Aleksa Kokić: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 22: | Redak 22: | ||
* ''Klasovi pjevaju'', (1936.) |
* ''Klasovi pjevaju'', (1936.) |
||
* ''Zvona tihe radosti'', (1938.) |
* ''Zvona tihe radosti'', (1938.) |
||
* ''Bunjevci i Šokci'', (1939.) ( |
* ''Bunjevci i Šokci'', (1939.) (s [[Marko Čović|Markom Čovićem]]) |
||
* ''Slikovnica kršćanskog nauka'' (1939.) |
* ''Slikovnica kršćanskog nauka'' (1939.) |
||
* ''Srebrno klasje'', zbirka pjesama, (1962.) |
* ''Srebrno klasje'', zbirka pjesama, (1962.) |
||
* '' |
* '' Prvijenci'', zbirka pjesama, Subotica, (2011.) |
||
==Izvori== |
==Izvori== |
||
Redak 38: | Redak 38: | ||
== Reference == |
== Reference == |
||
{{Izvori}} |
{{Izvori}} |
||
Inačica od 17. rujna 2012. u 10:46
Aleksa Kokić | |
---|---|
Rođen | 14. listopada 1913. Subotica, Vojvodina |
Umro | 17. srpnja 1940. (u 27. godini života) Cetinje (na odsluženju vojnog roka) |
Zaređen | od biskupa Lajče Budanovića |
Portal o kršćanstvu | |
Portal o životopisima |
Aleksa Kokić (Subotica, 14. listopada 1913. - Cetinje 17. srpnja 1940.), hrvatski književnik, pjesnik, prozni i pisac kazališnih komada, te esejist i publicist. Prevodio je sa češkog, slovačkog, mađarskog i njemačkog jezika. Osnovno školovanje završio je u rodnom gradu, a srednju školu u Travniku, gdje je išao u isusovačku gimnaziju. Studirao je bogoslovlje u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio biskup Lajčo Budanović. Iza toga je bio svećenik u rodnoj Subotici u župi sv. Roka. Ubrzo se ponovono odlučuje za studij, ovog puta slavistike. Smrt ga je snašla u 27. godini života, na odsluženju vojnog roka.
U Kokićevu književnom radu, posebice njegovu pjesništvu, dominira neskrivena ljubav prema bačkom krajobrazu («ravnici i zlatnim klasovima») i stanovnicima ravnice, s naglašenim osjećanjem za njihove socijalne, nacionalne, svjetonazorske i druge probleme. Zbirka Srebrno klasje je upravo time prožeta. Pjesme koje valja istaknuti iz te zbirke su Asiški svetac među siromasima, Balada o prosjaku koji se vratio žitnim poljima, Da se narodi smire, Isuse, i sam si radnik bio, Orači, Tri susreta s malim beskućnikom, Tuga našeg šora u ljetno veče, Dani prije žetve. Bio je žestoki pristaša hrvatstva Bunjevaca, kojima je i sam pripadao.[1] O tome svjedoče i njegovi stihovi u pjesmi «Hrvati bili smo uvijek - Hrvati odsad biti» na ploči u Subotici postavljenoj povodom 250. obljetnice doseljenja bunjevačkih Hrvata.
Djela
- Klasovi pjevaju, (1936.)
- Zvona tihe radosti, (1938.)
- Bunjevci i Šokci, (1939.) (s Markom Čovićem)
- Slikovnica kršćanskog nauka (1939.)
- Srebrno klasje, zbirka pjesama, (1962.)
- Prvijenci, zbirka pjesama, Subotica, (2011.)
Izvori
- Geza Kikić, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
- Geza Kikić, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
- Ante Sekulić, Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996.
- Milovan Miković, Život i smrt u gradu, Subotica, 1999.
- Milovan Miković, Iznad žita nebo, Subotica-Zagreb, 2003.
- Matija Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica, 2010.
Reference
- ↑ Radio-Subotica Donesen nastavni program «Bunjevački govor sa elementima nacionalne kulture», 23. srpnja 2007.