Suradnik:Rjecina/Usporedni životopis Ante Pavelić - Josip Broz Tito
Usporedni životopis Ante Pavelić - Josip Broz Tito nam govori o dva najkontroverznija političara Hrvatske XX. stoljeća. Cilj ovog teksta je pokušaj mirenja crnih i crvenih snaga koje danas 60 godina po završetku Drugog Svjetskog rata nastavljaju odavno završene bitke svojih djedova. Prije nego što pristupite čitanju morate znati kako su sve činjenice o oba političari potpuno istinite bez obzira koliko se one nekom od Vas ne sviđaju.
Ante Pavelić se rodio 1889. godine u ličkoj obitelj koja je zbog očeva posla stalno putovala po tadašnjoj Bosni i Hrvatskoj. Ta putovanja su njegovom ocu očito donijela zadovoljavajuće prihode tako da je Ante mogao pohađati školu i fakultet koji završava definitivno 1915. kada uspješno polaže doktorat. Zahvaljujući vezama, sreći ili pohađanju fakulteta on nije sudjelovao u Prvom Svjetskom ratu. Još tijekom boravka na fakultetu Pavelić se povezuje s Strankom prava čiji će na kraju postati i predstavnik u parlamentu. Tijekom svoje tadašnja političke karijere on se svim srcem politički bori za rušenje SHS i nastanak nezavisne Hrvatske. Kada kralj Aleksandar proglašava ličnu diktaturu on napušta državu i uz financijsku pomoć Italije i Mađarske osniva Ustaše. Ta organizacija na čijem čelu se on nalazi postiže svoj najveći predratni uspjeh 1933. godine kada izvršava uspješan atentan na kralj Aleksandra.
S druge strane Josip Broz se rodio u siromašnoj seljačkoj obitelji. Bio je krenuo u školu, ali je od nje odustao kada je ima samo 13 godina. Tom 1905. godinom njegovo djetinjstvo završava pošto je od tada bio prisiljen zarađivati svoj kruh. Izbijanje Prvog Svjetskog rata ga zatiče u vojsci tako da u njemu sudjeluje sve do svoga ranjavanja i zarobljavanja. U ruskom zarobljeništvu on potpada pod utjecaj komunizma tako da se pri povratku kući 1920. godine odmah učlanjuje u komunističku partiju. Njegovo aktivno sudjelovanje u ovoj zabranjenoj političkoj stranci je bilo primjećeno od policije koja ga zatvara 1928. godine. Po izlasku iz zatvora 1934 godine njegova komunistička karijera dobiva veliki zalet kojemu potpomažu pored ostalog i Staljinove čistke. 1939. godine Kominterna proglašava Josipa Broza generalnim sekretarom KPJ.
Neočekivano brzo razbijanje kraljevine Jugoslavije pod napadom sila osovine je ostavilo vakum koji se trebalo hitno popuniti. Njemci i Talijani su se složili oko potrebe nastanka Nezavisne Države Hrvatske samo se nisu slagali oko toga tko će biti čelnik nove državne tvorevine. Na kraju zbog odbijanja Mačeka ispunila se želja Mussolinija da Ante Pavelić koji je tada živio pod njegovom zaštitom već 12 godina postane šef nove države stvorene uz pomoć okupatorskih bajoneta.
S druge strane oko stupanja Tita na čelo Jugoslavije je napravljeno tijekom komunizma bezbroj mitova koji nemaju veze s realnošću. Da on je bio zapovjednik najvećeg gerilskog pokreta protiv nacističko-fašističke okupacije Europe, ali nikada u XX stoljeću niti jedan gerilski pokret bez velike pomići izvana u ratnom materijalu nije pobjedio okupacijske trupe industrijske sile. Prava istina o oslobađanju Jugoslavije glasi da su snage Bugarske vojske i Crvene armije ( zajedno s partizanima naravno) slomile njemačke obrambene pozicije 1944. godine i oslobodile sve istočno od linije: Skoplje (u stvarnosti Kumanovo), Priština, Kraljevo, Kragujevac, Beograd, Subotica i mostobrane preko Save i Dunava. Zbog toga velikog oslobođenog teritorija ( tamo živi oko pola stanovništva tadašnje Jugoslavije) od stranih vojski ne može se nikako reći da su Tito i njegov pokret potpuno samostalno oslobodili Jugoslaviju.
Kratko vrijeme po dobivanju vlasti Ante Pavelić donosi Nacističke zakone radi istrebljivanja drugih, neželjenih rasa. Ti zakoni doneseni bez ikakve stvarne potrebe (rasističke zakone nisu imale Italija, Mađarska i Bugarska) rasplamsavaju nepotrebno požar pobuna. Tijekom sljedeće četiri godine više desetaka ili stotina tisuća osoba će biti ubijeno samo radi toga što su izašli iz pogrešnog trbuha. Ta činjenica se nikada neće moći oprostiti njegovom režimu kao što nije oprošteno niti onome njegovih zaštitnika. Sve u svemu to krvoproliće će bolje od svega druga pomoći Josipu Broz da popuni redove svojih gerilaca pošto u mirnoj, okupiranoj Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji ili Kosovu nitko nije htio otići u partizane.
Tito će iz ovoga rata izaći kao potpuni pobjednik vodeći se politikom bratstva i jedinstva koju je na kraju krajeva željela većina stanovnika tadašnje Jugoslavije. Tijekom vojnih operacija 1945. godine njegova vojska će počiniti zločine, ali to tada više nije ona gerilska, partizanska vojska. To je prije svega bila Srpska vojska jer su se redovi JNA popunjavali iz oslobođenih krajeva, a do ožujka 1945 oslobođeni su samo Srbija ( s budućim pokrajinama), Crna Gora, Makedonija, istočna Bosna i Dalmacija. Zločin koji se još uvijek se nalazi u glavama većine Hrvata je onaj na Bleiburgu kada su partizani ubili bez suđenja nekoliko desetaka tisuća ustaša i njihovih simpatizera, ali i mnoge nevine civile. Bez obzira kako svaki oduzeti ljudski život ima istu vrijednost kada se uspoređuju žrtve ova dva režima ne smijemo zaboraviti da oni ubijeni od Ustaša po nacionalnoj osnovi nisu mogle izabrati stranu u ratu za razliku od ovih drugih.
U jednoj činjenici su ova oba gospodara ljudskih sudbina bila identična. Oboje su htjeli postati veći katolici od Pape. Ante Pavelić postavljen od genocidnog režima Adolfa Hitlera je vršio putem svoje vlade i vojnika vodio takav genocidni režim da se određenom broju viših časnika njemačke vojske toliko smračilo da su protestiralo protiv zločina. Tito je s druge strane htio u svojim prvim godinama vlasti da bude veći komunist od Staljina. Tek svađa s Moskvom će spriječiti daljnju fanatičnost komunističkog režima. U preostala 3 desetljeća vlasti Josip Broz je počeo normalnije razmišljati pa je komunistički režim Jugoslavije postao najmekši od svih srodnih režima u svijetu. Tko zna da je Pavelić imao vremena vladati koliko njegov protivnik možda bi i njegov režim postao "normalan", ali to danas može biti samo špekulacija.
Pad Pavelićeva režima je bio sve samo ne slavan. Ovaj političar koji nikada nije bio u vojsci, ali koji je iz svoga komotnog ureda naređivao smrt desetaka/stotina tisuća ljudi kada je došao njegov čas odlučio se na kukavički bijeg dovevši stotinjak tisuća ljudi praktički na stratište. On očito nije bio čuo za rimsku caricu Teodoru iz VI. stoljeća koja u trenutku pobune dok svi pripremaju kofere viče: "Ja bježati neću. Ja mogu ovdje biti ubijena, ali umrijeti ću kao carica, a ne kao izbjeglica." Pošto za nju nije čuo nakon svoga kukavičkog bjega on živi od jednog svog utočišta do drugoga.
Tito je s druge strane nastavio vladati "slavno" cijelih 35 godina. Na svome samome kraju života on čini izdaju veoma sličnu onoj Pavelića kada odbija proglasiti svoga nasljednika prepuštajući državu rasulu, propasti i ratu znajući veoma dorbo da će se tako nešto dogoditi.