Ruska arka (2002.)
| Ruska arka | |
|---|---|
| Naslov izvornika | Русский ковчег |
| Redatelj | Aleksandr Sokurov |
| Producent | Andrej Derjabin Jens Meurer Karsten Stöter |
| Scenarist | Aleksandr Sokurov Boris Haimskij Anatolij Nikiforov Svetlana Proskurina |
| Glazba | Sergej Jevtušenko |
| Snimatelj | Tilman Büttner |
| Studio | The Hermitage Bridge Studio Egoli Tossell Film AG i Fora-filjm |
| Godina izdanja | 2002. |
| Trajanje | 99 minuta |
| Država | Rusija Njemačka |
| Jezik | ruski |
| Žanr | drama fantastika povijesni film |
 Profil na IMDb-u | |
 Portal o filmu | |
"Ruska arka" (rus. "Русский ковчег") - film ruskog redatelja Aleksandra Sokurova. Film je bio snimljen u Zimskom dvorcu 23. prosinca 2001. za 1 sat 27 minuta i 12 sekundi u jednom kadru (s ponavljanjem snimka), tj. bez zaustavljanja kamere i bez montažnog reza. Dotad su sa snimanjem u jednom kadru eksperimentirali Max Ophüls (film Vrtuljak), Alfred Hitchcock (film Uže) i Mike Figgis (film Timecode).[1]
Ruska arka je prvi umjetnički dugometražni film, snimljen bez korištenja montaže, koji govori o povijesti Zimskog dvorca. Čuveni muzej se tumači kao svojevrsna arka - središte svog kulturnog i duhovnog naslijeđa Rusije.
Svjetska premijera se održala u natjecateljskom programu festivala u Cannesu, no film nije osvojio nijednu nagradu.[2] Ruska premijera u Ermitažu je održana 27. svibnja 2002., na 300-godišnjicu Sankt Peterburga. U Rusiji se pojavio samo u dvije dvorane, no zato je u SAD-u postigao veliku popularnost.[3]
U zimskom dvorcu se zateknu dvojica putnika u prostoru i vremenu. Jedan od njih (Sergej Drejden) je francuski markiz iz prve polovice 19. stoljeća (sudeći po svemu, radi se o markizu Astolpheu se Custineu, čuvenom rusofilu i rusofobu istovremeno). Drugi putnik (A. Sokurov) je naš suvremenik, Peterburžanin, koji za gledatelja ostaje nevidljiv: čuje se samo njegov glas. Ova dva bestjelesna duha, najčešće nevidljiva za okolinu, živo raspravljaju o svemu što im se nađe na putu.
Stranac ispočetka s visine gleda na rusku povijest i kulturu, naglašavajući njezinu drugorazrednost u usporedbi s europskom, dok njegov suputnik gleda na povijest zemlje kao domoljub. Zajedno s junacima filma gledatelji ulaze u tri stoljeća povijesti Zimskog dvorca, upoznavajući se sa životom njegovih stanara i gostiju (uključujući Petra I., Katarinu Veliku, Puškina, Nikolu I., obitelj Nikole II.), te postanu svjedocima ključnih događaja u životu Ermitaža: od blistavih otmjenih balova do surovih dana opsade Lenjingrada.
- Sergej Doncov (Drejden) - Putnik (Markiz de Custine)[4]
- Aleksandr Sokurov - suputnik markiza
- Boris Smolkin - Nesselrode
- Marija Kuznjecova - Katarina II. Velika
- Leonid Mozgovoj - špijun
U masovki je sudjelovalo više od 800 ljudi.[5] Kao i u svojim drugim filmovima (npr. Usamljeni glas čovjeka), Aleksandr Sokurov se pojavljuje i kao jedan od likova, no, kao i uvijek, on se ne vidi: čuje se samo njegov glas. On igra glavnu ulogu - suputnika markiza de Custinea.
Sokurov je bio zamislio film kao pokušaj da "jednim udisajem" uvuče "tok vremena".[6] Na dan snimanja Zimski je dvorac bio zatvoren za posjetitelje.[5] Osnovni je problem bio u tome što se pri takvom načinu snimanja nikakva greška ne može ispraviti montažom. Zamisao su uspjeli ostvariti tek iz trećeg pokušaja nakon sedam mjeseci proba.[1][7]
Jedinstvenost filma se temelji na upotrebi stabilizatora kamere (eng. steadicam). Primjena sustava stabilizacije daje efekt leta u prostorima iza Drejdenovog lika. Snimatelj Tilman Büttner je morao proći hodnicima Ermitaža 1,3 kilometra, noseći na sebi stabilizator i kameru s monitorom i akumulatorima koji su zajedno težili[8] 35 kilograma. Film je bio snimljen[9] 23. prosinca 2001.[10] za 1 sat 27 minuta i 12 sekundi u jednom kadru (s ponavljanjem snimka), tj. bez zaustavljanja kamere i bez montažnog reza. To je postalo moguće zahvaljujući pojavi digitalne kamere, čije vrijeme nije ograničeno trajanjem kazete s filmskom vrpcom, kao kod klasične filmske kamere.
Tehnička posebnost Ruske arke sastoji se u tome što je to prvi igrani dugometražni film snimljen bez sažimanja podataka, u formatu HDTV. Film je bio sniman na tvrdi disk s pomoću sustava Director’s Friend.
Filmski kritičari u Europi su Rusku arku dočekali vrlo suzdržano, dok su u Sjevernoj Americi bili oduševljeni[3][11] - film je bio nagrađen za slikovito rješenje na međunarodnom filmskom festivalu u Torontu (2002.). Film je doživio uspjeh u raznim zemljama, te je sveukupno zaradio gotovo 7 milijuna dolara (polovicu tog iznosa samo u Sjevernoj Americi),[12] što je, prema ocjeni ruskog filmskog kritičara i filmologa Andreja Plahova, "bez presedana, kao prvo, za Rusa, kao drugo, za art film".[3]
Ruska arka je jedini ruski (postsovjetski) film koji se nalazi na popisu najboljih filmova u povijesti časopisa Sight & Sound, koji se sastavlja jednom u 10 godina na temelju ankete 846 najpoznatijih svjetskih filmskih kritičara.[13] Evo odaziva nekih od kritičara:
- Richard Corliss: "Nije isključeno da je to jednostavno najveći, najdrskiji, najlukaviji trik u povijesti kinematografije... Pokušaj da se obuhvati tri stoljeća ruske povijesti - careva i običnih ljudi, koji su živjeli, služili, plesali, patili i umirali u raskošnim dvoranama i vijugavim hodnicima".[14]
- Roger Ebert: "Jedna od najbolje sukcesivno otjelotvorenih ideja koje sam vidio na ekranu. Kad se u kinematografiji ponekad pojavi nešto sanjarenja, iz njega probudi montažni rez. 'Ruska arka' tone u maštanje koje traje stoljećima".[1]
- Dave Kehr: "Film je remek-djelo filmskog inženjerstva makar u čisto organizacijskom planu - kako omogućiti neprekidno kretanje kamere, dijalog između likova u prednjem planu i prelijevanje pri intenzivnoj masovki, ne računajući na pomoć montaže?"[15]
- Steven Holden: "Zavirivanje u ključanicu prošlosti dozvoljava da se ona doživi kao nešto što se nalazi pokraj i istovremeno na udaljenosti, kao nešto što je u konačnici nepopravljivo: koliko života, koliko ljepote je nestalo u magli vremena!"[6]
- Jim Hoberman: "Vrtoglavi ples uz glazbu vremena. pun nestašnih anakronizama i kronoloških pomaka".[7]
- Jonathan Rosenbaum: "Jedno od najdojmljivijih tehničkih dostignuća u povijesti kinematografije. Mi tek počinjemo shvaćati njegov grandiozni značaj".[16]
Kako je primijetio Hoberman, film Sokurova je sušta suprotnost filma Oktobar Ejzenštejna (također snimljenog u Zimskom dvorcu) i općenito ranoj sovjetskoj klasici koja se temelji na krajnjoj gustoći montaže (Čovjek s filmskom kamerom D. Vertova).[16] Časopis The New York Times piše da se uza svu vanjsku ljepotu redatelj ne zatvara u kule bjelokosne, te na kraju filma "aludira na povijesnu kratkovidnost privilegiranih elita" koje su nesmotreno zatvarale oči na užas kmetstva koji ih je okruživao, te su u konačnici postali žrtve revolucijske pobune.[6]
- ↑ a b c Ebert, R., Russian Ark[neaktivna poveznica], Sun Times, 31. siječnja 2003.
- ↑ Festival de Cannes, Russian Ark Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. kolovoza 2011. (Wayback Machine), preuzeto 19. studenog 2012.
- ↑ a b c Kommersant, Russkij kovčeg priplyl v Rossiju, 21. travnja 2003.
- ↑ IMDb, Popis glumaca, preuzeto 19. studenog 2012.
- ↑ a b Kommersant, Blokada Ermitaža, 25. prosinca 2001.
- ↑ a b c NY Times, Film in Review - 'Russian Ark', 13. prosinca 2002
- ↑ a b Hoberman, J., Space Odysseys Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. lipnja 2009. (Wayback Machine), The Village Voice, 26. studenog 2002.
- ↑ Barabaš, J., Kakaja missija u Aleksandra Sokurova, Nezavisimaja gazeta, 22. travnja 2003.
- ↑ Šervud, O., Voploščonnaja mečta. Filjm 'Russkij kovčeg', posvjaščonnyj Ermitažu, stanovitsja sobytijem mirovoj kuljtury, Rossija v kraskah
- ↑ Kinoklub Nostalgia, "Russkij kovčeg" 2002
- ↑ Rotten Tomatoes, Russian Ark, preuzeto 21. studenog 2012.
- ↑ Box Office Mojo, Russian Ark (2002), preuzeto 21. studenog 2012.
- ↑ BFI, The Greatest Films Poll 2012, Sight & Sound Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. studenoga 2012. (Wayback Machine)
- ↑ Corliss, R., Holiday Movie Preview: Russian Ark Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. studenoga 2012. (Wayback Machine), TIME Magazine, 23. prosinca 2002.
- ↑ Kehr, D., At The Movies, The NY Times, 14. ožujka 2003.
- ↑ a b JonathanRosenbaum.com, Russian Ark Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. kolovoza 2012. (Wayback Machine), 31. siječnja 2003.