Tea Altaras
| Tea Altaras | |
 Tea Altaras na nalazištu Mikve (obredno židovsko kupalište) u Rotenburg an der Fulda nakon pronalaska 2002. godine. | |
| Rođenje | 11. ožujka 1924. |
|---|---|
| Smrt | 28. rujna 2004. |
| Nacionalnost | Hrvatica, Njemica |
| Etnicitet | Židovka |
| Državljanstvo | SFR Jugoslavija, Njemačka |
| Obrazovanje | Arhitektonski fakultet u Zagrebu |
| Zanimanje | arhitekt, istraživač |
| Suprug | Jakov Altaras |
| Djeca | Adriana Altaras |
| Roditelji | Žiga i Alma Fuhrmann |
| Rođaci | Aaron Altaras (unuk) Leonard Altaras (unuk) |
| Portal o životopisima | |
Tea Altaras (Zagreb, 11. ožujka 1924. – Gießen, 28. rujna 2004.) hrvatsko - njemačka arhitektica poznata po istraživanju i objavljenim publikacijama o židovskim spomenicima i iskopinama u Hessenu.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Tea Fuhrmann Altaras je rođena u Zagrebu 11. ožujka 1924. Odrasla je zajedno sa sestrom Jelkom u zagrebačkoj židovskoj obitelji Žige i Alme Fuhrmann.[1][2] Otac joj je bio imućni staklarski veletrgovac, odrasla je u čuvenoj "Okrugloj vili Furhmann" na Gornjem Prekrižju. Obitelj Tee Altaras je odmah po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske istjerana iz vile, a otac joj je od uzrujavanja dobio srčani napad i preminuo. Arhitekt Stjepan Planić, koji je za Fuhrmanne izgradio Vilu Fuhrmann ili kako su je zvali Okrugla vila, i njegova supruga u svojoj su kući skrivali udovicu Fuhrman i njezine dvije kćeri dok su mogli. Tijekom Drugog svjetskog rata, u 17-oj godini, Tea Altaras dospijeva najprije u "Koncentracijski logor Kraljevica", pa u Koncentracijski logor Kampor gdje je bila zatočena zajedno sa svojom majkom i sestrom. Nakon kapitulacije Italije bježi s majkom i sestrom na Vis, pa s Visa u južnu Italiju, gdje prevodi radio poruke za Amerikance. Tea Altaras, njezina majka i sestra su tijekom rata bili sudionici Narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj na području Banovine.[2][3]
Po završetku rata Tea se vraća u Zagreb gdje se učlanjuje u Komunističku partiju Hrvatske, oduševljeni je partijski aktivist, polaže srednjoškolsku maturu i studira arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1953. je diplomirala, te odmah počela raditi kao arhitekt u Zagrebu. Poslijediplomski studij je završila u Parizu. Po povratku u Zagreb udaje se za splitskoga liječnika Jakova Altarasa. Godine 1960. rodila je kćer jedinicu, Adriana. Godine 1964. suprug joj je preko noći bio prisiljen napustiti Zagreb i Hrvatsku, suočen s političkim progonom i montiranim sudskim procesom nakon što je počeo istraživati prave uzroke smrti svog brata Silvija, a kojega su početkom 1945. ubile komunističke vlasti Hrvatske. Altaras i njezina kći su nešto kasnije prokrijumčareni iz Zagreba do Italije. U Italiji je s kćerkom stanovala kod svoje sestre i njezina supruga, koji ih je prokrijumčario u prtljažniku svojeg automobila. Altaras je kćerku ostavila u Italiji kod sestre, dok se ona zaputila u njemački Konstanz gdje se zaposlila. Altaras je tri godine putovala između Konstanza i Zuricha, gdje joj je tada suprug radio i živio.[2][3]
Altaras je postala njemački državljanin 1968. Kasnije se preselila sa suprugom i kćerkom u Gießen. Tamo je 1978. pomogla svojem suprugu u obnovi "Židovske općine Gießen". Tea Altaras je istraživala ruševine i ostatke bivše sinagoge u Hessenu. Godine 1989. primila je počasni doktorat "Sveučilišta Gießen" zbog njezinih doprinosa na polju judaizma u Hessenu. Godine 1995. dodijeljena joj je medalja Hedwig-Burgheim za njezine doprinose na polju istraživanja, te "Orden za posebne zasluge Savezne Republike Njemačke" koji joj je dodijelio predsjednik Njemačke Roman Herzog. Bila je poznata po svojim istraživanjima i publikacijama o sudbini u Drugom svjetskom ratu uništene židovske zajednice u Hessenu. Tijekom karijere je napisala nekolika knjiga na temu judaizma. Preminula je 28. rujna 2004. u Gießenu.[2][3]
Izbor iz djela[uredi | uredi kôd]
- Stätten der Juden in Gießen, Königstein i. Ts., 1998, ISBN 3-7845-7793-8
- Synagogen in Hessen - Was geschah seit 1945?, Königstein i. Ts., 1988, ISBN 3-7845-7790-3
- Synagogen und jüdische Rituelle Tauchbäder und: Synagogen in Hessen - Was geschah seit 1945? Teil II, Königstein i. Ts., 1994, ISBN 3-7845-7792-X
- Synagogen und jüdische rituelle Tauchbäder in Hessen - Was geschah seit 1945?, Die Blauen Bücher, Königstein i. Ts., Verlag Langewiesche, 2007, ISBN 978-3-7845-7794-4
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ (engl.) Holocaust Survivors and Victims Database: Thea Altaras. United States Holocaust Memorial Museum. Pristupljeno 11. kolovoza 2013.
- ↑ a b c d Jaša Romano, 1980, str. 371
- ↑ a b c (njem.) Jüdische Gemeinde Gießen. Biographie Frau Dr. Thea Altaras. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. lipnja 2015. Pristupljeno 11. kolovoza 2013.
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Romano, Jaša. 1980. Jevreji Jugoslavije 1941-1945: žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Jevrejski Istorijski Muzej, Saveza jevrejskih opština Jugoslavije. Beograd.
- Altaras, Adriana. 2011. Titos Brille. Kiepenheuer & Witsch. Köln. ISBN 978-3-462-04297-9