 1489.

Slobodan grad važan je u gospodarskom i civilizacijskom smislu za pojavu renesanse u Europi. Renesansa je i poznata po težnji da oblikovanjem prostora stvori tzv. "idealan grad". Općenito napredak tzv. svjetovnog duha renesanse, bogata vlastela i slobodni gradovi ogleda se u isticanju svjetovne arhitekture pred crkvenom. Ovo je vrijeme izgradnje prvih velikih palača, vila i objekata društvenog karaktera pri čemu se preuzima konstrukcija rimskog domusa, horizontalna podjela u dva-tri kata, sa jednostavnim ulazom u sredini i prozorima skoro bez ikakvih ukrasa koji se nižu jedan iznad drugog, obično po 9 prozora.

Leon Battista Alberti, Palača Rucellai u Firenci, oko 1446.-1450.

Leon Battista Alberti je najbolji primjer univerzalnog čovjeka renesanse koji se pokušavao izraziti na raznim poljima. Arhitekturom se počeo baviti relativno kasno (u svojim 40tim), a najprije se bavio raspravama o slikarstvu i kiparstvu. Za njega je idealna građevina centralnog tipa s antičkom dekoracijom. Palača Rucellai u Firenci (1446.-1451.) je simetrična trokatnica koja ima upečatljivo rustikalno pročelje. Rustika je oblaganje grubim neobrađenim kamenom površina arhitektonskih građevina; česta u renesansi.

Alberti također postavlja 3 osnovna načela arhitekture po antičkom arhitektu Vitruviju koja su poredana po važnosti: čvrstoća, svrsishodnost i ljepota. Njegova najpoznatija djela su: Palača Rucellai (Firenca), pročelje crkve San Francesco i crkva San Andrea u Mantovi. Fasada crkve San Andrea je uspješna kombinacija rimskih slavoluka i antičkog hrama. On je ujedno prvi arhitekt koji je primijetio važnost okoline za građevinu, zapravo pravilo po kojemu se arhitektura mora uklopiti u sredinu u kojoj se nalazi.

Duždeva palača vojvode [[Federico de Montefeltro|Federica de Montefeltra] u Urbinu (građena od 1466. do 1472.) je remek-djelo renesansne arhitekture i jedino dokumentacijom dokazano dovršeno djelo dalmatinskog arhitekta Lucijana Vranjanina. Dvorište palače proglašeno je jednim od arhitektonski i cjelovito estetski najutjecajnijih talijanskih djela. Iznimnost urbinske palače još više dolazi do izražaja u usporedbi s ranorenesansnim palačama koje joj neposredno prethode, poput firentinskih palača Medici-Riccardi (Michelozzo) i Palača Ruccelai (Alberti i Rossellino) — jednostavnih kvadratičnih formi s centralnim dvorištem u naslijeđenoj srednjovjekovnoj strukturi, za razliku od urbinskoga grada sagrađenog u obliku palače, samostalne prostorne kompozicije novovjekovne palače i renesansnoga grada.

Širenje i raznolikosti

Tijekom 16. stoljeća, Visoka renesansa je u Firenci nastavila producirati velike umjetnike, ali centrom talijanske umjetnosti postao je Rim, gdje su ambiciozni pape Leon X. i Julije II. slavili grad slaveći sebe. U Rimu djeluje Donato Bramante (1444.-1514.) koji gradi Tempietto (mali hram) – objekt je mali (visina 9 m), kružni sa šesnaest stupova, dva kata s kupolom, lanternom i apsolutno je simetričan. Po skladu i simetriji nazivaju ga "Partenonom" novoga vijeka. Drugi važni arhitekt cinquecenta, još slavniji kao kipar i slikar, je Michelangelo (1475.-1564.). Njegov genij i njegovi veliki pothvati u svim umjetnostima učinili su ga idolom mnogih generacija umjetnika. Njegova najvažnija djela su Bazilika Svetog Petra i Trg Campidoglio u Rimu.

Villa d'Este je vila u Tivoliju, u blizini Rima, koja je kao jedinstven primjer renesansne arhitekture i talijanskog vrta s vodenim strukturama u fantastičnoj mješavini arhitektonskih elemenata i poludivlje prirode, koje je imalo snažan utjecaj na europski vrtni urbanizam i kasnije je kopirano u brojnim građevinama od Portugala do Poljske.

Ideali renesanse, koje su promovirali vladari Mantove – obitelj Gonzaga, su prisutni u morfologiji i planu grada Sabbionete. On predstavlja najraniji primjer utjelovljenja renesansne ideje idealnog grada (kao što je i Karlovac). Izgrađena je u drugoj polovici 16. stoljeća za vladavine jednog vladara (Vespasiano Gonzaga Colonna), i može se opisati kao grad jedne vladavine koja odražava red i organiziranost. Jasnog je geometrijskog plana pravilne mreže, a u njoj se nalaze i izvrsne renesansne građevine i umjetnička djela.

Poveznice

• Renesansno slikarstvo
• Renesansno kiparstvo
• Hrvatska renesansna arhitektura

External links

• Renesansna arhitektura na Great Buildings Online