Povelja kneza Trpimira

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Trpimirova darovnica)
Skoči na: orijentacija, traži
Povelja kneza Trpimira

Povelja kneza Trpimira, poznata i kao Trpimirova darovnica, jest najstariji sačuvani spomenik hrvatskog prava. Ova isprava na latinskom jeziku, uobičajno datirana 4. ožujka 852. godine, najstarija je isprava s dvora nekog od hrvatskih vladara i ujedno prva domaća isprava u kojoj se spominje hrvatsko ime. Povelja nije sačuvana u originalu, već u pet kasnijih prijepisa od kojih je najstariji iz 1568. godine,[1] što je pojedine povjesničare navelo da posumnjaju u njezinu auteničnost.

Datacija[uredi VE | uredi]

Datacija darovnice na latinskom glasi: Regnante in Italia piissimo Lothario Francorum rege per indictionem XV sub die IIII Nonis Martii.[2] U hrvatskom prijevodu: Za vladanja vrlo pobožnog franačkog kralja Lotara u Italiji, indikcije XV, 4. ožujka.[3]

Farlati i Kukuljević[4] smatrali su da se petnaesta indikcija odnosi na 837. godinu, dok je Ivan Lučić Lucius ispravu datirao sa 838. godinom, što zbog indikcije ne može biti. Rački[5] je ispravio mišljenje Kukuljevića i Farlatija zato što Lotar vlada kao »Francorum rex« tek od 840. g. i što godine 837. prema pisanju Ivana Ðakona vlada u Hrvatskoj Mislav. Prema tome, petnaesta indikcija može se odnositi samo na 852. godinu.

Opširnu paleografsko-diplomatičku analizu s pokušajem rekonstrukcije prvotnog teksta dao je Miho Barada.[6] Vrijedne priloge dali su još Lovre Katić[7] i Marko Kostrenčić.[8] Držislav Švob smatrao je ovu ispravu falsifikatom 14. stoljeća navodeći za svoje tvrdnje neuvjerljive argumente i proizvoljne pretpostavke.[9]

U novije vrijeme raspravu o pitanju datacije obnovio je Lujo Margetić. Budući da je Lotar otišao iz Italije već 840. i naslijedio oca na carskom prijestolju, malo je vjerojatno da Trpimirov dvor nije, čak dvanaest godina kasnije, znao za tu promjenu. Prema Maregetiću, pravi datum nastanka isprave bio bi 4. ožujka 840. godine.[10] U prilog Margetićevom razmišljanju donekle ide podatak koji je zapisao Toma Arhiđakon, a prema kojem je Justin bio nadbiskup u Splitu 840. godine poslije nadbiskupa Petra koji se spominje u Trpimirovoj darovnici.[11]

Sadržaj[uredi VE | uredi]

Premda je sačuvana fragmentarno, iz povelje se vidi da vladar (dux Chroatorum) ima skoro neograničenu vlast u državi, jer Trpimir za sebe kaže da je vladar Hrvata po Božjoj milosti. Povelja dokazuje postojanje Hrvata i prije Trpimira, jer on njome potvrđuje darovnicu što je Splitskoj nadbiskupiji podario njegov prethodnik, Mislav, te joj još daruje crkvu sv. Jurja u Putalju i neke posjede s pripadajućim kmetovima. Zatim, pokazuje da je riječ o feudalnoj državi u formiranju i da je hrvatski vladar imao svoj aparat vlasti u koji su spadali i njegovi dvorjani i vojno-upravni službenici (župani, dvorski kapelani i drugi). Trpimir dalje konstituira pravo Crkve na ubiranje crkvene desetine. Feudalnu prirodu vladareve vlasti potvrđuje činjenica da Trpimir raspolaže državnim teritorijem i da posjeduje vlastite feudalne domene. Iako se Trpimir ponašao kao stvarni vladar, on nije bio i formalno samostalan. Bio je, naime, u vazalnom odnosu s nasljednikom franačke vlasti u Italiji, lombardijskim kraljem Lotarom. Na osnovu Trpimirove povelje također se može zaključiti da se hrvatska država konačno pojavila u trećem desetljeću 9. stoljeća.

Autentičnost[uredi VE | uredi]

Pitanje autentičnosti provlačilo se od samih početaka historiografskih istraživanja u vezi darovnice. Dvojbe oko autentičnosti proizlazile su iz problema s datacijom, nerazumijevanjem određenih jezičnih termina, ali i iz činjenica da su prijepisi darovnice prošli kroz mnoge ruke te je sama darovnica zbog toga na više mjesta nejasna i u dijelovima dispozicije kontradiktorna.

Neki od dokaza da je darovnica autentična su npr. pojmovi mancipatio, mancipare. Prema Maretiću, ti pojmovi označavaju prastare oblike stjecanja vlasništva u starome Rimu te polako nestaju kako raste poznavanje Justinijanove kodifikacije djelovanjem glosatora, ali se zadržavaju najkasnije u Italiji još kroz 9. stoljeće. Trpimirova i Muncimirova isprava su dokaz da su ti izrazi bili poznati i u našim krajevima. Do sličnih rezultata došla je i Olga Perić koja je uočila najmanje dva stara i različita jezična sloja u samom tekstu darovnice. Nekoliko zanimljivih zapažanja u prilog autentičnoti iznio je Neven Budak. Prvi se odnosi na imena serva navedenih u eshatokolu isprave. ističe da su sva ona, kao i imena župana i svjedoka u Trpimirovoj pratnji, odreda narodna, a ne kršćanska, osim dakako imena svećenika. To je shvatljivo, jer se radi o vremenu kada kod tek pokrštenog naroda nisu prevladala kršćanska imena, nego su po tradiciji uvijek zastupljena njihova narodna. Budak također osporava tvrdnje da u 9. stoljeću institucija kapelana kao dvorskoga pisara nije postojala, navodeći da je ona poznata u Bavarskoj u 8. stoljeću i da su je prihvatili Karolinzi.[12]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Stipišić, J. i M. Šamšalović, ur. Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 1. Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1967., pp. 3-4. (Dalje: CD I)
    a) Najstariji sačuvani prijepis iz g. 1568. nalazi se u župnom uredu Kaštel Sućurca. Pergamena 635x380mm s ostacima utisnutog pečata splitskog gradskog kneza i notarskim znakom Danijela Terzagusa;
    b) Prijepis u Biskupskom arhivu u Splitu. Kartular splitske kurije s oznakom B (današnja signatura br. 29);
    c) Prijepis u Biskupskom arhivu u Splitu (današnja signatura br. 20) u trećem svesku isprava koje je dao prepisati nadbiskup Sforza Ponzoni (1616-1641.), fol. 1-50. Svezak ima natpis iz kasnijeg vremena: »Donazione del rè Terpimiro 1333.« Godina 1333. ukazuje na to da je ovaj prijepis učinjen po svoj prilici prema nestalom kartularu nadbiskupa Luccarija iz te godine;
    d) Prijepis u Biskupskom arhivu u Splitu (današnja signatura br. 25). Osmi svezak isprava koje je dao prepisati nadbiskup Sforza Ponzoni, a nosi naslov: »Varia de bonis archiepiscopatus«, fol. 25-27v.";
    e) Prijepis u Arhivu kaptola u Splitu, (nr. 538, ser. B). Vlastoručni ispisi Ivana Lucića (Lucius), šesti svezak, fol. 1-4v.
  2. CD I, p. 4
  3. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest, p. 20.
  4. Kukuljević, U koju godinu pada darovna listina Trpimirova, Arkiv za povjestnicu Jugoslavensku XI, p. 207
  5. F. Rački, Kad i kako se preobrazi hrvatska kneževina u kraljevinu, Rad JAZU XVII, str. 201-204
  6. M. Barada, Dvije naše vladarske isprave, Croatia sacra 7, pp. 1-96.
  7. L. Katić, Prijepisi dviju najstarijih povelja iz hrvatske povijesti, Vjesnik za arh. i hist. Dalm. LI, pp. 101-124
  8. M. Kostrenčić, Nacrt historija hrv. države i hrv. prava, Zagreb 1956., str. 115-117.
  9. D. Švob, Krivotvorine o svetom Jurju Putaljskom, Vjesnik hrv. arh. društva, NS XVII, str. 195-207. [1]
  10. Margetić, L., str. 508.-509.
  11. Toma arhiđakon, Kronika. Uredio i preveo: Vladimir Rismondo. Čakavski sabor, Split, 1977, p. 42.
  12. Mirjana Matijević Sokol, 1150. obljetnica darovnice kneza Trpimira, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 25 (2010), p. 14. [2]

Literatura[uredi VE | uredi]