Socrealizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Detalj iz kolodvora u Komárnu.

Socrealizam ili socijalistički realizam je doktrina nastala 1930-ih u SSSR-u po kojoj umjetnost treba izražavati ideje socijalizma, napose slijediti odgojne ciljeve koje postavlja komunistička partija (tzv. partijnost umjetnosti), uz eventualno kritičko gledanje na ranije realističke pravce u književnosti, u slikarstvu i dr. Nakon završetka Drugog svjetskog rata proširio se i na ostale istočnoeuropske zemlje komunističkog svijeta i uspoređivan je sa nacističkim i fašističkim stilom u umjetnosti. Idejno polazi od oslavljivanja vladajućeg režima.

Komunistička arhitektura u SSSR-u je težila da pokaže kako je baštinila najbolje tradicije i da je ona jedina njihova prava nasljednica. Tako nastaju nerazmjerno voluminozne i visoke državno-političke zgradurine u tradicijskim oblicima, okrunjene novim sovjetskim simbolima (poput ogromne pozlaćene skulpture Lenjina na najvišem tornju Centralnog komiteta Sovjeta).

Karakterizira je izrazita nemaštovitost u izrazu i prepisivanje prirode, idealizam tijela mladića i djevojaka s kojima se mladež trebala poistovjećivati, hiper-dimenzioniranost i slika i skulptura, te megalomanski kultovi ličnosti (Staljina su veličali kao "genijalnog" vođu). Naravno te "uljepšavane" slike su služile u prikrivanju istine, kao Staljinovih masovnih progona svih slojeva društva, brojnih likvidacija, pretrpanih zatvora i sibirskih gulaga u kojima su stotine tisuća ljudi, žena i djece jedva preživljavali ili masovno umirali od neljudskih napora, hladnoće i gladi.

Nastanak stila[uredi VE | uredi]

Translation arrow.svg
Ovaj članak ili dio članka sadrži mnoštvo nepotrebnih anglizama i struktura koje postoje u engleskom jeziku, a ne postoje u hrvatskom jeziku.
Slobodno pomozite to prevesti i ispraviti vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.


Translation arrow.svg
Ovaj članak ili dio članka je površno ili nedovoljno preveden sa srpskog jezika na hrvatski jezik. Obratite pozornost na zaostatke ekavice, dakavice, prefonetizirane oblike, srpski leksik i sintaksu.
Slobodno pomozite to prevesti i ispraviti vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.


Prvo desetljeće nakon Oktobarske revolucije, prošla je u traženju pravog umjetničkog izraza za novo društvo, i bile su barem što se tiče umjetnosti - vremena umjetničke slobode i brojnih ruskih izama (Suprematizam, konstruktivizam) i eksperimenata. Nakon stabilizacije režima 1930-ih počelo se sređivati stanje u kulturi, najprije su ukinute sve dotadašnje umjetničke organizacije, a onda osnivane nove socijalističke.

Vasilij Orlov:Po rodnome kraju

Prvi teoretičar tog stila bio je Lunačarski koji je još 1906. iznio potrebu za stvaranjem proleterskog realizma, kao protuteže buržujskoj umjetnosti. Termin Socijalistički realizam prvi je skovao Ivan Gronski predsjednik tadašnjeg organizacionog komiteta Saveza sovjetskih pisaca i objavio u Literarnoj gazeti 1932. Stil je postao službeni umjetnički pravac nakon Kongresa sovjetskih pisca 1934. kad ga je inaugurirao Maksim Gorki.

U samom početku Socijalistički realizam bio je umjetnička i književna doktrina političke cenzure u Sovjetskom Savezu. Doktrirarno ga je oblikovao - Savez sovjetskih pisaca, a od kraja 1930-ih postao je obvezan za sve koji su se željeli baviti umjetnošću. Suština Socijalističkog realizma svodila se prvenstveno na to da umjetnost ocrtava pozitivan prikaz socijalističkog društva, konvencionalnim realističkim vokabularom, koji je trebao doprijeti do najširih masa. Tko se nije držao tog, bio bi jednostavno isključen iz kruga onih koji imaju privilegiju stvarati.

Veliki poticaj u širenju Socijalističkog realizma bio je uvođenje Staljinove nagrade od 1939. za doprinose u umjetnosti i znanosti. Prva nagrada za slikarstvo dodjeljena je 1941. Ona je donosila ne samo novac, već ono što je bilo puno važnije u tadašnjem sovjetskom društvu - društveni ugled. Dobitnik je mogao očekivati da dogura do položaja Narodnog umjetnika, koji je donosio trajno osigaranje egzistencije (plaćeni prostor za rad - atelje, narudžbe državnih institucija i kakvu trajnu sinekuru; mjesto profesora na nekoj umjetničkoj školi, akademiji ili državnoj instituciji).

Vrhunac stila bila je 1946. kad je tadašnji partijski sekretar Andrej Ždanov objavio dekrete o striktoj državnoj kontroli na polju umjetnosti i borbu protiv zapadnjačkih uticaja.

Nakon Staljinove smrti 1953., praksa socijalističkog realizma vremenom je postala opuštenija, iako je cenzura (i autocenzura), ostala relativno jaka sve do pojave Gorbačovljeve glasnosti od sredine 1980-ih.

Želimir Janeš: Spomenik palim borcima NOB, Novi vinodolski Hrvatska

Povijest i predstavnici[uredi VE | uredi]

15 metara visok kameni spomenik Staljinu u Pragu iz 1955. Srušen 1962.


Zahtjevi za socrealizmom su postavljeni na I. kongresu sovjetskih pisaca, održanom 1934. godine, a odnosili su se na kritiku ranije avangarde, te "malograđanštine" u književnosti. Od umjetnika se zahtijevalo da nekritički slave i uzdižu vladajući sustav, ljude na vlasti i proklamiraju politiku.

Takvu praksu nisu prihvaćali veliki književnici toga vremena (npr. Maksim Gorki, Boris Pasternak, Mihail Bulgakov), donekle uz izuzetak Šolohova (u romanu Uzorana ledina, ne i u Tihom Donu).

U slikarstvu takvim se smatraju djela A. M. Gerasimova, u kiparstvu djela V. I. Muhine, no i tu današnja kritika ističe snažna autorska preoblikovanja umjetnika.

Predstavnici[uredi VE | uredi]

Socrealizam u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

U Hrvatskoj, posebno stavom Miroslava Krleže još iz ranijih polemika (Četiri ovna jugoslavenske književnosti i dr.), takvi zahtjevi nisu bili prihvaćani, a probijali su se tek sporadično (npr. Ivo Andrić u pričama tipa Elektro-BiH) ili u dekorativnoj umjetnosti i spomeničkoj plastici.

Galerija[uredi VE | uredi]

Poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Socrealizam

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]