Stanko Stojčević

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Stanko Stojčević (Miljanovac, Daruvar, 27. listopada 1929.), hrvatski političar iz redova srpske nacionalnosti.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se je u Miljanovcu kod Daruvara 1929. godine. Diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. 1960-ih postao pomoćnik generalnog direktora poduzeća Rade Končara. Sredinom 1980-ih postao visoki hrvatski dužnosnik. Od 1984. do 1986. godine bio je tajnik (sekretar) Predsjedništva CK SKH. Kad je izabran na tu dužnost, imenovao je Slavka Malobabića šefom kabineta.[1] Na dužnosti ga je naslijedio Ivica Račan, a Stojčević je s mjesta tajnika prešao na viši položaj. Već 1986. bio je na 10. kongresu SKH izabran za predsjednika[2] i do 1989. bio je predsjednih Predsjedništva CK SKH. U godinama uspona velikosrpskog nacionalizma pred velikosrpsku agresiju na Hrvatsku bio je protagonistom politike hrvatske šutnje. Bio je tipični aparatčik partijske vlasti i predstavnik tvrđe struje među komunistima, zajedno s Mikom Špiljkom, koja je među ostalim bila suprotstavljena struji Stipe Šuvara.[1] U Stojčevićevu kabinetu formiran je poseban "analitički tim u CK" sastavljen uglavnom od Srba, a navodno jer Stojčević zbog prisutnih sukoba i grupašenja unutar partijskoga vrha nije vjerovao tadašnjemu sustavu sigurnosti u Hrvatskoj, ni Službi državne sigurnosti (SDS), ni GSUP-u, nego je formirao svoj paralelni obavještajni sustav vrha partije.[3] Neki analitičari povezuju to s razoružavanjem TO Hrvatske 1990. godine.[3]

Za Stojčevićeva mandata vezan je uspon i pad Veljka Kneževića, koji je za Domovinskog rata postao generalni direktor televizije pobunjenih Srba. 1980. Knežević je izabran za predsjednika Općinskog komiteta Saveza Komunista Hrvatske u zagrebačkoj općini Centar, a od tad do demokratskih promjena, Knežević je važio kao Stojčevićev čovjek. Knežević je u međuvremenu postao član svemoćnog Gradskog komiteta Saveza komunista Hrvatske u Zagrebu, a 1984. imenovan direktorom RTV Zagreb, i to tako što je Josipa Gopca uspio uz pomoć svog starog osobnog prijatelja Stanka Stojčevića uputiti na višu i odgovorniju dužnost u potpuno nevažni republički Socijalistički savez. [4]

Ipak, Stojčević je pristao uz reformističku struju u Savezu komunista Hrvatske u doba demokratskih promjena. Dan uoči 11. kongresa SKH, 10. prosinca 1989. bombastična je stvar došla na dnevni red Predsjedništva CK SKH: prijedlog o raspisivanju slobodnih parlamentarnih izbora (slobodni i višestranački izbori za skupštine društveno-političkih zajednica). Snage su bile podijeljene: četvorica su bili "za", a četvorica "protiv". Naposljetku je pobijedila korčulanska struja: Celestin Sardelić, Mladen Žuvela, Stjepko Gugić te Drago Dimitrović (korčulanski zet). Ta je struja na svoju stranu pridobila predsjednika Stanka Stojčevića i odluka je prošla[5] sa sedam glasova "za", među kojima i Stojčevićev i šest "protiv"[6] i tako su sljedeće 1990. godine održani demokratski izbori.

Po drugim izvorima, odluka o raspisivanju demokratskih izbora donesena je do početka 12. kongresa SKH, a Stojčević je bio jedan od prvih koji je prihvatio zamisao o demokratskim izborima.[7] Dragutin Dimitrović (koji se u visoku politiku uključio jer je Stojčević to tražio), upozorio je Stojčevića, predsjednika CK SKH "na slabosti s kojima idu na kongres i na njihovu ako kongres ne podigne unutarnje jedinstvo i ne otvori promjene na razini zahtjeva trenutka". Dimitrović je rješenje vidio u donošenju odluke o demokratskim izborima, a Stojčević se je složio te su odluku o raspisivanju izbora Dimitrović i Stojčević prvo predložili na partijskom predsjedništvu, gdje je jedva prošla; poduprlo ju je još 5 (Mirjana Poček-Matić, Mladen Žuvela, Celestin Sardelić i još dvoje) od 11 članova predsjedništva SKH.[7]

Stojčević je bio složena stava u tim trenutcima. Premda je Dimitrovića uvukao u visoku politiku, krenuo je s diskreditirajućim optužbama na Dimitrovića ("špijun KGB-a preko veza u Bugarskoj"), kad se pokazalo da Dimitrović nije "partijski vojnik". Dimitrović je za ta sumnjičenja doznao od predsjednika Predsjedništva SFRJ Lazara Mojsova, a poslije je doznao da su mu suradnike ispitivali pripadnici državne sigurnosti, "a sve se to nije moglo dogoditi bez Stanka Stojčevića".[7] Bez obzira na to, Dimitrović je istaknuo i drugu Stojčevićevu dimenziju, jer je s njime zajedno odradio mnoštvo dobrih poteza čiji je ishod bio taj da su se stabilizirale prilike u Hrvatskoj. [7] Stojčević je Hrvatsku doživljavao kao svoju državu, a za sunarodnjake Srbe u Hrvatskoj je tvrdio da su u pravilu žrtve velikosrpske politike.[7]

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Hrvatski leksikon L-Ž, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997., str. 481

moljac.hr :: Stanko Stojčević, uz dozvolu autora teksta

  1. 1,0 1,1 Ivica Marijačić: [1], AMAC/Hrvatski list
  2. Davorka Budimir: Hrvatska politička elita na početku demokratske tranzicije, Anali 2010., str. 81
  3. 3,0 3,1 Joško Buljan: Sedmi listopada 1991. godine – .: Dan kada je trebala nestati Hrvatska - 22 godine od pokušaja atentata na dr. Franju Tuđmana u Banskim dvorima, HKV/Hrvatski tjednik, 8. listopada 2013.
  4. Veljko Knežević, Moljac.hr
  5. Slobodna Dalmacija Danko Plevnik: Celestin Sardelić - Hrvat s kičmom prvi je pokazao zube Miloševiću, 18. kolovoza 2009. Pristupljeno 23. rujna 2012.
  6. Davorka Budimir: Hrvatska politička elita na početku demokratske tranzicije, Anali 2010., str. 81
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 Kljaković, Krunoslav; DRAGUTIN DIMITROVIĆ Nekadašnji sekretar predsjedništva CK SKH: Milošević mi je ponudio autonomiju Dalmacije, Slobodna Dalmacija, 10. listopada 2009. Preuzeto 13. svibnja 2010.