Rade Končar

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Rade Končar. Za trgovačko društvo, pogledajte Končar Elektroindustrija.
Rade Končar
Rade Končar
Pseudonim(i) Brko
Rođenje 28. listopada 1911.
Smrt 22. svibnja 1942.
Nacionalnost Srbin
Poznat(a) po sekretar CK KPH od 1940. do 1941.
Zanimanje strojobravar
Portal: Životopis

Rade Končar (Končarev Kraj, Korenica, 28. listopada 1911. – Šibenik, 22. svibnja 1942.), sekretar KPH i organizator partizanskih odreda u Hrvatskoj.

Nakon što je su ga u 31. godini života strijeljali talijanski okupatori, ubrzo je postao jedan od simbola partizanskog pokreta i potom socijalističkog režima koji je iz njega proizašao.

Životopis[uredi VE | uredi]

Končar je rođen u selu Končarev Kraj pokraj Plitvičkih jezera[1] u srpskoj obitelji. Poslije završene osnovne škole izučio je strojobravarski zanat u Beogradu i Leskovcu.[1] Godine 1934. postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Zaposlio se u beogradskoj elektrodistribuciji. Godine 1936. uhitila ga je kraljevska policija i osuđen je na godinu dana zatvora zbog komunističkog djelovanja. Poslije odslužene kazne, odlazi u Zagreb gdje se zapošljava u tvornici 'Siemens AG' (danas 'Končar'). Tu je organizirao partijsku ćeliju i štrajkaški odbor. Godine 1938. postaje član Mjesnoga komiteta u Zagrebu, a 1939. na partijskomu savjetovanju, na kojemu je smijenjen na Osnivačkom kongresu izabrani Centralni komitet KP Hrvatske i imenovan novi, postao je član Centralnoga komiteta KP Hrvatske. Poslije uhićenja gotovo čitavoga CK KPH, na Prvoj redovitoj konferenciji KP Hrvatske, koja je održana kolovoza 1940. u Dubravi kraj Zagreba, bio je izabran za političkoga sekretara KP Hrvatske. Sredinom listopada 1940. na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu postaje član Politbiroa KPJ.

Končarev spomenik u dvorištu tvornice Končar-Siemens u Zagrebu, rad Vanje Radauša.
Prizor sa strijeljanja Rade Končara i drugova u Šibeniku 22. svibnja 1942.

Nakon što su Sile osovine 1941. okupirale Jugoslaviju, u suradnji sa sovjetskom obavještajnom službom priprema diverzante koji bi mogli u slučaju prestanka sovjetsko-njemačkog saveza djelovati protiv njemačkog saveznika NDH i time otežavati opskrbu njemačke vojne sile.[2] 26.-27. rujnu 1941. sudjeluje je na konferenciji partizanskih vođa u mjestu Stolice (kod Krupnja na zapadu Srbije); gdje je donesena odluka da će se za borce koje predvode komunisti koristiti naziv "partizani", da će se za njihovo označavanje koristiti crvena petokraka, te da će postrojbe ("jedinice") pored zapovjednika ("komandanta" u bataljunima i većim odredima, odnosno "komandiri" u četama) imati - prema sovjetskom uzoru - također i političke komesare.

Poslije toga odlazi Končar u Split gdje organizira pokret otpora protiv talijanske vojske i osobno sudjeluje u nekoliko oružanih akcija. Končar upotrebljava svoj autoritet da potisne promišljanja dijela lokalnih komunističkih rukovodilaca, koji su smatrali borbu za nacionalno oslobođenje od okupatora manje važnom i suradnju s onima koji nisu zainteresirani za revoluciju nepravilnom: Končar mora objasniti lokalnim komunistima da je za sada naglasak upravo na borbi protiv okupatora - u Splitu su to Talijani, koji su upravljali Splitom kao da je dio Italije - a da će pitanje socijalističke revolucije kasnije doći na red.[3]

Končara su 17. studenoga 1941. godine uhvatili Talijani. Navodno oni nisu znali koga su uhvatili, nakon što je Končar već mjesecima djelovao u relativno malom Splitu - Končar im je, kako je povijest koju su pisali komunisti poslije bilježila, Talijanskoj policiji naprosto bio sumnjiv, te su ispočatka čak mislili da je posrijedi ustaški agent. Podvrgnut je mučenju, ali je odbio odati svoj identitet. U vrijeme kada su ga istražitelji brutalno mučili, skočio je 22. studenog 1941. godine s drugog kata bolnice; nije jasno je li htio izvršiti samoubojstvo (i time izbjeći mogućnost da oda mučiteljima podatke o drugim komunistima) ili pobjeći. Tom je prigodom vrlo teško ozlijeđen.[4] Talijanske vlasti saznale su, bilježila je povijest kako su je pisali komunisti, njegovo ime i funkciju u KPJ od redarstvenih tijela NDH u Zagrebu, koje su se mogle poslužiti sačuvanom policijskom dokumentacijom Kraljevine Jugoslavije. Posebni talijanski sud za Dalmaciju osudio ga je na smrt.

Gojko Vezmar ukazuje još 1988. godine da je Rade Konačar bio vrlo involviran u organiziranje ustanka protiv NDH u Lici 1941. godine, nakon kojega ustanici stanovito vrijeme nisu djelovali protiv talijanskih okupatora, nego samo protiv snaga NDH.[5] Končar je u Splitu uhićen tek nakon što su među ustanicima počeli sukobi komunista - koji su prema uputi Moskve htjeli borbu sa svim neprijateljima SSSR-a, pa tako i s Talijanima - s četnicima, koji su spremno surađivali s Talijanima. U to su vrijeme vlasti NDH tvrdile da one u područjima koje vojno kontroliraju Talijani ne uspijevaju izaći na kraj ni s četnicima, ni s komunistima - jer ih Talijani onemogućavaju u borbenim aktivnostima i protiv jednih, i protiv drugih - kako će poslije prenositi i komunistička historiografija.[6] Makar je jasno da Talijani nisu Radu Končara dirali u vrijeme dok i inače nisu bili u sukobu s komunistima, u komunističkoj historiografiji nije bilo ni govora o tome da bi možda Rade Končar, ili bilo koji drugi komunist u Splitu surađivao s talijanskim okupatorom; bilo se tek potvrđivalo da ustanici nisu ispočetka napadali Talijane i da su s njima potpisali neke sporazume o suradnji. Tek se bilježi da su se četnici u Splitu zauzeli u listopadu 1941. god. protiv komunista, s kojima su se u to vrijeme takmičili za vodstvo ustanika na područjima NDH (u oružane borbe s komunistima će stupiti četnici tek od proljeća 1942. godine) koje su kontrolirali Talijani; te bilten "Naš izvještaj" Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Dalmaciju od 20. listopada 1941. god. piše: "Kako saznajemo, tzv. Srpski komitet u Splitu, koji, među ostalima, sačinjavaju Urukalo, Jevđević, Buić, Birčanin, Grđić i drugi, složio se s talijanskim okupatorskim vlastima u tome, da će pomoći okupatorima da 'mire' srpski živalj u Bosni, Lici i ostalim hrvatskim krajevima, ako Talijani okupiraju te krajeve. Ove stare izdajice misle opet prevariti srpski narod i uvesti ga u 'novi red' zaobilaznim putem. Dok narod ustaje u borbu s oružjem u ruci, oni hoće da narodu zabiju nož u leđa, ali srpski narod neće nasjesti ovoj izdajničkoj raboti, on će se s hrvatskim narodom boriti do potpunog oslobođenja domovine od stranih okupatora i njihovih domaćih slugu. Izdajice će stići zaslužena sudbina."[7]

Kako bi Končara izbavili iz talijanskog zatočeništva, dalmatinski partizani su ga htjeli zamijeniti s fašističkim časnikom Antonijem Vivarelijem, kojega su bili zarobili 8. travnja 1942. godine; međutim je tog zarobljenog časnika jedan partizan samoinicijativno ubio.[8] Rade Končar je strijeljan u Šibeniku, na Šubićevcu, 22. svibnja 1942., s 25 drugih antifašista. U trenutku pogibije imao je 31 godinu.

Mladi, energični i sposobni Končar koji po svemu sudeći ni pod mučenjima nije nikoga odao ubrzo postaje jedna od najvećih partizanskih ikona. U kolovozu 1942. prvi je dobio naslov Narodnog heroja Jugoslavije. Nekoliko mjeseci kasnije, u prosincu 1942., 13. proleterska brigada Narodnooslobodilačke vojske dobila je ime po njemu. Do kraja socijalističke vladavine, on predstavlja jednu od skoro mitskih figura narodnooslobodilačke borbe, koja je u nedostatku neke druge legitimacije desetljećima služila kao opravdanje komunističke vladavine. U tom sklopu, propagandno su se ponavljale njegove navodne riječi talijanskim sucima: "Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama"; te egzekutorima: “Pucajte u prsa kukavice”, koje nisu sadržane u nikakvim dokumentima i koje nikad nisu potvrdili nikakvi očevidci.[9]

Veliki broj tvrtki, od kojih neke i danas postoje, prozvane su po njemu; najpoznatija od njih je Končar Elektroindustrija d.d. iz Zagreba. Po njemu su dobivale ime mnoge ulice i trgovi. Više srednjih škola (mahom tehničkih i elektrotehničkih) na prostoru bivše Jugoslavije, također nosi njegovo ime.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 http://www.moljac.hr/biografije/koncar.htm
  2. Slavko Odić, Slavko Komarica (1988.). Partizanska obavještajna služba - što se stvarno događalo, Knjiga 3., str. 308, 314-320. Centar za informacije i publicitet, Zagreb pristupljeno 25. lipnja 2018.
  3. MIROSLAV ĆURIN (urednik) (1981.). [http://www.znaci.net/00003/610.pdf SPLIT U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI I SOCIJALISTIČKOJ REVOLUCIJI 1941 — 1945.]. INSTITUT ZA HISTORIJU RADNIČKOG POKRETA DALMACIJE SPLIT pristupljeno 25. lipnja 2018.
  4. Odić, Komarica, op. cit., str. 376-377 pristupljeno 25. lipnja 2018.
  5. Gojko Vezmar (1988). O nekim pitanjima organiziranja i razvoja oružanog ustanka u Lici 1941. godine (U povodu knjige Gojka Polovine, Svedočenje – sećanje na događaje iz prve godine ustanka u Lici, Beograd, 1988). O nekim pitanjima organiziranja i razvoja oružanog ustanka u Lici 1941. godine (U povodu knjige Gojka Polovine, Svedočenje – sećanje na događaje iz prve godine ustanka u Lici, Beograd, 1988) pristupljeno 28. srpnja 2020.
  6. Fikreta Jelić Butić (1986.). ĈETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945. Globus pristupljeno 28. srpnja 2020.
  7. Nikola Milovanović (1985.). Draža Mihailović, pogl. "PIONI OKUPATORSKE POLITIKE". Centar za informacije i publicitet, Zagreb pristupljeno 28. srpnja 2020.
  8. Ćurin, op. cit., str. 290 pristupljeno 25. lipnja 2018..
  9. Dragan Markovina (Godišnjak Titius : godišnjak za interdisciplinarna istraživanja porječja Krke, Vol.6-7 No.6-7 Veljača 2015.). Šibenik u kulturi sjećanja: studija slučaja, Tommaseo i Rade Končar pristupljeno 25. lipnja 2018.

moljac.hr :: Rade Končar, uz dozvolu autora teksta