Sirska katolička Crkva

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Sirska katolička Crkva je jedna od Istočnih katoličkih Crkava u jedinstvu sa Svetom Stolicom u Rimu. U petnaest eparhija ima danas oko 160 tisuća vjernika.[1]

Temelj bogoslužja Sirske katoličke Crkve je liturgija svetog Jakova, koju su smatra najstarijim oblikom bogoslužja kojega su koristile kršćanske zajednice u Jeruzalemu, Damasku i Antiohiji još u vrijeme kada su bili živi apostoli: naziv duguje apostolu sv. Jakovu "bratu Gospodnjem" (bio je bratić Isusa Krista), prvom biskupu Jeruzalema. Često se ta bogoslužna tradicija naziva i "Antiohijski obred", jer je patrijaršijsko sjedište kršćana u tom dijelu svijeta nosilo naziv "Antiohijska patrijaršija" (makar je sjedište uglavnom bilo u Damasku, najvažnijem gradu Sirije i sjedištu - uz sam Jeruzalem - najstarije kršćanske zajednice). Službeni naslov patrijarha je: "patrijarh Antiohijski i svega Istoka Sirijskog". Bogoslužni jezik je sirski (asirski), koji je još uvijek živi jezik u nekolicini mjesta na istoku Sirije i sjevera Iraka. Većina pripadnika te Crkve kao jezik u svakodnevnom životu danas ipak koristi arapski.

Službeno središte Sirske katoličke Crkve je gradu Antakya u Turskoj, ali patrijarsi ondje ne stoluju već stoljećima, nego su djelovali iz više gradova u Siriji i Libanonu. Danas patrijarh stoluje u glavnom gradu Libanona Bejrutu. Običaj je da svaki patrijarh prilikom preuzimanja službe doda svojem imenu "Ignacije", u počast sv. Ignaciju Antiohijskom (učenik sv. Ivana apostola, 3. biskup Antihoije, mučenički pogubljen bacanjem lavovima u areni u Rimu), zaštitniku kršćana na Bliskom istoku. U Siriji nema osobito mnogo sirskih kršćana; znatniji broj je u Libanonu i na sjeveru Iraka.

Povijest[uredi VE | uredi]

Nakon što su sirski kršćani - budući su bili pod vlašću Bizanta, arapskih i turskih vladara koji su zabranjivali kontakte sa Rimom - bili stoljećima izvan unije i zapravo bez pravog kontakta s Rimom, sredinom 17. stoljeća su poduzeti odlučni koraci radi uspostave crkvenog jedinstva. Svi sirski kršćani međutim nisu bili skloni uniji sa Rimom, te su 1667. godine sukobljene grupe izabrale dva sukobljena patrijarha: od tada je tada vjerska i etnička zajednica podijeljena na Sirsku katoličku Crkvu i (mnogobrojniju) Sirsku pravoslavnu Crkvu. Turske vlasti, koje su stoljećima držale vlast na čitavom području na kojem su obitavali sirski katolici, bile su nesklone povezivanju sa Zapadom, te su pristale službeno priznati tu vjersku zajednicu tek 1829. godine.

Suvremeno stanje i progoni[uredi VE | uredi]

Pogled na Bakhdidu (Quaragosh), najveće kršćansko naselje na sjeveru Iraka

Najznačajniji grad naseljen sirskim katolicima je Bakhdida (Baghdeda, Qaraqosh, Karakosh ili Al-Hamdaniya) u blizini Mosula na sjeveru Iraka; gdje od oko 35.000 stanovnika ima 96% sirskih katolika (preostali stanovnici su sirski pravoslavni kršćani). U kolovozu 2014. godine je ekstremna islamistička parovojska ISIS-a zauzela grad, te je cjelokupno stanovništvo - te oko 15.000 kršćana koji su zadnjih mjeseci onamo bili sklonili pred ISIS-om iz okolnog podrućja - izbjeglo na područja sjevernog iraka koja su ostala pod vojnom kontrolom snaga Kurdske autonomije na sjeveru Iraka.[2]

Zadnjih godina su sirski kršćani u Iraku i Siriji izloženi ekstremno teškim okolnostima, koje prijete samom njihovom opstanku u to dijelu svijeta.[3] Simbol njihovog stradanja je napad sunitskih ekstremista na sirsko katoličku katedralu Naše Gospe od Spasa u Bagdadu 31. listopada 2010. godine, gdje su napadači zauzeli crkvu sa oko 100 vjernika koji su sudjelovali u bogoslužju: od toga je pobijeno čak njih 58, uključujući svećenika koji je vodio misu, te drugoga koji je ispovijedao vjernike.[4]

Izvori[uredi VE | uredi]

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]