Razgovor:Srpskohrvatski jezik

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Srpskohrvatski jezik.
Rad na člancima

O nazivu članka[uredi]

Zar se članak ne bi trebao zvati "Hrvatskosrpski jezik"? Mislim da je u Hrvatskoj "srpskohrvatski" značilo ekavsku varijantu "hrvatskosrpskog", a "hrvatskosrpski" je bilo default ime. --Elephantus (razgovor) 19:02, 6. rujna 2005. (CEST)

U svijetu je to poznatije kao srpskohrvatski, eventualno uz crticu (serbo-croate itd.). Hrvatski lingvisti nisu priznavali ni hrvatskosrpski ni ovo ni ono...osim toga, vidjet ćeš iz teksta kako je sve to teklo. Mir Harven 19:08, 6. rujna 2005. (CEST)
Možeš ti tom svijetu staviti soli na rep. Ovo je hrvatska W. i tu bi trebalo pisati hrvatski ili srpski jezik kako se taj jezik nazivao u Ustavu SRH, a kao lošija mogućnost Hrvatskosrpski jezik. -- Goran 20:27, 22. svibanj 2007. (CEST)

"Oveštalost" srpskih jezikoslovnih predodžbi[uredi]

Nije loša intervencija (s rogatim e) anonima 2** (možda da se ovdje postavi kao poveznica)- tipičan velikosrpski uradak. Ništa novo za upućene, no, eto: kako uopće može doći do ikakve snošljivosti kad se takva ideologija-patologija promovira na sveučilištima i akademskoj razini. To je, give or take, na nešto primitivniji način, jezičnonacionalni program ovdje: http://www.fil.bg.ac.yu/katedre/srpski/03.html i http://www.urc.bl.ac.yu/uni/filozofski/srpski.html Evo nama srpske renesanse i baroka. Čak je takav politički muljavac kao Prosperov Novak pošizio na to: http://dns1.vjesnik.com/html/2002/07/29/Clanak.asp?r=sta&c=1 Mir Harven 16:14, 8. listopada 2005. (CEST)

Nutarnja poveznica na suvislo izlaganje srpske jezične ideologije (prvi dio stranice): http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Srpskohrvatski_jezik&oldid=89532 Mir Harven 16:35, 8. listopada 2005. (CEST)

Nema srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika. To su dva jezika i ne možete ih "gurati" zajedno kao jedan nakon svega što su Hrvati i Srbi napravili jedni drugima. mo'š ti pričat o toleranciji kol'ko 'oš ali toga nikad neće bit' jer će se uvijek nać' neki Hrvat kome je Srbin zakl'o tatu i neki Srbin kome je Hrvat zakl'o djeda itd. Hrvatski i srpski jezik zajedno znači gušenje nacionalnog identiteta i povratak komunističke Yuge, i obično to bude srpska prevlast, i to bi značilo još jedean rat pa ti zato pusti toleranciju na miru i sve kak' je. Budi sretan što se bar ne ratuje, to je najmanje što možeš tražiti ali najviše što možeš dobiti od dva naroda kao što smo mi i Srbi.

upravu si. medjutim to je indirektno priznavanje da nije lingvistika u pitanju nego politika. logična konzekvencija toga je da se u hrvatskoj stvara neki jezik kao u "1984" od orwella... — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 194.106.184.3 (razgovordoprinosi) 20:08, 7. ožujak 2006.
Ovaj tekst, iako mu je "poruka" realna (nema s-h jezika) u obrazložidbi te poruke nema veze s jezikoslovljem. Mir Harven 22:49, 31. listopada 2005. (CET)
Smatram ovo priznanjem da je tekst pristran.193.198.162.14 11:45, 5. travnja 2011. (CEST)

Speedy, Speedy..[uredi]

Nemoj nabrzaka. Tvoja promjena znači: bio tamo neki s-h, koji se zbao "hrvatski ili srpski" u SRH, a s-h drugdje. Iako netko tako i može misliti, to nije stav većine hrvatskih lingvista. Ili-hrvatski ili srpski u SFRJ nije bio nikakav "s-h" u SFRJ, nego hrvatski jezik koji se zbog političke stvarnosti tako zvao (s "ili"). Nije došlo ni do kakvoga raspada jezične strukture i do stvaranja ili rođenja nekih novih jezika. Raspala se jedino iluzija. Kao da kažeš da je poslije fatamorgane došla zbilja, ili da je fatamorgana rodila zbilju. Nije, nego je samo iščezla. Mir Harven 19:01, 8. siječnja 2006. (CET)

Sorry, gornji komentar je nabrzaka :-) No trebat ću tvoju pomoć da se stvar napiše kako valja. Jer rečenica koju sam zatekao: Srpskohrvatski jezik standardni je jezik koji je, po mišljenju nekih slavista, postojao od sredine 19. stoljeća do konca 20., kada se raspao na hrvatski, srpski i bošnjački, s potencijalnom daljnjom kristalizacijom crnogorskoga jezika. me prvi tren zgrozila.
Jer bolesnim idejama nije mjesto na početku članaka na wikipediji nego u zapećku. No onda sam shvatio da ima smisla zmiju uloviti za rep i zgaziti joj glavu (figurativno govoreći :-) A problem je upravo to: neki slavisti su mišljenja da je taj jezik postojao. To što su ti slavisti u zabludi, treba objasniti članak. A da je taj jezik po Ustavu SFRJ postojao, također je činjenica. Praksa je naravno drugačija, no opet članak je tu da to pojasni.
Članak kako si ga zamislio je dobra studija, ali mi trebamo koncizno objašnjenje, a niti jedno slovo bivšeg članka neće biti izgubljeno, samo namjeravam skratiti priču, da ne bismo imali efekt: "od šume se ne vidi drvo". Ponavljam, trebat će mi tvoja pomoć pri formuliranju kraćeg članka, pa kad završim, slobodno izaberi sretnije formulacije gdje ćeš za time vidjeti potrebe, no molio bih da se duljina članka drži pod kontrolom. Drago mi je vidjeti da su iskusni suradnici budnoga oka :-) SpeedyGonsales 19:39, 8. siječnja 2006. (CET)
Nisam htio ništa mijenjati, no mislim sljedeće:
1. nepotrebno je išta mijenjati u samom tekstu i u "zaključku". Mislim da je jasno kako stvari stoje (bar za one koji nisu zaslijepljeni ili logički impotentni).
2. no, nužno je malo reformulirati samu definiciju na početku, prije tablica. Ta je definicija u izvornom obliku mogla sugerirati da je stvarno postojao neki s-h jezik, što se, eto "rascepio". Mir Harven 21:56, 8. siječnja 2006. (CET)


Srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik je umjetna tvorevina koja nikad u povijesti nije postojala kao zaseban jezik vec je stvorena za vrijeme prvog bujanja jugoslavenstva u 19. stoljecu. u SFRJ taj jezik nije postojao i nije se koristio kao sluzbeni jezik, vec je to svugdje bio hrvatski jezik (u hrvatskoj), slovenski u sloveniji, makedonski u makedoniji. jedina zemlja koja je koristila neku varijantu srpsko-hrvatskog je bila BiH, a danas se tamo koristi ili bosnjacki jezik ili srpski (ovisno o entitetu). uopce mi nije jasno kako netko moze, na engleskoj wikipediji pogotovo, govoriti da su to dva ista jezika. niti su nastali u istim uvjetima (hrvati su se pomijesali sa ilirima vec u 7. stoljecu dok su srpska plemena na ova podrucja dosla tek u 8. odnosno 9. stoljecu), niti su se razvijali pod istim uvjetima (utjecaj talijana, austrijanaca i madjara u hrvatskom jeziku, odnosno utjecaj turaka i bugara u srpskom jeziku), niti je ikad postojao pravopis ili rijecnih srpsko-hrvatskoj jezika (uvijek su postojali pravopisi hrvatskog *ili* srpskog jezika odnosno rijecnici istog, ali *ili* u ovom slucaju ne znaci isto sto i crtica). Inace, speedy nije u pravu, clanak 246. Ustava SFRJ glasi:

Član 246. Ravnopravni su jezici naroda i narodnosti i njihova pisma na teritoriji Jugoslavije. U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji su u službenoj upotrebi jezici naroda, a jezici narodnosti — u skladu sa ovim ustavom i saveznim zakonom. Zakonom i statutom društveno-političke zajednice i samoupravnim aktima organizacija udruženog rada i drugih samoupravnih organizacija i zajednica osigurava se ostvarivanje ravnopravnosti jezika i pisma naroda i narodnosti u službenoj upotrebi na područjima na kojima žive pojedine narodnosti, i utvrđuju se način i uvjeti primenjivanja ove ravnopravnosti.

Ja tu ne vidim nikakvog spomena o srpsko-hrvatskom ;-) ibazulic 23. srpnja 2011. 1:58 CET

Poveznice o tematici s-h[uredi]

Ovo nije za samu stranicu, nego više za zabavu:

http://www.matica.hr/www/vijesti2www.nsf/AllWebDocs/okrugliStolGreenberg?OpenDocument

http://dns1.vjesnik.hr/html/2006/02/03/Clanak.asp?r=kul&c=1

http://www.jutarnji.hr/kultura_i_zivot/knjizevnost/c/art-2006,2,2,Greenberg_jezik,9569.jl Mir Harven 20:19, 3. veljače 2006. (CET)

Plodovi veleumlja[uredi]

Na stranici http://www.rasprog.com/html/8_0_e_recnik.html možete vidjeti e-inačicu od kojih 300 k leksema u srpskom rječniku koji je kondenzirani "Rečnik srpskohrvatskog narodnog i književnog jezika", izdanje SANU. Tu ima, realno, više hrvatskih nego srpskih riječi (vidio sam prvih 10-ak svezaka), i to nekritički (povijest, razgloba, anakronizam, općina, vlak,..). Rječnik je doista plod rada i truda (ekscerpirano je mnoštvo pisaca i novina), no, pitanje je-čemu ? Kojeg je to hibridnoga jezika rječnik ? Koje su to novine, sada, u kojima možemo naći riječi iz toga rječnika onako, uđuture ? Dobar primjer kako jezična (i ina) presizanja najviše "štetuju" samim presizateljima. Mir Harven 18:53, 16. veljače 2006. (CET)

Šta tvrde neki hrvatski lingvisti... Hrvatski i srpski su jedan jezik[uredi]

nešto što sam našao na netu. interesantno i vredi pročitati... http://www.slobodnadalmacija.hr/20060207/kultura01.asp — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 194.106.184.3 (razgovordoprinosi) 19:26, 7. ožujak 2006.

Da, i ? Senzacionalistički naslov ne znači puno, pogotovo jer je u njem sadržan kaos: genetska i tipološka razina nisu isto (npr. nizozemski i njemački su genetski jedan jezik, a tipološki-ne). Zatim, tipologija nije prevažna, jer ne uključuje kompletan gramatički opis. I-Pranjković je ispao zbunjoza, kao i uvijek. U interviewu tvrdi nešto što je u suprotnosti s njegovim vlastitim tezama koji dan prije na "sjednici" o Greenbergu. — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 161.53.70.109 (razgovordoprinosi) 19:35, 7. ožujak 2006.
meni je čisto interesantna činjenica da ja kao osoba koja govori srpski mogu da komuniciram sa vama koja govori hrvatski. — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 194.106.184.3 (razgovordoprinosi) 19:53, 7. ožujak 2006.
Da. To je slično i s drugim jezicima-blizancima (malajski-indonežanski, hindi-urdu,..).Mir Harven 00:45, 8. ožujka 2006. (CET)
da mogu da gledam hrvatsku televiziju i da čitam interesantne članke na hrvatskoj wikipediji. čak su mi prijatelji iz zagreba potvrdili, kad sam pre par godina putovao kroz hrvatsku, da oni mene bolje razumeju nego njihove zemljake iz dalmacije.— Prethodni nepotpisani komentar napisao je 194.106.184.3 (razgovordoprinosi) 19:53, 7. ožujak 2006.
O tom potom. Mir Harven 00:45, 8. ožujka 2006. (CET)
činimi se da je diskusija o hrvatsko-srpsko-hrvatskim ili kako god jeziku više politički motivisana nego lingvistički: jedan narod, jedan jezik, jedna vera. to je ako se uzme hrvatski oslobodilački rat u obzir sasvim uredu. medjutim: ja nisam lingvista, a tek nisam srpski nacijonalista, ni jugonostalgičar. samo mi je ta cela diskusija malo protiv zdravog razuma jezika...— Prethodni nepotpisani komentar napisao je 194.106.184.3 (razgovordoprinosi) 19:53, 7. ožujak 2006.
Vidi o definiciji jezika u članku. Definicja jezika nije u području lingvistike, nego "politike" (društva i sl.)Mir Harven 00:45, 8. ožujka 2006. (CET)
zato što sam rastao i studirao na nemačkom govornom područiju i živeo u austriji, švajcarskoj i nemačkoj video sam da oni isto imaju frapantne razlike. medjutim pekar u berlin neće da mi neda pogačicu ako naručim semmel umesto schrippe.— Prethodni nepotpisani komentar napisao je 194.106.184.3 (razgovordoprinosi) 19:53, 7. ožujak 2006.
? Ovo je argument ? Mir Harven 00:45, 8. ožujka 2006. (CET)
izmedju ostalog: jel postoji neka iztrazivanja sa hrvatske strane gde se pokazuje koliko su slični jezici a ne koliko su različiti? — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 194.106.184.3 (razgovordoprinosi) 20:00, 7. ožujak 2006.
Da ne duljim: jel' se može prevesti (tako da bude vidljiva razlika u grafiji, pravopisu, sintaksi, leksiku, semantici,..) članak iz "Neue Zuericher Zeitung", tako da bude objavljen u "FAZ" ? I da razlike budu vidljive ? A jel' može članak iz "Politike", tako da bude objavljen u "Vjesniku" ? I da razlike budu vidljive ? Jel' može biti napisan udžbenik iz kemije (matematike, psihologije, biologije, sociologije,..) autora iz Njemačke, Austrije i Švicarske, a da tekst bude isti (tj. nerazlučiv glede jezika raznih autora) ? I jel' mogu to isto-napisati udžbenik iz kemije (...) autori iz Hrvatske i Srbije (izostavit ću BH, da ne petljam), na standardnim jezicima tih zemalja, a da u knjizi ne bude vidljivo što je odakle ? Što se tiče razlika, to je razjasnio Silić (citat u tekstu o s-h).Mir Harven 00:45, 8. ožujka 2006. (CET)

Srpskohrvatski jezik je jedan ![uredi]

Srpskohrvatski jezik je jedan!

Svako ko to ne vidi ne samo sto je nepismen vec iskreno receno i slep. Nazalost autor ovih internet stranica (o Hrvatskom jeziku kao zasebnoj tvorevini)se svojski potrudio da unese jeftine dnevno-politicke sadrzaje (sa dodacima vulgarnog nacionalizma) u ligvistiku koja je u poslednjem desetlecu postala eksponent najzescih nacionalnistickih okrsaja medju bivsim jugoslovenskim narodima. I dok se normalni civilizovani svet poput Nemaca i Austrijanaca (dve nezavisne drzave) se ponose sto govore istim jezikom ( da li uopste spominjati Spanjolski jezik i celu Juznu Ameriku) bez obzira na dijalekticke (drzvano-politicke) kulturoloske i socijalne razlike , oni bogate svoj govorni i pisani jezik i knjizevnost,(bez obzira da li pisac dolazi iz Buenos Aires,Cilea ili Madrida) dok dijalekticke razlike medju njima uzimaju kao primer bogatstva svoje kulturne bastine, pri tome cuvajuci upravo dijalekticke osobenosti za naredne generacije sto je duznost svakoga kome je stalo do svog maternjeg jezika.Naravno nikome nepada napamet da da daje revizionisticke izjave i da proglasava svoj maternji jezik stranim ! (samo zato sto u svom prefiksu jezik nema dovoljno jak nacionalni predznak) Nije mi jasno kako se usudjuje da izjavi da Srbi i Hrvati ne govore istim jezikom? Evo ja sam Hrvat koji upravo pise svojim maternjim jezikom. Pa svaka budala zna da je to oduvek sve bio isti jezik i da su razlicite varijante staroslovenskog glasa Jat napravile prvu razliku u dijalektima. Kod Hrvatske varijante (ijekavske) se taj glas pretvorio u IJE a kod srpske (ekavske) varijante u E...zna se sta se desilo sa dalmatinskim dijalektom i tako dalje... Samo zestoko oboleli nacionalisti pokusavaju u stilu Don Kihota protiv vetrenjaca, da iskrive faktografiju etimologije naseg zajednickog jezika. Hrvatski i Srpski ( pa i novopeceni Bosnjacki ) su DIJALEKTI JEDNOG JEZIKA , svidjalo se to ili ne hrvatsko-srpskim nacionalistima, ustasama, cetnicima i ostaloj bagri ! Iskreno, Damir iz Cacka — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 212.102.135.21 (razgovordoprinosi) 06:46, 30. ožujak 2006.

Srpski i hrvatski dva su jezika. Što se lukavi Srbine dičiš?Kad bih ja sve ove članke hrvatske Wikipedije išao prevesti na srpski,bilo bi milijune razlika.Znate li vi Srbi što je povijest(srpski:istorija),otok(ostrvo),ris(links),Švicarska(Švajcarska),učiti(da učim),funkcionira(funkcioniše)...--Jolo — Prethodni nepotpisani komentar napisao je JOLO (razgovordoprinosi) 12:45, 9. lipanj 2006.

Odakle ti ideja da se na srpskom RIS kaže LINKS???--79.175.100.25 12:43, 9. siječnja 2011. (CET)

Povest kao i ostala 2 izgovora su srpski (sve u svemu hrvatskoskrpski) a i ostale reči. Sve zavisi od kraja, a srpski (tj. hrvatskosrpski) postoji i u Hrvatskoj. I da te oslobodim piskaranja ja nisam Srbin :) — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 195.252.88.89 (razgovordoprinosi) 16:34, 10. lipanj 2006.

Opet Srbin koji se predstavlja Hrvatom govori o "dalmatinstvu"... Zna li on koje je to "dalmatinsko narječje" i postoji li to uopće? I oni mi idu govorit o hrvatskom jeziku. Kad im je to isto, neka otiđu jest u djelatnički restoran tvornice umjetnih gnjojiva u blagavaonicu, a na objedu možedu rezati iće nožem i vilicom (je li vam poznato da kuhari njeku hranu u pripravi strižu nožicama?), a prije toga neka pojedu juhu od rajčica žlicom. Kruh je obvezan dijel obroka. Prije obroka, trebaju poći u nuždnik (gdje su im zahodi) i rabiti milo i ručnik. Koncem svoje dnevne smjene neka obuju postole i otiđedu ća doma. Kubura 11:08, 12. lipnja 2006. (CEST)

Kad im je to isto, neka odu u preduzetni restoran fabrike veštačkog đubriva u menzu, a na ručku mogu seći hranu nožem i viljuškom (je li vam poznato da kuvari neku hranu u pripremi seku makazama?), a pre toga neka pojedu supu od paradajza kašikom. Hleb je obavezan deo obroka. Pre obroka, treba da pođu u wc (gde su im toaleti) i koristiti sapun i peškir. Pred kraj svoje dnevne smene neka obuju cipele i odu kući. --loshmi — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 91.143.221.79 (razgovordoprinosi) 01:25, 23. svibanj 2007.


Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski nikad nije postojao kao legitimni jezik jednog naroda! To je umjetna mješavina svega i svačega! Razlike su drastične! Srbi govore bugarskosrpskim jezikom! — Prethodni nepotpisani komentar napisao je Damirux (razgovordoprinosi) 16:41, 10. lipanj 2006.

Damire, da se poslužim tvojim jezikom:"Idi bre pa se leči!"--Jack Sparrow 09:31, 17. svibanj 2007. (CEST)Jack Sparrow

Milo je ruska riječ za sapun. Otići kući je jednako pravilno kao i otići doma,mada,otići doma je više kolokvijalizam. Cipele su standardni naziv u obije varijante. Izraz "koncem" se koristi samo u frazama,tj.kad bi se govorilo o mjesecima-Koncem lipnja itd... O ovome Ča ni raspravljati neću. Dalmacija je strašno bogata italizmima,a i "srbizmima",kako bi ih pojedinci nazvali. Juha je standardna hrvatska riječ,a supa je od engleskog "soap". Sjeći je standardan izraz,a razlika je u makazama i škarama.Možeš reći i japansko "hasami",opet nema veze.
Gramatika je potpuno ista,odnosno 99%.Vokabular se razlikuje u najizmijenjenoj varijanti oko 97%,sa time što se u tu razliku ubrajaju i one riječi sa različitim refleksom jata. Ako se JAT uzima kao mjerilo,smiješno je to.Srbi u BIH i Hrvatskoj i Crnoj Gori govore ijekavicom,dok dobar dio Hrvata govori ikavicom,a neki i ekavicom. Dalje,u Hrvatskoj ima još dva nestandardna dijalekta-ČAKAVSKI I KAJKAVSKI.
Razlika je uglavnom što se hrvatska varijanta sužava,a srpska ostaje na istoj "širini".Isto kao sa španjolskim u Đpanjolskoj i u Meksiku,prvi je bogatiji,a drugi suženiji i gramatički i vokabularno.
A ta rečenica,ne bih je komentirao,jer se vidi da je neprirodna i napravljena sa ciljem da se pokupi što više izraza koji su u srpskom standardu različiti. — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 85.94.120.211 (razgovordoprinosi) 18:10, 24. studeni 2007.

Još jedan Srbin koji misli da zna hrvatski bolje od samih Hrvata. Milo je i hrvatska rič za sapun (milo dolazi od "miti", kao u "umiti"). Hrvatski je slavenski jezik isto ka' i ruski. Kad već govorimo o hrvatskom jeziku i rusizmima, a je li ti poznato da postojidu rusizmi koji su u duhu hrvatskog jezika (a u Srba su ih nazivali "ustaškim rečima", "elementima fašizma u hrvatskom jezičkom purizmu") te rusizmi koji su u duhu srpskog jezika (a u hrvatskom ih se ćuti ka teške srbizme). Dalje, kuća je kuća, dom je dom, u hrvatskom ne značidu isto. Da shvaćaš tekst na hrvatskom, shvatia bis da se govori o temu. Ovo tvoje pametovanje o izrazu "koncem" samo dokaziva tvoje neznanje hrvatskog. Ti pripadniku drugog naroda greš govorit što je u njegovem jeziku točno?

Dalje, u hrvatskom nima dva nestandardna dijalekta. U hrvatskom postojidu naričja, i sva su dala doprinos hrvatskem jezičnen standardu. Hrvatski nije varijanta, nego samostalni jezik, koji pod tim samostalnim imenom se spominje malo puuuno dulje nego niki drugi slavenski jezici. Hrvatski jezik se ne sužava, nego se širi. Hrvatski jezik nije izgubia infinitiv (kao što je to slučaj sa balkanskim jezicima) - ne uspoređuj sa srpskim (u teoriji postoji infinitiv, a u uporabi je dakavica, infinitiv je rubna pojava glede uporabe). Niti je hrvatski taj koji uključiva tuđice. U hrvatskom se ustraje na nalaženju privoda, i mogu ti reć da unatoč svin podrivanjima od unutarnjih mazohista i vanjskih izrugivala i jezičnih nasilnika (da ti ne pričam o zatvaranjima i raznoraznim zlostavljanjima koje su Srbi činili onima koji su branili čistoću hrvatskeg jezika, jer to je "ustaško"), hrvatski privodi su zaživili i zaživljavaju. Ako ne odmah, jest za pet godina. Dok se pripadnici jedneg drugeg slavenskeg jezika hvalidu time kako su oni tuđicu učinili "njihovom" tako što su je fonetizirali (pa im jezik vrvi tuđicami) - ovo samo po sebi nije strašno, ali je užasno kada su ovakva jezična rišenja namećali nami Hrvatiman. Dalje, u hrvatskom se radi i oživljavanju zapostavljenih, zanemarenih, zatiranih pa čak i zabranjivanih oblika u hrv. jeziku, Što se tiče talijanizama, oni postojidu u Hrvatskom, niti su oni posebnost Dalmacije, jer i drugi dili Hrvatski imadu ih (ka Istra, Kvarner...). Dalje, unutar Dalmacije postoji velika razlika u raširenosti talijanizama i inih romanizama, ovisno koliko je bila dugo trajala mletačka vlast. Utjecaj srpskeg jezika na hrvatski nije ništa veći u Dalmaciji nego u ostatku Hrvatske, jednako je i u Klanjcu i na Klisu. Zaboravi te željice i maštarije o svezi Dalmacije i srpskog jezika. Nožicama se ne siče, nego striže (među ostalin, zbog sličnosti pokreta, kaže se da je tovar strignia ušima, nije „sjeknio“ ušima). Sikira služi sa sić i cipat. Nož služi za rizat. Pila služi za pilat. „Gramatika potpuno ista“. Kao da odudara u puno većem postotku od slovačke? Dalje, ne mišaj gramatiku i rječnik. Skup od pravila je jedno, a skup od ričih je drugo. Opet, sklonidba od ie i je u ričima nije ista u hrvatskoj i srpskoj gramatici. Srpska je hiperfonetizirana. Zaboravia si načine kako se kažedu latinizmi i grecizmi u hrvatskom jeziku.„A neki Hrvati govore i ekavicom“. Kod nas Hrvata, ekavica je drugi po brojnosti hrvatski govor, većina kajkavaca ima ekavski odraz jata, dobar dil čakavaca ima ekavski odraz jata, mali dil štokavaca ima ekavski odraz jata. O neprirodnoj rečenici, pogledaj poruku doli. Kubura 15:13, 25. veljača 2008. (CET)

Pre svega to ‘Idi bre pa se leci’’ neukusno je komentarisati takav primitivizam , osim toga tesko da takva recenica i pripada najnizem ulicnom zargonu a jos manje mom jeziku ! Drugo do imbecilnosti sam zadivljen koliko ljudi mogu da budu napunjeni mrznjom do te mere da negiraju cak vlastiti zdrav razum .Ovde cu citirati Miroslava Krlezu kad je u jednom od svojih poslednjih intervjua rekao …..Mi u Hrvatskoj nas jezik zovemo Hrvatski Vi ovde u Srbiji Srpski ali jednostavno neosporna cinjenica da je rijec o istom jeziku …. Mislim da zaista nije dovoljno da budete akademik nauka da bi dosli do ovakvog zakljucka .Dovljno je samo da izadjete iz tih Vasih sredina i posetite neko mesto ovde i obratno (mi tamo) i garantujem Vam da bi apsolutno razumeli svaku rec kao da ste kod kuce , a da Vam pri tome za taj takozvani ‘strani’ jezik ne bi trebao ni trenutka prevodilac ! Tada bi sve vase teorije o razlicitim jezicima dozivele potpuni poraz i totalni apsurd. Osim toga lepo je neko gore rekao ja stvarno nikada nisam cuo niti video Amerkance i Britance i Kanadjane ili Meksikance i Spance da recimo raspravljaju o tome da li govore istim jezikom ? Sto samo potvrdjuje jos jednom cinjenicu da je ovo cela debata besmislena i da je sustinski ovo vise politicki izazvano pitanje
pozdrav od Nemanje — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 79.101.197.94 (razgovordoprinosi) 21:38, 6. siječanj 2008.

Na hrvatskom ne možeš komentarisati, nego komentirati. Na ruskom se kaže komentirovat, pa nitko ne govori zato da zbog te sličnosti su hrvatski i ruski isti jezik.
Amerikanci i Britanci govoridu da govore engleski, Španjolci i Meksikanci ćedu ti reć da govoridu španjolski, dok ti mi Hrvati nećemo reć da govorimo srpski, jer to nije naš jezik, nego ćemo mi Hrvati reć da govorimo hrvatski (harvuoski, rvacki, rvaski, arvaski, jervaski, hervatski, horvatski...), jer mi smo drugi narod. Niti će Srbi reć da govoridu hrvatski.
Kolikogod neki jezik bia sličan hrvatskom, to nije razlog za ga mećat u istu vrčinu. Dosta nam je nasilneg spajanja i nametanja "zajedničkeg" razvitka i slovničkih rješenja. Mi smo drugi narod, i želimo sami sebi odredit svoju sudbinu, kao i svom jeziku.
Rekao si „A ta rečenica,ne bih je komentirao,jer se vidi da je neprirodna i napravljena sa ciljem da se pokupi što više izraza koji su u srpskom standardu različiti.“. Teško pada to vidit? Hoćeš li jednostavnije slučaje?
„Gdje je samoposluga? Ne, ne tražim slastičarnu.“
U samoposluzi: „Dajte mi kruha i marmelade. Gdje vam je mesar? Nema nitkoga na odjelu. Jesu li vam stigli odojci? Dat ćete mi dva kila mesa. Dodajte mi i umak od rajčice, na polici je kraj vas. Pogledajte nadnevak, je li od veljače, možda je istekao rok trajanja. Dodajte mi i kvasinu. Imate li mladeg luka? A špinata? Mrkve? Moram otići.“
Gdje je prodavaonica strojne opreme? Kupio bih vijke i podloške. Kuda moram proći? Ovuda? A znate li gdje je papirnica? Ne knjižara, nego papirnica? Dajte mi papir, ljepilo i nožice, treba mi za ured. I dvije bilježnice. Ovamo sam, stavite ovdje na stol. Vruće je u uredu, izaći ću vanka.
U školi sam dobia asa (jedinicu) jer nisam znao jednadžbu za dužinu i pravac. Nije mi se dalo učiti. Opet sam redar, moram nositi svaki dan spužvu. Nisam htio učiti, ne namjeravam biti znanstvenik. Idem se bavit obrtom, možda me postolar uzme za naučnika. Politika je previsoka stvar za mene, ne da mi se obnašati dužnosti. Tko će biti glavnim tajnikom u stranci ili općenito stranačkim čelnikom? Vjerojatnost da ću išta uspjeti napraviti ondje je nikakva. Ine struke nisu ništa bolje. Nu, nemam kamo. Znam najbolje kako mi je u vlastitoj koži, nitko mi ne bi povjerovao. Kakobilo, naći ću posao.
Ipak, neću imati plaću kao tetak, on je umirovljeni časnik. Bio je zapovjednikom pješačke postrojbe, a najbolji prijatelj iz vojske je bio u protuzračnoj obrani. Namjeravao je biti zrakoplovcem. Kao mlađi se oduševljavao brodogradnjom. Imao je svoju brodicu, a oduševljavao se jedrenjacima i radom na jarbolima. Ključni čimbenik u njegovoj odluci o njegovoj budućoj struci je bila ta činjenica što je pomorački život težak, teglenice ga nisu privlačile, a financijski se htio osigurati. Tako ga je život odvukao na drugu stranu, a budući da je volio raditi, znao je da će i kao djelatni časnik moći nešto učiniti. Bacio je sidro i vezao se uz kraj.
Šport: „Mi smo osvojili naslov prvaka, drugi su uvijek drugi, a ini su i drugi i treći i četvrti i tako dalje.“
„Popodne sudjelujem na općinskom nogometnom natjecanju.“
Na utakmici: „ Što se to dogodilo? Sudac je dosudio prekršaj za domaće? Je li jedanaesterac? ((imaš i penal, ali ne i penaltik)). Ah, ne, svirao je udarac iz kuta. Lopta nije prešla crtu. Odbila se od vratnice i izašla je van. Skoro je bio pogodak. To je bila lijepa prigoda za izvući neriješeno. Sretni smo što imamo dobru obranu, pogotovo braniče, koji dobro surađuju sa napadom. Naša momčad je izvrsna, a djevojčad našeg kluba ima izvrstan količnik pobjeda i poraza. Jest, našega kluba. Količnik je 2,3 (dva zarez tri, dva cijela tri).“ „Susret je protekao mirno, osiguranje nije imalo posla.“
Ne da ti se ići na utakmicu? Susreti domaćih sastava te ne zanimadu? A da pođeš u kino? Ako nema ulaznica za kupiti na blagajni, možeš ih kupiti u preprodavača (švercera). ((Nemoj sad govoriti „nije, švercer je to i to“. Na hrvatskom švercer ima i to značenje)).
Teško ti je zapamtiti? Uzmi kemijsku i zapiši na komad papira. Ne pišeš ravno? A da posudiš ravnalo? Ispalo ti je na stubištu? Aaaa, ostalo je u ladici? Pođi u poduzeće, sjedni za računalo, uzmi tipkovnicu i otipkaj što si čuo, a onda ispiši pa sa pisača uzmi papire. Koliko onaj onamo može govoriti, hoće li mu tko reć neka začepi jednom više? Sigurno sad shvaćaš što ti želimo kazati.
Ako si umoran, legni u postelju. Pokrij se pokrivačem, a ako je hladnije, i dekom.
Sad ćeš ti reć da je ovo „neprirodno“, a ja sam gornje primjere (iz jednostavnih životnih situacija) navea književnim jezikom. Da sam još iša pisat u naričju, bilo bi ti još višje razlika. Samo bis ti onda reka, „to nije standardni jezik, on je puno bliži srpskom nego narječja“. Kad bih ti još počea navodit strukovna nazivlja i izraze, tek bi onda naišle razlike, ali zbog manjka prostora, skratia san. Kubura 15:13, 25. veljača 2008. (CET)

balkanoslavenski[uredi]

To je čini se jezik balkanoslavenskih jugonostalgičara, znači da je još živ a uporabljava se u pretežno u političke ciljeve zbog kojih je i stvoren... as ti miša. --Zeljko (razgovor) 15:16, 8. svibanj 2008. (CEST)

srpsko-hrvatski (jezik) je zlonamjerni politički konstrukt[uredi]

-srpsko-hrvatski je politički konstrukt koji nikada nije postojao kao jedan standardni jezik. I Međunarodna je organizacija za standardizaciju (ISO) sa sjedištem u Švicarskoj, različito označila hrvatski i srpski u sustavu univerzalne decimalne klasifikacije: hrvatski kao UDK 862 (kratica hr), a srpski kao UDK 861 (kratica sr), dok se «srpsko-hrvatski» još pojavljuje kao izvedeni jezik bez posebnoga broja, u vidu «prijeklopa brojeva» 861/862 (kratica sh). Hrvatski i srpski književni jezici imali su zasebne tijekove standardizacije (koji su se preklapali nekoliko desetljeća), dok je bosanski jezik (adekvatniji bi naziv bio «bošnjački jezik») tek sada u fazi konačnoga oblikovanja standarda. To, što su se sva tri jezika iskristalizirala na osnovici novoštokavskoga dijalekta ne znači previše: jezikoslovlje je puno bliskih, a priznato različitih standardnih jezika nastalih na sličnoj ili istoj dijalekatskoj osnovici. Primjeri su, npr: -indonežanski i malajski -hindi i urdu -bugarski i makedonski -norveški i danski -hrvatski i srpski -itd. Hrvatski i srpski standardni jezici se razlikuju u: 1. grafiji (latinica i ćirilica) 2. fonetici (oko 100 zakona u akcentuaciji) 3. gramatici i sintaksi (oko 100 zakona) 4. pravopisu (iako oba jezika rabe fonološki pravopis, u hrvatskome je nazočno morfonološko načelo u nizu propisa, dok se srpski jezik sve više «fonetizira» u pravopisnim odredbama) 5. morfologiji (preko 300 pravila) 6. semantici (razlike u semantici su previše složena ustroja da bi se prikazale u ovako kratkom prijegledu) 7. rječniku (oko 30% različitih riječi koje su isključivo hrvatske ili srpske. U rječniku od 100.000 riječi, oko 40.000 je različito; po procjeni hrvatskoga jezikoslovca Dalibora Brozovića u korpusu od 500.000 riječi, hrvatski i srpski se razlikuju u 150.000 leksema) Grafički pokazatelj nepostojanja «srpsko-hrvatskog» jezika primjer je prijevoda djela švicarskoga psihologa C.G.Junga «Psihologija i alkemija». Ta knjiga, prevedena na hrvatski 1986., pojavila se u srpskome prijevodu 1999.-ali tako što je prevedena s hrvatskoga, a ne s njemačkoga izvornika. Hrvatski prijevod i srpski «prijevod prijevoda» razlikuju se, čak ako se i zanemare razlike u pismu (latinica i ćirilica) i u dijalekatskoj osnovici standardnoga jezika (jekavski i ekavski), praktički na svakoj stranici knjige, u rječniku, pravopisu, sintaksi i semantici. Budući da je često u porabi analogija po kojoj bi odnos hrvatskoga i srpskoga bio sličan onomu britanskoga i američkoga engleskog jezika- vidljiva je nesuvislost te usporedbe jer je prijevod s britanskoga na američki engleski (i obratno), jednostavno nemoguć. Samo ime «bosanski jezik» je u prošlosti najčešće bilo u porabi za štokavski ikavski i/ili štokavski jekavski dijalekt. Taj pojam, koji su od 17. do 19. stoljeća rabili hrvatski pisci i jezikoslovi, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u značenju štokavskoga izraza slovinskoga-ilirskoga-hrvatskoga jezika, ne može poslužiti potkrjepom o navodnoj povijesnoj utemeljenosti suvremenomu standardnom jeziku Bošnjaka-muslimana, s tendencijom da se sadašnja norma bošnjačkoga jezika prikaže kao prirodni sljednik svih djela u kojima je spomenut izraz «bosanski jezik». Profili standardizacija jezika: Hrvatski standardni jezik -prvi je hrvatski rječnik «Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum-Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae», Venecija 1595. Do sredine 19. stoljeća objavljeno je još desetak hrvatskih rječnika, od Mikaljina «Blago jezika slovinskoga» (Loreto 1649.) do Mažuranić-Užarevićevog «Njemačko-ilirskog slovara» 1842. -prva hrvatska gramatika je «Institutionum linguae illyricae libri duo», 1604., isusovca Bartula Kašića. Do normativne «Gramatike hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola» Tome Maretića 1899., tiskano je blizu dvadeset gramatika. (Interesantno je napomenuti da je Kašić auktor prijevoda cijele Biblije (Stari i Novi Zavjet, 1622.-1636.) u raskošnom štokavsko-jekavskom idiomu stiliziranom prema izrazu književnosti Dubrovnika zrele Renesanse. Taj je prijevod, koji nije tiskan zbog političkih razloga, po svomu jezičnom izrazu (osim u grafiji/slovopisu) jednako blizak modernomu hrvatskom jeziku kao francuski njegova suvremenika Montaignea sadašnjemu francuskom, ili engleski Shakespearea modernom engleskom jeziku. No, Kašićev utjecaj u standardizaciji hrvatskoga jezika je najjače djelovao preko «Rituala rimskog», 1636.) http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20001205/prilozi.htm http://www.ffdi.hr/zivot/99-2-1.html -hrvatski je standardni jezik nastao na temelju hrvatske književnosti, s presudnim periodom 2.polovice 18.st. za uvedbu novoštokavskog idioma, te standardizacijom grafije/slovopisa u doba Ilirskog pokreta u 1830im godinama. Također, u nekim je pravopisnim rješidbama pod utjecajem Karadžić-Daničićeve norme, prvenstveno u periodu tzv. "hrvatskih vukovaca" na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Osnovne značajke: -standard je novoštokavski, ali uz toleranciju i asimilaciju ostalih hrvatskih narječja (čakavskog i kajkavskog). Hrvatska književnost na štokavskom narječju traje više od 5 stoljeća, od renesansne dubrovačke, dalmatinske i bosanske književnosti (Menčetić, Bunić, Zlatarić, Držić, Vetranović, Divković, Nalješković), preko ključnih autora novoštokavskoga narječja u 18.stoljeću (Kačić-Miošić, Relković, Grabovac, Kanižlić) do konačne uoblike u 19.stoljeću. No-hrvatski jezik je asimilirao i značajnu literaturu i leksikografiju napisane na čakavskome narječju (Marulić, Hektorović, Zoranić) i kajkavskom (Habdelić, Belostenec, Brezovački), te hibridnom čakavsko-kajkavskom (Zrinski, Frankopan, Ritter-Vitezović). Stoga, iz situacije hrvatskoga jezika kao «jedinstva narječja» (unio dialectorum) sa štokavskim narječjem kao stožerom, ali ne isključivim jezičnim zakonodavcem- sve se više odbacuje pomalo umjetna podjela na tri narječja, tim prije što su neki «štokavski» poddijalekti bliži po mnogim odlikama određenim «čakavskima», nego drugima štokavskima (a i izraz je osnivača dubrovačke književnosti na hrvatskome narodnom jeziku, Šiška Menčetića i Džore Držića, koje povijesno jezikoslovlje smatra začetnicima današnjega hrvatskoga književnoga jezika, miješani štokavski jekavsko-ikavski protkan brojnim čakavskim dijalekatskim značajkama) -jezično čistunstvo koje se odlikuje tvorbom neologizama kad god je to moguće, bilo za žive jezike, bilo za klasične ili orijentalne. Ukratko-hrvatski je tvorbeni jezik, što je vidljivo od velikih jezikotvoraca 19.stoljeća (Mažuranić, Užarević, i, najviše, Šulek) do 20. stoljeća, u djelatnosti Ladana i Laszloa.. -naslanjanje na hrvatsku književnu baštinu, te postupna gradba novih oblika u skladu s tom baštinom. Kontinuitet tradicije od 9 stoljeća pismenosti i književnosti na glagoljici, hrvatskoj ćirilici i latinici (pisanim crkvenoslavenskim jezikom hrvatske recenzije i narodnim hrvatskim jezikom). Umjereni fonološki pravopis, uz tendenciju sve vece preoblike standarda u tvorbeni ili fonološko-morfonološki pravopis.— Prethodni nepotpisani komentar napisao je 83.131.41.149 (razgovordoprinosi)

S-h i h-s[uredi]

Srpskohrvatski jezik i hrvatskosrpski jezik nisu ista stvar!!
Prvo ime u frankenštajnskom spoju je jezik kojeg je triba označavat, a ime drugeg naroda je dodano iz političkih razloga odnosno ideologije nasilneg i umitneg spajanja dvaju različitih jezika. Sve je to bilo radi promicanja politike "to je jedan isti jezik".
Iz istih razloga se uvik ih stavljalo skupa, da ne bi se možda slučajno pošlo "svak' na svoju stranu". Kubura (razgovor) 02:07, 21. travanj 2009. (CEST)

Možda bi trebalo onda staviti kao što je u Ustavu SRH pisalo hrvatski ili srpski (bez jezik, jer tako nije pisalo). Onda je svakomu na raspolaganju logički aparat kako će čitati ovo ili, kao isključivo ili, odnosno kao uključivo ili. Ustav SRH taj detalj nije naznačio. Naime u Ustavu SRH na dva se mjesta nalazi termin hrvatski književni jezik, a hrvatski ili srpski samo na jednome mjestu. Postoji i podatak da su potpisnici "Novosadskog parčeta papira" kad su sišli s vlaka na Glavnome kolodvoru u Zagrebu izjavili: ...Spasili smo ijekavicu... Takvo je to bilo vrijeme. U saveznom Službenom listu stajala je formulacija srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski, ja se s tom formulacijom ne moram slagati, ali se nipošto ne slažem da se ovaj članak naziva Srpskohrvatski jezik, puno bi bolje bilo da se zove dvojno, kako su u Novome Sadu za isti porabili dva naziva (u istom tekstu), srpskohrvatski, i drugi termin hrvatskosrpski. U BiH su se Hrvati jedva izborili da u republički Ustav SR BiH uđe srpskohrvatski / hrvatskosrpski.
Kompromisno najbolji naziv bio bi Srpskohrvatski i hrvatskosrpski (ako već mora i jezik).
Bugoslav (razgovor) 01:00, 25. rujna 2009. (CEST)
P.S. Još bolje Hrvatskosrpski i srpskohrvatski jezik ili Hrvatskosrpsko i srpskohrvatsko jezično pitanje ili Hrvatskosrpska i srpskohrvatska jezična paradigma (malo znanstvenije). -- Bugoslav (razgovor) 01:07, 25. rujna 2009. (CEST)
hrvatski XOR srpski Rj.
()
hrvatski ILI srpski Rj.
()
0 0 0 0 0 0
0 1 1 0 1 1
1 0 1 1 0 1
1 1 0 1 1 1

Formulacija iz jednoga od ustavnih amandmana iz 1972. godine može se čitati na nekoliko načina, od kojih su gornji — temeljni. Hrvatski književni jezik mogao se nazivati ili hrvatski ili srpski, a bio je temeljni naziv koji se spominjao u članku 138. i 293. Ustava SRH iz 1974. -- Bugoslav (razgovor) 21:04, 15. prosinca 2009. (CET)

Još korisnih poveznica[uredi]

[1] Jim Hlavač: Jezična politika i praksa u Europskoj uniji.
Evo nekoliko navoda.
"Srpskohrvatski nije nikada imao jedan zajednički književnojezični lik, nego više njih. Tim se hibridom moglo govoriti ili srpski ili hrvatski, ili barem nečim što je više srpski ili više hrvatski ili nešto treće, ali nikako podjednako i ravnopravno i srpski i hrvatski zajedno. Zbog političkih i etničkih razloga najdominantniji i najbrojniji narod u SFRJ, Srbi, u najviše se slučajeva mogao služiti svojim jezikom u kontekstima gdje je službeni jezik bio srpskohrvatski."
"Srpskohrvatski je postao istoznačnicom za neravnopravne norme koje se međusobno natječu i time je srpskohrvatski izgubio svoju vjerodostojnost svrhovite sveze različitih tradicija i praksa.".
"Srpskohrvatski nije nikada imao jedan zajednički književnojezični lik, nego više njih. Tim se hibridom moglo govoriti ili srpski ili hrvatski, ili barem nečim što je više srpski ili više hrvatski ili nešto treće, ali nikako podjednako i ravnopravno i srpski i hrvatski zajedno. Zbog političkih i etničkih razloga najdominantniji i najbrojniji narod u SFRJ, Srbi, u najviše se slučajeva mogao služiti svojim jezikom u kontekstima gdje je službeni jezik bio srpskohrvatski."
"... ime (jezika) koje bi odudaralo od službenoga imena (hrvatski jezik) samo bi izazivalo i provociralo hrvatske vlasti i građane, uključujući i nehrvate."
"...naziv srpskohrvatski učinak je utopijske i neuspješne unitarističke politike i kao takav ostaje prijeporan." Kubura (razgovor) 05:12, 29. rujna 2010. (CEST)

Nekoliko pitanja na koja se odgovorilo[uredi]

Ovaj rad je odgovorio [2] i na neka pitanja.
Često pristaše t.zv. srpsko-hrvatskog kao dokaz za držati na životu tu frankenštajnsku tvorevinu od jezika posežu za time da se Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi mogu međusobno razumjeti. No ti isti "se vole pozivati na taj argument, usprkos mnogobrojnim leksičkim, sintaktičkim, prozodijskim i pravopisnim razlikama između triju normiranih južnoslavenskih jezika". Zaboravljaju da i Česi i Slovaci se mogu sporazumijevati svaki na svom jeziku, kao i Danci i Šveđani, no "takva razumljivost nije dovela do utapanja u zajednički češkoslovački ili danskošvedski".
Druga im je teza o "pluricentričnom jeziku". No to valja za jezike koji "imaju (barem prilično) isto ime i čiji govornici priznaju zajedničko podrijetlo toga jezika.", kao što su engleski (svi se govornici engleskoga slažu da je taj jezik nastao među Englezima u Engleskoj) ili španjolski (svi govornici priznaju mu zajedničko većinsko kastilijansko podrijetlo), unatoč tome što ti jezici imaju više normâ.
"Tako nije s jezicima Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba. Svaki se jezik razvio drugačije na različitim mjestima tijekom stoljećâ prilično odvojene jezične povijesti. Optužbe i pritužbe da je jedan narod krao jezik drugoga naroda (Okuka, 1998.; Kovačević, 1999.; Brborić, 1999.; Greenberg, 2004.) nisu novijega datuma, ali su potpuno bez osnove i neprihvatljive. Nema smisla držati se naziva zajedničkoga jezika gdje bitne formalne razlike postoje i gdje nema osjećaja među govornicima da dijele isto jezično nasljeđe. Odvojenost jezika, odnosno jedinstvenost istih tema uočuje se u mnogim radovima nastalima u posljednjih desetak godina (Kačić, 1995.; Katičić, 1997.; Radovanović, 2000.; Škiljan, 2000.)." Kubura (razgovor) 05:31, 29. rujna 2010. (CEST)

Ovo su radovi na koje se pozvao Jim Hlavač:
Kačić, M., 1995., Hrvatski i srpski, Zablude i krivotvorine, Zagreb, Zavod za lingvistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Katičić, R., 1997., Undoing a “unified language”: Bosnian, Croatian, Serbian, u M. Clyne (ur.) Undoing and Redoing Corpus Planning, Berlin, Mouton de Gruyter, str. 165–191.
Radovanović, M., 2000., From Serbo-Croatian to Serbian, Multilingua, 19., 1/2., str. 21.–35.
Škiljan, D., 2000., From Croato-Serbian to Croatian, Croatian linguistic identity, Multilingua, 19., 1/2., str. 3.–20

Kačićev rad je preveden i na engleski:
Miro Kačić (u suradnji s Ljiljanom Šarić, prevela Lelija Sočanac): Croatian and Serbian : delusions and distortions, Zagreb : Novi most, 1997., ISBN 953-6602-00-8
Kačićev rad je preveden i na njemački:
Miro Kačić (u suradnji s Ljiljanom Šarić, preveli Wiebke Wittschen, Ljiljana Šarić): Kroatisch und serbisch : Irrtuemer und Falsifizierungen , Zagreb : Novi most, 1997., ISBN: 953-6602-01-6
Kačićev rad je preveden i na francuski:
Miro Kačić (u suradnji s Ljiljanom Šarić, preveo Samir Bajrić): Le croate et le serbe : illusion et falsifications, 2000., Paris, Honoré Champion, 2000., ISBN 2-7453-0215-6.
Ovo bi vam moglo bit od pomoći. Kubura (razgovor) 05:40, 29. rujna 2010. (CEST)

Povijest srpskohrvatskog jezika[uredi]

Ne može predložak {{glavni}} sa poveznicom na Povijest srpskohrvatskog jezika biti ispred cijelog teksta tj. na vrhu članka iz razloga što je neenciklopedijski i narušava izgled članka. Mjesto mu je ispod podnaslova Povijest pojma i ideje koji i govori o tome. 78.3.40.210 21:44, 23. prosinca 2010. (CET)

To je stvar tvoje percepcije. Nije neenciklopedično kao što ti tvrdiš. Inače bi i predložak {{dz}}, te {{otheruses2}} bio također neenciklopedijski.
Načinom koji sam uvrstio se čitatlja odmah upućuje na bit stvari. I to je bitno.
Slično i u slučajevima kad se neki pojam preusmjerava na drugi, pa na početku tog drugoga piše {{preusmjerava}}
Toliko za sad, -- Bugoslav (razgovor) 21:49, 23. prosinca 2010. (CET)
Ne možeš uspoređivati predložak {{glavni}} sa predlošcima {{dz}}, {{otheruses2}} i {{preusmjerava}}. Ovim drugim je mjesto na početku jer se direktno tiču naziva članka koji je sličan nazivu drugih članaka. Time se čitatelja usmjerava na traženi članak ukoliko je greškom došao do trenutnog. S druge strane, predlošku {{glavni}} nikako nije mjesto na vrhu nego na temi o kojoj (detaljnije) govori. — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 78.3.56.66 (razgovordoprinosi) – 23. prosinca 2010., 21:58:07 (srednjoeuropsko vrijeme)
Vrlo se lako može uspoređivati situacija s ostalim predlošcima koji se lijepe ne vrh članaka.
Nadalje, srpskohrvatski je povijesni naziv i kao takav već daje za pravo postavljanju predloška {{Glavni}} na vrhu članka.
Ne mora sve biti uobičajeno, a ako ti toliko smeta prethodno navedeni predložak isti se lako može zamijeniti s Vidi: Povijest srpskohrvatskoga jezika – što bi opet išlo na sam vrh stranice.
Jer je upravo povijest srpskohrvatskoga jezika glavno značenje za ovu temu.
Iz tih razloga predložak treba ostati.
Lijep pozdrav, -- Bugoslav (razgovor) 22:18, 23. prosinca 2010. (CET)
Argumenti ti nisu na mjestu. I upravo mora biti sve uobičajeno jer tekve su enciklopedije. Pomalo gubim volju tako da mi nije ni bitno više gdje će predložak biti. Vjerujem da će se ostali suradnici, ako vide raspravu, složiti sa mnom. 78.3.56.66 22:28, 23. prosinca 2010. (CET)
Članak o povijesti srpskohrvatskoga jezika – kao povijesti povijesnoga pojma – ide do današnjih dana, te ne obuhvaća samo onu osnovnu povijest, već daje širi pregled.
Dakle, nije riječ samo o članku o povijesti povijesnoga naziva (bolje nego pojma) – već o širem prikazu glavne i sveukupne teme.
Ja vjerujem kako će suradnici shvatiti prednost ovakvoga načina prikazivanja gradiva o tom povijesnom nazivku.
Ima neke sličnosti i s {{catmore}}.
Čitatelj treba dobiti punu obavijest u što kraćemu vremenu. Bez suvišnih kategorija kao što je bila ova.
Eto. To je to. -- Bugoslav (razgovor) 22:41, 23. prosinca 2010. (CET)
Bugoslave, ovo nije članak o povijesti srpskohrvatskog jezika nego o srpskohrvatskom jeziku, dakle općenito. Prvi podnaslov je Povijest pojma i ideje u kojem je u (relativno) kartkim crtama napisano na temu toga. Stoga ispod toga podnaslova treba ići predložak {{glavni}} jer se isti precizira na povijest jezika. Nadam se da me razumiješ. 78.3.56.66 22:59, 23. prosinca 2010. (CET)
Ne, ovo je članak o jednom povijesnom nazivu ("pojmu") kojim se opisuje sve vezano uz taj povijesni naziv.
Bez obzira na općenito i pojedinačno – riječ je upravo o tomu, o povjesnici.
Stoga se, a zbog opširnosti članak podijelio na dva dijela, jedan koji će dati temeljno znanje o pojmu i drugi koji će proširiti cjelokupno temeljno znanje i osnovno značenje toga pojma – a to je – upravo povjesnica.
Razumijem ja vrlo dobro što ti želiš reći. A ja ti lijepo govorim o onom glavnom značenju toga pojma kako je isti opisan hrvatskim izvorima, te ostalim svjetskim izvorima koji žele biti objektivni o tom pojmu.
Taj pojam je sav povijesni i povjesnica mu je temeljno značenje.
To što postoji zasebni podnaslov, nema utjecaja na ovo što sam prethodno napisao. -- Bugoslav (razgovor) 23:16, 23. prosinca 2010. (CET)
Bugoslave, imam dojam da ne shvaćaš čemu služi predložak {{glavni}}, ni kako ga upotrebljavati. 78.3.56.66 23:35, 23. prosinca 2010. (CET)
Ne želim komentirati objede na svoj račun.
Imaš članke: Boja gdje se povezani članci navode na vrhu članka. Imaš istopisnica kao Srce, imaš situacije gdje se pojedinačni pojmovi vežu uz opći (S.L. Benfica, Ahemenidi – samo što se tu postavlja pitanje koji je to opći, a koji je to pojedinačni pojam). Može se pronaći i potpuno ne povezanih stvari koje se stavljaju na vrh članaka.
Opstoji puno rješenja i tvoje poimanje predložaka kao nekih isključivih oblika je potpuno pogrješno. Jedinstvenost (jednoobraznost) predložaka ne može odgovoriti svim mogućim slučajevima.
Slično, kao da se na razdvojbenim stranicama mora rabiti samo {{mz}} ({{dsm}}) i {{razdvojba}}, a ne i {{dz}}.
Molim te, pročitaj wp:pdn i prestani iznositi svoje osobne dojmove. -- Bugoslav (razgovor) 00:10, 24. prosinca 2010. (CET)
Bugoslave, to nisu osobni dojmovi, tako to jest na Wikipediji, ili bi bar trebalo biti. U spomenutim člancima je neispravno napisano te bi trebalo ispraviti predlošcima {{dz}}, {{preusmjerava}} ili {{slično}} (po potrebi, koji je prikladan), tako da bude npr. kao u članku brada. S druge strane, predložak {{glavni}} nije isti spomenutima i ne ide na vrh članka, nego u pripadajući odlomak. 78.3.56.66 00:26, 24. prosinca 2010. (CET)
Složio bih se sa suradnikom. Na vrhu članka može biti poveznica:
  • ako ista služi razdvojbi (boja, srce, itd. drugi primjeri koji su navedeni gore)
  • ako ista upućuje s uže teme na širu, "glavnu" temu (tj. ako se nalazi na vrhu članka koji obrađuje tu užu temu).
Ovo niti je jedan od ta dva slučaja, niti je poveznica na vrhu potrebna, jer se ista nalazi malo niže, u poglavlju o povijesti. GregorB (razgovor) 10:39, 28. travnja 2014. (CEST)