Božo Milanović: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
m lektura (budući da -> jer)
Redak 25: Redak 25:
Početkom [[1920-ih]] godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika [[Talijanizacija|talijanizacije]] više puta tjelesno napadaju fašisti - još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji. Godine [[1922.]] postavljen je za kapelana u Trstu. U vrijeme izbora za talijanski parlament [[1922.]] godine zapaljen mu je župni dvor, a njega samoga su fašisti (koji još nisu bili na vlasti u Italiji, ali su u Istri snažno djelovali) pretukli. Od [[1923.]] godine je predsjednik Istarskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda u Pazinu (tada nosi naziv Društvo sv. Mohora) i dugo godina upravljao je tim društvom;<ref name="enciklopedija.hr">[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40818 Milanović, Božo], enciklopedija.hr, pristupljeno 15. veljače 2019.</ref> bogata izdavačka djelatnost tog društva obuhvaća i djela koja je on sam napisao. Krajem [[1920-ih]] živio je i radio u [[Trst]]u gdje je tiskao posljednju dopuštenu literaturu i vodio otpor u Istri preko zajedničke slovensko-hrvatske organizacije [[Edinost]]. U to doba [[fašizam|fašizma]] u Istri mons. Milanović proveo je dio vremena u internaciji zato što je sa skupinom svećenika tiskao hrvatsku početnicu i dogovorio se sa župnicima da otvore hrvatske škole.
Početkom [[1920-ih]] godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika [[Talijanizacija|talijanizacije]] više puta tjelesno napadaju fašisti - još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji. Godine [[1922.]] postavljen je za kapelana u Trstu. U vrijeme izbora za talijanski parlament [[1922.]] godine zapaljen mu je župni dvor, a njega samoga su fašisti (koji još nisu bili na vlasti u Italiji, ali su u Istri snažno djelovali) pretukli. Od [[1923.]] godine je predsjednik Istarskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda u Pazinu (tada nosi naziv Društvo sv. Mohora) i dugo godina upravljao je tim društvom;<ref name="enciklopedija.hr">[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40818 Milanović, Božo], enciklopedija.hr, pristupljeno 15. veljače 2019.</ref> bogata izdavačka djelatnost tog društva obuhvaća i djela koja je on sam napisao. Krajem [[1920-ih]] živio je i radio u [[Trst]]u gdje je tiskao posljednju dopuštenu literaturu i vodio otpor u Istri preko zajedničke slovensko-hrvatske organizacije [[Edinost]]. U to doba [[fašizam|fašizma]] u Istri mons. Milanović proveo je dio vremena u internaciji zato što je sa skupinom svećenika tiskao hrvatsku početnicu i dogovorio se sa župnicima da otvore hrvatske škole.


Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na [[Mirovna konferencija u Parizu (1947.)|Mirovnoj konferenciji u Parizu]] [[1946.]] godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala [[NR Hrvatska|Hrvatskoj]] koja je bila dijelom [[FNR Jugoslavija|Jugoslavije]]. Granice su dogovorene [[Pariški mirovni sporazum|Pariškim mirovnim sporazumom]] [[1947.]] godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela [[Trst]] pripao [[Italija|Italiji]], a [[Istra]] [[Hrvatska|Hrvatskoj]]. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je ''Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine'' donesena u [[Pazin]]u [[12. veljače]] [[1946.]] godine. Spomenicu je donio "[[Zbor svećenika sv. Pavla za Istru]]", a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik [[Miroslav Bulešić|Miro Bulešić]], odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od [[1918.]] do [[1943.]] godine, ali je Istra i pokraj toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.
Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na [[Mirovna konferencija u Parizu (1947.)|Mirovnoj konferenciji u Parizu]] [[1946.]] godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala [[NR Hrvatska|Hrvatskoj]] koja je bila dijelom [[FNR Jugoslavija|Jugoslavije]]. Granice su dogovorene [[Pariški mirovni sporazum|Pariškim mirovnim sporazumom]] [[1947.]] godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela [[Trst]] pripao [[Italija|Italiji]], a [[Istra]] [[Hrvatska|Hrvatskoj]]. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je ''[[Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine]]'' donesena u [[Pazin]]u [[12. veljače]] [[1946.]] godine. Spomenicu je donio "[[Zbor svećenika sv. Pavla za Istru]]", a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik [[Miroslav Bulešić|Miro Bulešić]], odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od [[1918.]] do [[1943.]] godine, ali je Istra i pokraj toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.

U Trstu je 1946. godine pokrenuo list [[Gore srca]].<ref>[https://www.glas-koncila.hr/bezazleno-glasilo-kojega-su-se-bojali-list-gore-srca-u-doba-fasizma-i-komunizma/ Glas Koncila] ''BEZAZLENO GLASILO KOJEGA SU SE BOJALI List »Gore srca« u doba fašizma i komunizma'', 7. rujna 2018. (pristupljeno 19. veljače 2020.)</ref>


Milanović je bnovio sjemenište i bio je upravitelj sjemenišne gimnazije od [[1947.]] do [[1968.]] godine, te upravitelj Visoke teološke škole u Pazinu od [[1955.]] do [[1965.]] godine.<ref name="enciklopedija.hr"/>
Milanović je bnovio sjemenište i bio je upravitelj sjemenišne gimnazije od [[1947.]] do [[1968.]] godine, te upravitelj Visoke teološke škole u Pazinu od [[1955.]] do [[1965.]] godine.<ref name="enciklopedija.hr"/>

Inačica od 19. veljače 2020. u 23:52

Božo Milanović
Božo Milanović
Božo Milanović
Rođen 10. listopada 1890.
Kringa, Hrvatska
Umro 28. prosinca 1980.
Pazin, Hrvatska
Zaređen 7. srpnja 1914.
Portal o kršćanstvu
Portal o životopisima

Msgr. Božo Milanović (Kringa, 10. listopada 1890. - Pazin, 28. prosinca 1980.), bio je hrvatski katolički svećenik, pisac filozofskih i povijesnih djela, izdavač te politički djelatnik iz Istre, uz Antonia Santina, jedan od najvećih istinskih antifašista Istre.[1] Zaslužan za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.[2]

Životopis

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane.[3] Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične "Carsko-kraljevske velike državne gimnazije" u Pazinu. Za svećenika zaređen je 7. srpnja 1914. godine u Trstu, a mladu misu obavio je u Kringi. Teologiju studirao je u Gorici. Doktorirao je u Beču 1919. godine.[4]

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Bio je na glasu kao narodnjak.[2] Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti - još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji. Godine 1922. postavljen je za kapelana u Trstu. U vrijeme izbora za talijanski parlament 1922. godine zapaljen mu je župni dvor, a njega samoga su fašisti (koji još nisu bili na vlasti u Italiji, ali su u Istri snažno djelovali) pretukli. Od 1923. godine je predsjednik Istarskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda u Pazinu (tada nosi naziv Društvo sv. Mohora) i dugo godina upravljao je tim društvom;[5] bogata izdavačka djelatnost tog društva obuhvaća i djela koja je on sam napisao. Krajem 1920-ih živio je i radio u Trstu gdje je tiskao posljednju dopuštenu literaturu i vodio otpor u Istri preko zajedničke slovensko-hrvatske organizacije Edinost. U to doba fašizma u Istri mons. Milanović proveo je dio vremena u internaciji zato što je sa skupinom svećenika tiskao hrvatsku početnicu i dogovorio se sa župnicima da otvore hrvatske škole.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio "Zbor svećenika sv. Pavla za Istru", a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pokraj toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.

U Trstu je 1946. godine pokrenuo list Gore srca.[6]

Milanović je bnovio sjemenište i bio je upravitelj sjemenišne gimnazije od 1947. do 1968. godine, te upravitelj Visoke teološke škole u Pazinu od 1955. do 1965. godine.[5]

Godine 1962. dobio je počasni doktorat teologije Zagrebačkog sveučilišta.

Poštanska marka s likom Bože Milanovića, otisnuta 1990. godine.
Poštanska marka s likom Bože Milanovića, otisnuta 1990. godine.

Milanović je uspio preživjeti poslijeratne progone katolika u Istri, a mnogi njegovi bliski suradnici bili su meta totalitarističkom režimu. Prema svjedočenju suca Ivana Motike koje je dokumentirao povjesničar i svećenik Ivan Grah, dok su ljudi kao on (Motika) bili u Istri, štitili su narodnjake, i tako se do kraja 1944. godine donekle poštivalo svećenike i narodnjake, a onda su njih maknuli. Motika je svjedočio Grahu da se fakultetski obrazovani nisu trpjeli s običnim Partijcima te da je Centralni komitet vjerovao onima neobrazovanim s kojima su stvarali novu Jugoslaviju, pa jer su iz CK računali na to da Saveznici neće doći u Istru, onda su likvidirali narodnjake, pa su npr. 15 dana prije nego je okončao rat likvidirali i oca današnjeg porečko-pulskog biskupa Milovana, te sve koji su bili desna ruka Boži Milanoviću.[1]

Odličja i priznanja

  • 1973.: Orden zasluge za narod sa srebrnom zvijezdom.
  • 1978.: Orden zasluge za narod sa srebrnim zracima.
  • 1980.: Plaketa Republičke konferencije SSRN, priznanje za njegov dugogodišnji politički i društveni rad.

Spomen

  • Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio.
  • Na Milanovićevoj je rodnoj kući u Kringi 10. listopada 2015. godine otkrivena spomen ploča. Postavljena je uz 125. obljetnicu rođenja, 35. obljetnicu smrti i 70. obljetnicu Milanovićeve Prve čitanke za hrvatske osnovne škole u Istri. Ploču su postavili Župa Kringa i Družba Braća Hrvatskoga Zmaja.[2][7]

Djela

  • Istra u osvitu narodnog preporoda: 1797-1860, knjiga, Pazin, 1960.
  • Kozmologija, knjiga, Pazin, 1967.
  • Hrvatski narodni preporod u Istri, knj. 1: 1797 - 1882., Pazin, 1967.; knj. 2: 1883 - 1947., Pazin, 1973. (2. izd. Knj. 1: (1797 - 1882), Pazin, 1991.)
  • Metafizička psihologija, knjiga, Pazin, 1968.
  • Etika, knjiga (3. izd. Pazin, 1968.)
  • Ontologija, knjiga, Pazin, 1969.
  • Povijest filozofije, knjiga, Pazin, 1970.
  • Teodiceja, knjiga, Pazin, 1970.
  • Preporoditelj Istre biskup dr. Juraj Dobrila, Pazin, 1970.
  • Eksperimentalna psihologija, knjiga (3. izd. Pazin, 1964., 4. izd. Pazin, 1971.)
  • Oče naš, molitvenik, Pazin, 1974.
  • Moje uspomene: (1900-1976), knjiga, Pazin, 1976.
  • Istra u 20. stoljeću: zabilješke i razmišljanja o proživljenom vremenu, knj. 1: Pod Austrijom i Italijom, Pazin, 1992.; knj. 2: Rat i oslobođenje, Pazin, 1996.
  • Hrvatska granica u sjeverozapadnoj Istri, članak, Nova Istra 18 (2013.), 1/2(47); str. 284-286.

Izvori

  • Stipan Trogrlić, Od »narodnog neprijatelja« do respektabilnog sugovornika, Glas Koncila, 2. siječnja 2011., str. 21., podlistak diplomatska borba mons. Bože Milanovića za hrvatsku Istru (1)
  • Maja Polić, Znanstveni skup Mons. dr. Božo Milanović – tragovi jedne vizije, Pazin, 2010. // Rijeka, sv. 16, br. 1. Ožujak 2011., str. 87.-89., (Hrčak)
  • Stipan Trogrlić, Istarsko hrvatsko svećenstvo i diplomatsko - politička borba za sjedinjenje Istre s Hrvatskom (1945.–1954.) // Društvena istraživanja, sv. 21, br. 2 (116). Travanj 2012., str. 485.-504., (Hrčak)
  • Jasna Ćurković Nimac, Stipe Tadić i Stipan Trogrlić, Božo Milanović i etičke implikacije njegova političkog djelovanja // Nova prisutnost: časopis za intelektualna i duhovna pitanja, sv. XI, br. 3. Studeni 2013., str. 349.-364., (Hrčak)
  1. ↑ a b Glas Koncila, Vlado Čutura, Susret: Ivan Grah, župnik iz Ližnjana: Tko su antifašisti u Istri?, 3. svibnja 2009. (pristupljeno 22. kolovoza 2015.)
  2. ↑ a b c G.K., Kringa. Otkrivena spomen-ploča mons. Boži Milanoviću. Nastavljač djela biskupa Dobrile, Glas Koncila, broj 43, 25. listopada 2015., str. 30.
  3. ↑ Božo Milanović, Moje uspomene, Istarsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda u Pazinu-Kršćanska sadašnjost u Zagrebu, Pazin, 1976., str. 6.
  4. ↑ Milanović, Božo, istrapedia.hr, pristupljeno 18. lipnja 2016.
  5. ↑ a b Milanović, Božo, enciklopedija.hr, pristupljeno 15. veljače 2019.
  6. ↑ Glas Koncila BEZAZLENO GLASILO KOJEGA SU SE BOJALI List »Gore srca« u doba fašizma i komunizma, 7. rujna 2018. (pristupljeno 19. veljače 2020.)
  7. ↑ Spomen ploča mons. Boži Milanoviću, biskupija-porecko-pulska.hr, pristupljeno 15. veljače 2019.

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Božo_Milanović&oldid=5461829"