Kajkavsko narječje

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Kajkavski)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovaj je članak dio niza o
kajkavskom narječju hrvatskoga jezika

Osobine

Kajkavski dijalekti:

Sjeverozapadni dijalekti:

Jugozapadni dijalekti:

Istočni dijalekti:

Rubni dijalekti:

Kajkavski književni jezik

Kajkavsko narječje (kajkavština, kajkavica) jedno je od triju glavnih narječja hrvatskoga jezika, uz čakavsko i štokavsko.

Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice kaj, koja je nastala od arhaičnih zamjenica i (ъ i ь oznake su za poluglase). Kasnije se drugi poluglas izgubio, a prvi prešao u a te je nastalo kaj (a javljaju se i druge kombinacije kej, ke, ka...).

Rasprostranjenost[uredi | uredi kôd]

Pregled karakteristika kajkavskih poddijalekata
Rasprostranjenost čakavskog narječja, kajkavskog narječja i zapadnoštokavskog narječja u današnjoj Hrvatskoj i BiH prije velikih migracija.

Kajkavsko narječje obuhvaća sjeverozapadni dio hrvatskoga jezičnog prostora i Gorski kotar. Izvan granica Republike Hrvatske kajkavskih govora ima u Mađarskoj (kod Nežiderskog jezera, u Pomurju i Podravini) te u Rumunjskoj.

Povijesna rasprostranjenost[uredi | uredi kôd]

U radu Đakovštinska toponimija, hrvatski jezikoslovac Mate Šimundić skrenuo je pozornost na moguća kajkavska podrijetla toponima u Đakovačkom kraju, odnosno na to da je Đakovština u doba predturskih migracija bila područjem gdje se govorilo kajkavsko narječje hrvatskog jezika.[1]

Razvoj[uredi | uredi kôd]

Povijesne veze kajkavskog i razvoj ostalih narječja

Kajkavski se razvio iz iste osnove iz koje su se razvili čakavsko narječje, zapadnoštokavsko narječje i slovenski dijalekti[2], opisane u zapadni južni slavenski jezici.
Riječ je o najsjevernijem hrvatskom narječju, a prije dolaska Mađara, srodni govori su zauzimali veće područje, a postojala je veza i s govorima iz kojih se danas razvilo srednje slovačko narječje. Narječje je dosta srodno sa sjevernim šćakavskim koji je najduže zadržao neizmjenjeni refleks jata (zatvoreno e), kao i sa sjevernočakavskim dijalektima te panonskom narječju slovenskog jezika. U kontaktima su nastali i mnogi prijelazni dijalekti poput donjesutlanskog (kajkavizirani čakavski ikavski), prigorskog (prijelazni čakavsko-kajkavski), goranski (čakavsko-kajkavsko-donjekranjski prijelaz), kao i mnogi govori slovenskog panonskog narječja (prleški, prekmurski i originalni belokrajinski govori). Većinu kajkavskih govora (osim goranskog), kao i podosta istočnoslovenskih (većinu govora panonskog narječja i dio govora štajerskog narječja) prožimaju općehrvatske jezične izoglose;

  • jednačenje jata (zatvoreno e) i poluglasa (schwa)
  • jednačenje stražnjeg nazala (nazalno o) i samoglasnog l

Narječje se ukupno malo promijenilo od polaznog stanja, zbog čega se smatra arhaičnim. Na primjer, u velikom broju govora su očuvani stari naglasci[9]:

kratki silazni ȁ ("akut") dugi silazni â ("cirkumfleks") metatonijski kratki uzlazni akut ã ("neoakut") (Neki od ovih simbola će se ispravno prikazati samo ako imate podešen preglednik (browser) i instalirane ispravne fontove.)

Samo narječje je nastalo poopćenjem sjevernočakavske metatonije (zamjene naglasaka, na nekim pozicijama) Kao što se vidi, svaki naglasak može biti na bilo kojem mjestu u riječi, a samoglasnik prije i poslije može biti dug. U mnogim dijalektima kajkavskog je ovo stanje donekle promijenjeno; po naglasnome sustavu razlikuju se sljedeće skupine kajkavskih govora:

s "klasičnim" kajkavskim sustavom s tri naglaska s dvonaglasnim sustavom (dva duga naglaska su svedena na jedan) s četveronaglasnim sustavom nalik štokavskom s četveronaglasnim štokavskim sustavom u kojima se prepliću naglasne značajke 1. i 2. skupine.

Osobine[uredi | uredi kôd]

Kajkavski natpis na grobu Štefana Kralla u Svetom Martinu na Muri (Međimurje).

Glasovi[uredi | uredi kôd]

Nuvola apps important yellow.svg    Ovaj dio članka je nedovršen ili treba nadopune. Pomozite Wikipediji i dopunite ga.

Glavnina dijalekata kajkavskog ima sljedeći sustav suglasnika (pisan standardnim pisanjem hrvatskog, u zapisu MFA se npr. koristi x umjesto h; gdje znakovi stoje u paru, lijevi predstavlja bezvučni a desni zvučni suglasnik):

Mjesto tvorbe labijalni koronalni dorsalni
Način tvorbe bilabijalni labiodent. alveolarni postalv. palatalni velarni
nazali      m        n      (nj)  
plozivi p   b t   d   k   g
frikativi   f   v s   z š   ž   h     
afrikate   c       č         
aproksimanti          j  
vibranti      r
lateralni aproks.    l      (lj)  

Kajkavski sustav u osnovi posjeduje 7 samoglasnika, uz 5 "standardnih" sadrži još u pravilu i zatvoreno e i zatvoreno o. Za njegov razvitak je karakteristično izjednačavanje starohrvatskih samoglasnika i slogotvornog l; e i nazalno e su prešli u e, jerovi su se ujednačili u poluglasu, jat je prešao u zatvoreno e, a samoglasno l u zatvoreno o (u nekim govorima je još došlo do izjednačavanja zatvorenog o s u ili o).

Gramatika[uredi | uredi kôd]

Prozodija[uredi | uredi kôd]

Prozodija podrazumijeva brzinu izgovora kao i naglašavanje riječi. Dosad su u kajkavskom narječju pronađena 22 različita tipa prozodijskih sustava, a

  • krajnji zvučni suglasnici su obezvučeni (mraz → mras; grob → grop)
  • u goranskom je dijalektu završno m prešlo u n (mislim → mislin )

Morfologija[uredi | uredi kôd]

  • vokativ se ne koristi u pravilnom obliku
  • imenice ženskog i srednjeg roda u genitivu množine imaju nulti nastavak (krave → kraf; sela → sel)
  • kod imenica muškog roda pojavljuju se nastavci –of i –ef (dečkof, ocef)
  • kod imenica muškog roda u množini i kod imenica ženskog roda u jednini nema alternacije glasova k, g, h (vuk → vuki, vrag → vragi; noga → nogi)
  • nastavak u komparativu je š (veliki → vekši)

Glagoli[uredi | uredi kôd]

  • od glagolskih se vremena uz prezent koriste perfekt i pluskvamperfekt (nosil je, bil je nosil) te futur II. (nosil bum)
  • nastavak u trećem licu množine prezenta je –jo ili –ju , a ponekad se koristi i nastavak –du (kopaju, kopajo, kopadu)
  • u kondicionalu I. i II. se za sva lica koristi pomoćni oblik bi (kopal bi, bil bi kopal)
  • jednako se koriste enklitike i proklitike (ga poznaš, poznaš ga)
  • buduće vrijeme se tvori od prezenta svršenog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog (došel bum)
  • za glagole kretanja se koristi supin (idem spat)

Dijalekti[uredi | uredi kôd]

Podjele kajkavskog narječja na dijalekte
Aleksandar Belić (1927.)[3] Stjepan Ivšić (1936.)[4] Dalibor Brozović (1988.)[5] Mijo Lončarić (1996.)[6] Iva Lukežić (2012.)[7]

Kriterij podjele:
konsonantizam

  • istočni
  • sjeverozapadni
  • jugozapadni

Napomena: Zastarjela
teoretska podjela.[8]

Kriterij podjele:
akcentuacija

  • Konzervativni govori
    • zagorsko-međimurski
    • donjosutlansko-žumberački
  • Revolucionarni govori
    • križevačko-podravski
    • turopoljsko-posavski

Napomena: Stjepan Ivšić nije istražio
kajkavske govore Gorskog kotara[9]
i ne uključuje ih u svoju podjelu.

Kriteriji podjele:
akcentuacija i konsonantizam

Kriteriji podjele:
akcentuacija i vokalizam

  • plješivičkoprigorski
  • samoborski
  • gornjosutlanski
  • bednjansko-zagorski
  • varaždinsko-ludbreški
  • međimurski
  • podravski
  • sjevernomoslavački
  • glogovničko-bilogorski
  • gornjolonjski
  • donjolonjski
  • turopoljski
  • vukomeričko-pokupski
  • donjosutlanski
  • goranski

Kriteriji podjele:
akcentuacija i vokalizam

  • Središnji dijalekti
    • zagorsko-međimurski
    • križevačko-podravski
    • turopoljsko-posavski
  • Rubni dijalekti
    • sutlanski
    • prigorski
    • gorskokotarski
    • zapadnoslavonski†

Napomena: Zapadnoslavonski dijalekt
nestao u migracijama nakon 15.st.[10]

Dijalektološka proučavanja kajkavštine započela su potkraj 19. stoljeća. Prvu monografiju napisao je na ruskom jeziku ukrajinski jezikoslovac A. M. Lukjanenko (Kajkavskoe narječie, Kijev, 1905). Kajkavske su govore dijalektolozi dosada razvrstavali po različitim kriterijima. Uglavnom na osnovi do tada objavljenih radova, godine 1927. u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj, svoju podjelu kajkavskoga narječja iznio je srpski jezikoslovac Aleksandar Belić. Po refleksima praslavenskih glasova /tj/ i /dj/ Belić je kajkavštinu podijelio u tri dijalekta[11]:

  1. istočni u kojemu je /tj/ dalo /ć/ a /dj/ /ž/
  2. sjeverozapadni koji prema /tj/ i /dj/ ima /č/ i /j/
  3. jugozapadni koji za /tj/ i /dj/ ima /ć/ i /j/

Kasnija proučavanja nisu potvrdila ovakvo rasprostiranje refleksa /tj/ i /dj/.

Kajkavski dijalekti u RH i BiH, prema podjeli A. Belića, granični dijalekti spadaju u jugozapadne
Kajkavski dijalekti u RH i BiH, prema podjeli M. Lončarić (zapadni i istočni goranski poddijalekti su samo goranski po Lončariću)

Belićeva ideja je bila jednostavna, objasniti kajkavsko narječje kao miješano, pri čemu bi istočni govori bili porijeklom starošćakavski, jugozapadni čakavski, a sjeverozapadni slovenski, odnosno mješavine govora s dominacijom jednog porijekla. Njegov način razmišljanja je kasnije opovrgnuo Ivšić, dokazavši da kajkavsko narječje nije prijelaz, niti mješavina.

Utvrdivši da temeljna kajkavska akcentuacija ima tri naglaska u svojoj raspravi Jezik Hrvata kajkavaca (1936) Stjepan Ivšić kajkavske je govore po naglasnim značajkama podijelio u četiri skupine. Na osnovi Belićeve i Ivšićeve podjele te na osnovi nekih glasovnih značajki Dalibor Brozović je kajkavsko narječje (1965. - 1988.) podijelio u šest dijalekata:

Kajkavska molitva iz 1651. godine u knjizi Szveti evangeliomi. Autor je Nikola Krajačević.
  1. zagorsko-međimurski
  2. turopoljsko-posavski
  3. križevačko-podravski
  4. prigorski
  5. donjosutlanski
  6. goranski
Kajkavski dijalekti u RH i BiH, prema podjeli S. Ivšić

S obzirom na kajkavski cirkumfleks te na temelju razvoja vokalizma, podjelu kajkavskih dijalekata na subdijalekte dao je Mijo Lončarić koji u monografiji Kajkavsko narječje (Zagreb, 1996.) razlikuje od šest dijalekata petnaest poddijalekata:

  1. plješivičkoprigorski
  2. samoborski
  3. gornjosutlanski
  4. bednjansko-zagorski
  5. varaždinsko-ludbreški
  6. međimurski
  7. podravski
  8. sjevernomoslavački
  9. glogovničko-bilogorski
  10. gornjolonjski
  11. donjolonjski
  12. turopoljski
  13. vukomeričko-pokupski
  14. donjosutlanski
  15. goranski

Ta razdioba zorno svjedoči o dijelom velikim razlikama što postoje između pojedinih kajkavskih govora u akcentuaciji, fonologiji i morfologiji.

Kajkavsko se narječje nekad prostiralo mnogo istočnije, prema nekim dokazima obuhvačalo je prostor od Drave preko Našica i Požeške doline uz Brod pa preko Save zaokružujuči ozemlje srednjovjekovne Zagrebačke biskupije s tim da se je u sjeverozapadnoj Bosni mješalo sa elementima čakavštine prema jugu i štokavštine prema istoku. Uslijed seoba nastalih zbog turskih osvajanja, danas mnoga istočnokajkavska kajkavska područja uopće ne postoje u Hrvatskoj, nego postoje elementi istočnokajkavskih narječja u Mađarskoj, Austriji, Sloveniji, Rumunjskoj (Karašova-Karaševo (podrijetlo iz pokupske Banovine-Klokoča pod Petrovom Gorom). Tako je i sa govorima sela gradišćanskih Hrvata Umoka i Vedešina (koja je izučavao Ivan Brabec), srodnih u jednoj mjeri turopoljsko-posavskom i križevačko-podravskom dijalektu kajkavskoga narječja, od kojih se po drugim osobinama dosta razlikuju. Stoga se su njihovi govori klasificirani kao istočnokajkavski dijalekt.[12]

Kajkavska književnost[uredi | uredi kôd]

Hrvatski dijalekti u RH i BiH
Danicza zagrebechka 1848. godine, kajkavski kalendar.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kajkavski književni jezik

Od polovice 16. stoljeća do preporoda, na kajkavskom književnom jeziku, latiničkim slovopisom oblikovanim po mađarskom uzoru (na primjer cs za /č/, cz za /c/, dy, gy za /ž/, ly za /lj/, ny za /nj/), napisana su mnoga djela:

Među književnicima koji su pisali na kajkavskom književnom jeziku nakon 1836. ističu se Pavao Štoos, Tomaš Mikloušić i Ignac Kristijanović. Početkom 20. stoljeća dolazi do druge faze kajkavskoga književnoga jezika, čiji su glavni predstavnici književnici Antun Gustav Matoš, Fran Galović, Dragutin Domjanić, Miroslav Krleža te Ivan Goran Kovačić. Suprotivno u javnosti uvriježenom mišljenju oni nisu pisali na kajkavskim dijalektima, nego upravo na kajkavskom književnom jeziku, dok je pjesnik Nikola Pavić razvio izrazito jaki stil na međimurskom dijalektu kajkavskoga jezika.

kajkavski dijalekti u Republici Hrvatskoj

Primjeri kajkavske poezije[uredi | uredi kôd]

Došlo na me pismo,
Vu gizdavi Prelog,
Preločkomu sodcu,
Kaj moram iti, Junake loviti,
V Čakovec dognati.
(Međimurska narodna pjesma, 18. st.)

Ivek je bil mali,
Služit so ga dali.
Gda je malo zrasel,
Dimo smo ga zvali.
– Hodi Ivek, dimo,
Bomo te ženili.
Majka ti zebrala
Cigansku devojku.
Ivek z pleči skreče,
Kaj ciganko neče.
– Hodi Ivek, dimo!
Bomo te ženili.
Majka ti zebrala
medjimursko deklo.
Ivek se nasmeje.
Medjimursko – oče.
(Međimurska narodna pjesma)[13]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Mate Šimundić: Đakovštinska toponimija, vlastita naklada, Đakovo, 1995., 172 str.
  2. Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika Page white acrobat.png(PDF)
  3. Aleksandar Belić: Kajkavsko narječje, u: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Zagreb, knjiga 2, 1927.
  4. Stjepan Ivšić: Jezik Hrvata kajkavaca, Ljetopis JAZU 48, Zagreb, 1936.
  5. Dalibor Brozović, Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1988.
  6. Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
  7. Iva Lukežić: Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle, 2012.
  8. Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
  9. Mijo Lončarić: Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb 1996.
  10. Iva Lukežić: Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle, 2012.
  11. Aleksandar Belić: Kajkavski dijalekt Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Zagreb, [1926]-1929.
  12. Podravina.net Sanja Vulić: Kajkavski govori Umoka i Vedešina u zapadnoj Mađarskoj
  13. Lápos Haller Jenő: Gyakorlati muraközi nyelvtan, Muraközi Katolikus Könyvnyomda, Csáktornya 1942.

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Unutarnje poveznice[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • A. Šojat: Kratki navuk jezičnice horvatske (Jezik stare kajkavske književnosti). Kaj 1969: 3-4, 5, 7-8, 10, 12; Kaj 1970: 2, 3-4, 10; Kaj 1971: 10, 11. Kajkavsko spravišče, Zagreb 1969-1971.
  • Mijo Lončarić: Kaj jučer i danas : ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini (s kartom narječja i bibliografijom). Čakovec : Zrinski 1990.
  • D. Feletar, G. Ledić, A. Šir: Kajkaviana Croatica (Hrvatska kajkavska riječ). Muzej Međimurja, 37 str., Čakovec 1997.
  • A. Šojat, V. Barac-Grum, I. Kalinski, M. Lončarić, V. Zečević: Zagrebački kaj, govor grada i prigradskih naselja. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 1998.
  • JAZU / HAZU: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – P), I – X. Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2500 str, Zagreb 1984-2005.
  • Mijo Lončarić: Kajkaviana & alia, Ogledi o kajkavskim i drugim hrvatskim govorima. Čakovec, Zagreb: Zrinski, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2005.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Wiktionary-logo.svgPogledajte rječničku natuknicu Kategorija:Kajkavština u Wječniku, slobodnom rječniku.