Standardni jezik

Izvor: Wikipedija

Standardni jezik je nadregionalni oblik jezika svih slojeva društva.[1] Nadregionalnost je njegovo osnovno svojstvo i glavni motiv njegova nastanka.[2] Svojom nadregionalnošću standardni jezik se razlikuje od dijalekata, koji su regionalni idiomi. A svojstvom da obuhvaća sve slojeve društva standardni jezik se razlikuje od sociolekata, koji su jezici pojedinih slojeva društva. To znači da standardni jezik ima šire područje prostiranja od dijalekata i od sociolekata. Zato se u definicijama standardnog jezika navodi da on natkriljuje dijalekte i sociolekte.[3] Standardni jezici mogu biti monocentrični, kakav je japanski, ruski ili islandski, a mogu biti i policentrični, kad različite nacije govore svaka svoju standardnu varijantu jednog zajedničkog standardnog jezika, kakav je slučaj s engleskim jezikom, njemačkim, francuskim itd.[4]

Uzroci standardizacije[uredi | uredi kôd]

Do standardizacije jezika dolazi kad se poteškoće u komunikaciji između jezično različitih regija i slojeva društva žele ukloniti. Tada se odabire jedan jezik za nadregionalni, i regije koje ga dotad nisu govorile i slojevi društva koji ga dotad nisu koristili pristaju preći na njega. Tako su u 19. stoljeću jezično različite kajkavska, čakavska i štokavska regija odlučile uzeti štokavski za nadregionalni jezik.
— Citat Snježane Kordić[5] koji je bio ispisan kao eksponat na zidu Galerije na katu KIC-a u Zagrebu 2022. na izložbi "Jezik je virus" (kustos i umjetničko vodstvo: Emil Matešić).[6]

Širenje standardnog jezika u svim regijama i slojevima društva, njegova implementacija, omogućeni su time što je krajem 19. stoljeća uvedeno da je on obvezan u školama. Da bi se standardni jezik lakše učio, nastajala su kodificirajuća djela (gramatike, rječnici, pravopisi) koja su opisivala njegove uporabne norme. Kodifikacija, dakle, nije izmišljanje i nametanje normi, nego u normalnom slučaju je kodificiranje jezičnih normi zapisivanje zbroja onoga što je već prihvaćeno.[7]

Polifunkcionalnost[uredi | uredi kôd]

Korištenje standardnog jezika u najraznovrsnijim područjima društvenog života, npr. u znanosti, novinarstvu, administraciji, književnosti, svakodnevnoj komunikaciji itd., pokazuje da je on naspram dijalekata i sociolekata polivalentan i polifunkcionalan. Polivalentnost se sastoji u tome da standardni jezik opslužuje sve sfere društvenog života. Polifunkcionalnost se sastoji u tome da je standardni jezik raslojen na funkcionalne stilove, a to su znanstveni, novinski, književnički, administrativni i razgovorni stil.[5]

Standardni jezik kodificiran je oblik jezika. U nekim lingvističkim tradicijama pojam standardni jezik koristi se kao sinonim termina književni/literarni jezik (npr. rus. literaturnyj jazyk, pl. język literacki), no u hrvatskoj lingvističkom području se ti pojmovi ne rabe kao sinonimi, iz dva razloga:

  • u književnosti se ne upotrebljava samo standardni jezik, rabe se i dijalekti, žargoni i slično.
  • standardni jezik nije u uporabi samo u književnosti, nego također i u znanosti, administraciji, medijima.[8]

U poljskoj tradiciji se termini język ogólny (opći jezik), język standardowy (standardni jezik) i język literacki (literarni jezik) često koriste kao sinonimi,[9][10] no naziv język literacki kao izraz za kodificirani oblik jezika smatra se zastarjelim i obično napušta u korist prva dva termina.[11]

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Stedje, Astrid. 2001. Deutsche Sprache gestern und heute : Einführung in Sprachgeschichte und Sprachkunde (njemački) 5. izdanje. Fink. München. str. 222. ISBN 3770525140. OCLC 491865109
  2. ↑ Daneš, František. 1988. Herausbildung und Reform von Standardsprachen. Ammon, Ulrich; Dittmar, Norbert; Mattheier, Klaus J. (ur.) (ur.). Soziolinguistik: Ein internationales Handbuch zur Wissenschaft von Sprache und Gesellschaft II. Handbücher zur Sprach- und Kommunikationswissenschaft 3.2 (njemački). Mouton de Gruyter. Berlin & New York. str. 1507. ISBN 3-11-011645-6. OCLC 639109991
  3. ↑ Lewandowski, Theodor. 1990. Linguistisches Wörterbuch. Uni-Taschenbücher. Bd. 1518 (njemački) 5. izd. izdanje. Quelle und Meyer. Heidelberg & Wiesbaden. str. 1096. ISBN 3494021732
  4. ↑ Clyne, Michael G. 1992. Pluricentric Languages: Differing Norms in Different Nations. Contributions to the sociology of language 62 (engleski). Mouton de Gruyter. Berlin & New York. str. 481. ISBN 3-11-012855-1. OCLC 24668375. Pristupljeno 4. veljače 2013.
  5. ↑ a b Kordić, Snježana. 2018. [1. izd. 2010] Zašto je potreban standardni jezik. Jezik i nacionalizam (PDF). Rotulus Universitas. Durieux. Zagreb. str. 70–74. doi:10.2139/ssrn.3467646. ISBN 978-953-188-311-5. OCLC 729837512. OL 15270636W. (CROSBI). (NSK). (KGZ). Pristupljeno 26. srpnja 2023.
  6. ↑ Video prezentacija izložbe "Jezik je virus" na YouTubeu
  7. ↑ Hundt, Markus. 2005. Grammatikalität – Akzeptabilität – Sprachnorm. Zum Verhältnis von Korpuslinguistik und Grammatikalitätsurteilen. Lenz, Friedrich; Schierholz, Stefan (ur.) (ur.). Corpuslinguistik in Lexik und Grammatik. Stauffenburg Linguistik, Bd. 37 (njemački). Stauffenburg. Tübingen. str. 22. ISBN 3860577859
  8. ↑ Brozović, Dalibor. 1970. Standardni jezik. Matica hrvatska. Zagreb. str. 15
  9. ↑ K. Ozóg. 1993. Ustna odmiana języka ogólnego. Współczesny język polski. Encyklopedia kultury polskiej XX wieku. 2. J. Bartmiński (red.). Wroctaw. str. 87
  10. ↑ język ogólny. Słownik terminów gramatycznych. Edupedia. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. studenoga 2018. Pristupljeno 18. studenoga 2018.
  11. ↑ Mirosław Bańko. 23. lipnja 2003. język literacki. Poradnia językowa PWN. Pristupljeno 1. siječnja 2019.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Standardni_jezik&oldid=6785468"