Poslanica Hebrejima

Poslanica Hebrejima je jedna od knjiga Novoga zavjeta i Biblije. Premda neki autorstvo pripisuju apostolu Pavlu, većina modernih teologa smatra da je autor anoniman i nepoznat. Biblijska kratica knjige je Heb.

Ne zna se autor poslanice. Ona ne počinje Pavlovim spominjanjem poput poslanica koje je napisao apostol Pavao. Razlikuje se u stilu. Iz teksta se može zaključiti da je pisac muškarac, da je poznavao Pavlova suradnika Timoteja (Heb 13,23) i da je pisao iz Italije (Heb 13,24). Smatra se da je napisana između 60. i 100. godine. Namijenjena je određenoj skupini ljudi, Hebrejima obraćenima na kršćanstvo, koji su živjeli u gradu (Heb 13,14) te bili progonjeni: "A spomenite se onih prvih dana kada ste, tek prosvijetljeni, izdržali veliku patničku borbu: ovamo javno izvrgnuti porugama i nevoljama, onamo postavši zajedničari onih s kojima se tako postupalo (Heb 10,32-33)".

Povod za pisanje je sprečavanje krivovjerja i priklanjanja krivim učenjima: "čvrsto se držimo vjere (Heb 4,14)". Ta kršćanska zajednica se sastojala od Hebreja (Židova). Nakon početnog oduševljenja splasnuo je zanos novih kršćana pa je postajala opasnost da se okrenu od kršćanstva i vrate starim židovskim običajima iz čežnje za prošlošću. Poslanica poručuje da je Bog po Svome Sinu Isusu Kristu sazdao svijet (Heb 1,2) i opisuje način kako se to dogodilo: "Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga (Heb 11,3)". Uspoređuje se Stari zavjet (kojeg su Hebreji odlično poznavali) s Novim zavjetom. Pisac ih uvjerava da je Novi zavjet iznad Staroga kroz usporedbu Isusa Krista u odnosu na anđele (Heb 1,5 - 2,18), Mojsija i Jošuu (Heb 3,1 - 4,16). Isus je nadmoćan njima te je "proglašen od Boga Velikim svećenikom po redu Melkisedekovu" (Heb 5,10). Isusovo svećenstvo je snažnije od svećenstva levita po rodu Aronovu (u Starom zavjetu). U poslanici se jako često citira Stari zavjet. Na kraju poslanice su poticaji, ohrabrenja i pozdravi.