Aleksa Kokić: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 1: Redak 1:
'''Aleksa Kokić''' ([[Subotica]], [[14. listopada]] [[1913.]] - [[Cetinje]] [[17. srpnja]] [[1940.]]) je bio [[hrvatska književnost|hrvatski]] [[književnik]], [[pjesnik]], [[prozaik]], pisac [[kazalište|kazališnih]] komada, [[esej]]ist, člankopisac. Prevodio je sa češkog, slovačkog, mađarskog i njemačkog jezika.
'''Aleksa Kokić''' ([[Subotica]], [[14. listopada]] [[1913.]] - [[Cetinje]] [[17. srpnja]] [[1940.]]) je bio [[hrvatska književnost|hrvatski]] [[književnik]], [[pjesnik]], [[prozni]] i pisac [[kazalište|kazališnih]] komada, te [[esej]]ist i publicist. Prevodio je sa češkog, slovačkog, mađarskog i njemačkog jezika.Osnovno školovanje završio je u rodnom gradu, a srednju školu u [[Travnik]]u, gdje je išao u [[isusovci|isusovačku]] gimnaziju. Studirao je [[bogoslovlje]] u [[Zagreb]]u. Za svećenika ga je zaredio biskup [[Lajčo Budanović]]. Iza toga je bio svećenik u rodnoj Subotici u župi sv. Roka. Ubrzo se ponovono odlučuje za studij, ovog puta [[slavistika|slavistike]]. Smrt ga je snašla u 27. godini života, na odsluženju vojnog roka.


⚫
U Kokićevu književnom radu, posebice njegovu pjesništvu, dominira neskrivena ljubav prema [[Bačka|bačkom]] krajobrazu («ravnici i zlatnim klasovima») i stanovnicima [[ravnica|ravnice]], s naglašenim osjećanjem za njihove socijalne, nacionalne, svjetonazorske i druge probleme. Zbirka ''Srebrno klasje'' je upravo time prožeta. Pjesme koje valja istaknuti iz te zbirke su ''Asiški svetac među siromasima'', ''Balada o prosjaku koji se vratio žitnim poljima'', ''Da se narodi smire'', ''Isuse, i sam si radnik bio'', ''Orači'', ''Tri susreta s malim beskućnikom'', ''Tuga našeg šora u ljetno veče'', ''Dani prije žetve''.
Osnovno školovanje je imao u rodnoj Subotici.


== Djela==
Srednje škole je pohađao u [[Travnik]]u. Ondje je išao u [[isusovci|isusovačku]] gimnaziju.

Studirao je [[bogoslovlje]] u [[Zagreb]]u.

Za svećenika ga je zaredio biskup [[Lajčo Budanović]]. Iza toga je bio svećenik u rodnoj Subotici u župi sv. Roka.

Potom je opet bio studirao u Zagrebu, ovaj put [[slavistika|slavistiku]].

Smrt ga je iznenada snašla u njegovoj 27. godini, kada je bio na vojnoj vježbi, na odsluženju vojnog roka.

⚫
U njegovom književnom radu, posebice njegovom pjesništvu, nazočna je prožetost ljubavlju prema [[Bačka|bačkom]] krajobrazu ("ravnici i zlatnim klasovima") i stanovnicima iz [[ravnica|ravnice]], a nazočni su u svemu tome i socijalni motivi, iako su mu te pjesme puno manje poznate. U istima je primjećivao i suosjećao sa društvenim nepravdama i gospodarskim poteškoćama (ponajviše zbog velike gospodarske krize koja je ozbiljno uzdrmala siromašne države) sa kojima su se suočili neki slojevi njegovog hrvatskog naroda, opisavši s ljubavlju i iskrenošću teški život pogođenih tim okolnostima, nerijetko prožeto s kršćanskom tematikom. Zbirka "Srebrno klasje" je u tom pravcu usmjerena. Pjesme koje valja istaknuti iz te zbirke su "''Asiški svetac među siromasima''", "''Balada o prosjaku koji se vratio žitnim poljima''", "''Da se narodi smire''", "''Isuse, i sam si radnik bio''", "''Orači''", "''Tri susreta s malim beskućnikom''", "''Tuga našeg šora u ljetno veče''", "''Dani prije žetve''".


Objavljena su mu ova djela:


* ''Klasovi pjevaju'', (1936.)
* ''Klasovi pjevaju'', (1936.)
Redak 26: Redak 13:
Svojim djelima je ušao u antologiju poezije i proze bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.
Svojim djelima je ušao u antologiju poezije i proze bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.


Bio je žestoki pristaša hrvatstva [[Bunjevci|Bunjevaca]], kojima je sam pripadao <ref name="Radio-Subotica">[http://www.suboticadanas.info/html/index.php?module=Pagesetter&func=viewpub&tid=8&pid=93 Radio-Subotica] Donesen nastavni program „Bunjevački govor sa elementima nacionalne kulture", 23. srpnja 2007. </ref>. O tome svjedoče i njegovi stihovi u pjesmi "Hrvati bili smo uvijek - Hrvati odsad biti" na ploči u Subotici postavljenoj povodom 250. obljetnice doseljenja bunjevačkih Hrvata.
Bio je žestoki pristaša hrvatstva [[Bunjevci|Bunjevaca]], kojima je sam pripadao <ref name="Radio-Subotica">[http://www.suboticadanas.info/html/index.php?module=Pagesetter&func=viewpub&tid=8&pid=93 Radio-Subotica] Donesen nastavni program «Bunjevački govor sa elementima nacionalne kulture», 23. srpnja 2007. </ref>. O tome svjedoče i njegovi stihovi u pjesmi «Hrvati bili smo uvijek - Hrvati odsad biti» na ploči u Subotici postavljenoj povodom 250. obljetnice doseljenja bunjevačkih Hrvata.


== Izvori i reference ==
== Izvori i reference ==


* Geza Kikić: Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
*[[Geza Kikić]], ''Antologija proze bunjevačkih Hrvata'', Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
* Geza Kikić: Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
*[[Geza Kikić]], ''Antologija poezije bunjevačkih Hrvata'', Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
*[[Ante Sekulić]], ''Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću'', Zagreb, 1996.
{{izvori}}
*[[Milovan Miković]], ''Život i smrt u gradu'', Subotica, 1999.
*[[Milovan Miković]], ''Iznad žita nebo'', Subotica-Zagreb, 2003.
*[[Matija Evetović]], ''Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata'', Subotica, 2010.


== Vanjske poveznice ==
== Vanjske poveznice ==

Inačica od 16. rujna 2012. u 19:38

Aleksa Kokić (Subotica, 14. listopada 1913. - Cetinje 17. srpnja 1940.) je bio hrvatski književnik, pjesnik, prozni i pisac kazališnih komada, te esejist i publicist. Prevodio je sa češkog, slovačkog, mađarskog i njemačkog jezika.Osnovno školovanje završio je u rodnom gradu, a srednju školu u Travniku, gdje je išao u isusovačku gimnaziju. Studirao je bogoslovlje u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio biskup Lajčo Budanović. Iza toga je bio svećenik u rodnoj Subotici u župi sv. Roka. Ubrzo se ponovono odlučuje za studij, ovog puta slavistike. Smrt ga je snašla u 27. godini života, na odsluženju vojnog roka.

U Kokićevu književnom radu, posebice njegovu pjesništvu, dominira neskrivena ljubav prema bačkom krajobrazu («ravnici i zlatnim klasovima») i stanovnicima ravnice, s naglašenim osjećanjem za njihove socijalne, nacionalne, svjetonazorske i druge probleme. Zbirka Srebrno klasje je upravo time prožeta. Pjesme koje valja istaknuti iz te zbirke su Asiški svetac među siromasima, Balada o prosjaku koji se vratio žitnim poljima, Da se narodi smire, Isuse, i sam si radnik bio, Orači, Tri susreta s malim beskućnikom, Tuga našeg šora u ljetno veče, Dani prije žetve.

Djela

  • Klasovi pjevaju, (1936.)
  • Zvona tihe radosti, (1938.)
  • Bunjevci i Šokci, (1939.) (surađujući s Markom Čovićem)
  • Slikovnica kršćanskog nauka (1939.)
  • Srebrno klasje, zbirka pjesama, (1962.)

Svojim djelima je ušao u antologiju poezije i proze bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.

Bio je žestoki pristaša hrvatstva Bunjevaca, kojima je sam pripadao [1]. O tome svjedoče i njegovi stihovi u pjesmi «Hrvati bili smo uvijek - Hrvati odsad biti» na ploči u Subotici postavljenoj povodom 250. obljetnice doseljenja bunjevačkih Hrvata.

Izvori i reference

  • Geza Kikić, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
  • Geza Kikić, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
  • Ante Sekulić, Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996.
  • Milovan Miković, Život i smrt u gradu, Subotica, 1999.
  • Milovan Miković, Iznad žita nebo, Subotica-Zagreb, 2003.
  • Matija Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica, 2010.

Vanjske poveznice

  1. ↑ Radio-Subotica Donesen nastavni program «Bunjevački govor sa elementima nacionalne kulture», 23. srpnja 2007.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Aleksa_Kokić&oldid=3678098"