Ivan Kukuljević Sakcinski

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ivan Kukuljević Sakcinski
Ivan Kukuljevic Sakcinski 1889 Mukarovsky.png
Ivan Kukuljević Sakcinski (1889.)
Rođenje 29. svibnja 1816.
Varaždin
Smrt 1. kolovoza 1889.
Puhakovec
Narodnost Hrvat
Polje povijest, arhivistika, književnost
Poznat po Družtvo za povestnicu jugoslavensku, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku

Ivan Kukuljević Sakcinski (Varaždin, 29. svibnja 1816. - Puhakovec, Hrvatsko zagorje, 1. kolovoza 1889.), hrvatski povjesničar, književnik i političar. Osnivač je arheološke znanosti u Hrvatskoj.[1] Iz plemenitaške je obitelji Kukuljevića Sakcinskih.

Životopis[uredi VE | uredi]

Mladost i obrazovanje[uredi VE | uredi]

Sin je Antuna, hrvatskog političara, zastupnika u zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu i vrhovnog ravnatelja škola u Hrvatskoj.[2] Školovao se u gimnaziji u rodnom Varaždinu i Zagrebu, te na Vojnoj akademiji u Kremsu. Tijekom školovanja počeo je pisati na njemačkom jeziku.

Godine 1833. stupio je u vojsku, a već tri godine kasnije (1836.) postao je časnik u Beču. Od 1837. godine, kada je upoznao Gaja, oduševljen je ilirac. 1840. godine je dobio zapovijed za premještaj u Milano. Samo godinu dana kasnije (1841.) podnio je ostavku na časničku službu i vratio se u Hrvatsku i uključio se u politički život boreći se protiv mađarizacije i cenzure. Postat će jedan od vođa Ilirskog pokreta. Godine 1845. postao je veliki sudac Varaždinske županije, a 1861. veliki župan zagrebački. Šest godina kasnije (1867.) smijenjen je i otada se više nije bavio politikom.

Političko djelovanje[uredi VE | uredi]

Kukuljevićeva politička djelatnost obuhvaća dva različita perioda: do 1850. godine i od 1860. do 1867. godine. Pod Bachovim apsolutizmom (1851. - 1860.) bio je onemogućen politički rad pa je stoga i on u tom periodu bio politički neaktivan.

U prvom je razdoblju radikalni pobornik oslobođenja Hrvatske od Austrije i Mađarske i beskompromisni ideolog južnoslavenskog ujedinjenja revolucionarnim putem. Smatrao je kako se oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena može ostvariti samo borbom, pa je s tim ciljem agitirao među Hrvatima i Srbima u Vojnoj Krajini. Privrženi njegovoj ličnosti graničari u svojim Narodnim zahtijevanjima u proljeće 1848. godine traže da se sloboda i jedinstvo južnoslavenskih naroda ostvare na osnovi ideja Velikog Kukuljevića.

Saborski govor na hrvatskom jeziku[uredi VE | uredi]

Grb Ivana Kukuljevića Sakcinskog

Ivan Kukuljević Sakcinski prvi je progovorio na hrvatskom jeziku (kasnija istraživanja ekipe HRT-ovog TV kalendara otkrila su govore na hrvatskom iz 1832. i 1809.[3]) u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine propagirajući borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, zahtijevajući da se hrvatski uvede kao službeni jezik u škole i urede, tako da uvođenje u javni život bude postupno. Dotadašnji govori u hrvatskom Saboru su bili samo na latinskom jeziku. U svom govoru je naglasio pogubnost nadomještanja hrvatskog stranim jezicima. Među ostalim, kazao je:

"Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu....“.

Njegov govor je izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti te žestoke prigovore „visoke aristokracije”. I ostali njegovi govori u Hrvatskom Saboru i na županijskim skupštinama otkrivaju beskompromisno zalaganje za slobodu i samostalnost Hrvatske, te su stoga mogli biti objavljeni samo u ilegalnom ilirskom listu "Branislav" koji se tiskao u Beogradu, izvan domašaja austro-mađarske cenzure. Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski Sabor 1847. donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika.

U revoluciji 1848. godine Kukuljević se nalazi među radikalnim demokratima. Pod njegovim utjecajem, a protiv izričite carske zapovijedi Jelačić 5. lipnja otvara Hrvatski Sabor koji su bečki dvor i mađarska vlada zabranili. Na Kukuljevićev prijedlog dolazi i do sazivanja Slavenskog kongresa u Pragu. Pored toga on je potakao i detronizaciju Habsburgovaca na devetoj sjednici Hrvatskog Sabora 21. lipnja 1848. godine.

No, Kukuljevićev politički rad u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja (poslije gušenja revolucije i Bachova apsolutizma, koji ga je držao pod policijskom prismotrom) u suštoj je suprotnosti s njegovim ranijim antiaustrijskim, slobodarskim i demokratskim držanjem. Kada je 1861. godine postao veliki župan zagrebački on se, kao i još neki bivši Ilirci, stavlja u službu Beča i provodi protuhrvatsku i protujužnoslavensku politiku progoneći svoje prijatelje koji su i dalje ostali vjerni ilirskim idejama. Kada se Austrija nagodila s Mađarskom uklonjen je s mjesta velikog župana.

Književni rad[uredi VE | uredi]

Unatoč obratu u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja njegovi stihovi, naročito budnice i povijesne pjesme (iz prvog razdoblja njegovog političkog djelovanja) izvršile su golem utjecaj na hrvatski narod.

Znanstveno djelovanje[uredi VE | uredi]

Spomenik Kukuljeviću Sakcinskom na zagrebačkom Zrinjevcu.

Bio je prvi predsjednik Hrvatskog arheološkog društva. Ta je činjenica, a ujedno i povijesna istina, često bila prešućivana pa je vrijeme i na nju upozoriti. U njegovu golemom radnom opusu arheologiji pripada možda manje važno mjesto, no i ta je »marginalia« zavrijedila da se na nju osvrnem budući da se Kukuljevićeva svestranost očituje i kroz taj oblik djelovanja pa i na tako uskom znanstvenom polju možemo razlučiti nekoliko oblika rada. Prvo, organiziranjem Družtva za povestnicu jugoslavensku utro je put Hrvatskom arheološkom društvu, a prikupljanjem i objavljivanjem podataka u Arkivu za povestnicu jugoslavensku, stvorio je osnovni fond podataka koji je potonjim generacijama arheologa itekako olakšao rad. Ivan Kukuljević prvi je, iako neškolovani, terenski istraživač u sjevernoj Hrvatskoj pa to možemo smatrati i drugim aspektom njegova djelovanja, dok su treći i četvrti oblik spisateljska djelatnost te donatorstvo. Naime, on je među prvima počeo darivati arheološki materijal tadašnjem Narodnom muzeju – točnije njegovu Arkeologičkom odjelu, iz kojega je izrastao današnji Arheološki muzej u Zagrebu, matična ustanova te vrste u Hrvatskoj. Svoju djelatnost usmjerio je prije svega na antiku i još 1873. objavio je opsežnu raspravu Panonija rimska, koja je i do današnjih dana jedina sinteza o toj temi tiskana na hrvatskom jeziku. Također se bavio proučavanjem srednjovjekovnih burgova u kontinentalnoj Hrvatskoj te objavio i više rasprava o toj tematici, od kojih su najznačajnije Događaji Medvedgrada i Njeke gradine i gradovi u Kraljevini Hrvatskoj. Usporedno s arheološkom djelatnošću tekao je i njegov konzervatorski rad.[4]

Polovinom 19. stoljeća, ideja o zaštiti spomenika u Austrijskoj Monarhiji dobiva državni status osnivanjem Centralne komisije za zaštitu povijesnih i umjetničkih spomenika u Beču, a imenovanjem konzervatora Vicka Andrića za Dalmaciju, Ivana Kukuljevića Sakcinskog za sjevernu Hrvatsku, Pietra Kandlera za Istru, započinje organizirano djelovanje zaštite spomenika kulture u Hrvatskoj. Ivan Kukuljević Sakcinski se među prvima usmjerava na prikupljanje građe i na organiziranje novih institucija i udruženja, pri čemu je posebno značajno osnivanje Društva za povestnicu i starine.[5]

Osnivanjem Društva za povjesnicu jugoslavensku, uređivanjem časopisa Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, te objavljivanjem svojih vrijednih monografija udario je temelje moderne hrvatske historiografije. Prikupio je i izdao brojna vrela za hrvatsku povijest, napisao je biografski leksikon sa 800 životopisa umjetnika, a drži se i pionirom hrvatske znanstvene bibliografije. Ogromnu biblioteku i brojne vrijedne rukopise ostavio je tada Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu, čiji je bio počasni član. Također je bio i predsjednik Matice hrvatske (1874. - 1889.).[6]

Preminuo je 1. kolovoza 1889. godine u dvorcu Puhakovec u Hrvatskom Zagorju.

Djela[uredi VE | uredi]

Najpoznatije djelo Kukuljevića Sakcinskog je Juran i Sofija ili Turci kod Siska (1839.), prva hrvatska drama ilirskog razdoblja, prisjećanje na sisačku pobjedu 1593. Izvedena je 1839. godine u Sisku i 1840. u Zagrebu. Predstavlja konačan proboj štokavskog narječja na pozornice sjeverne Hrvatske.

Napisao je Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (Zagreb, 1861.–62., 3 sveska) i Monumenta historica Slavorum meridionalium (1868.–75., 3 sveska). Priredio je izdanja starih hrvatskih pisaca iz Dalmacije, jednu hrvatsku bibliografiju (1863.) te jedan Leksikon umjetnika (1869.).

Izvori[uredi VE | uredi]

Bilješke i literatura
  1. Vlatka Vukelić, Povijest sustavnih arheoloških istraživanja u Sisku od 16. stoljeća do 1941. godine, doktorski rad, Zagreb, 2011., CROSBI, bib.irb.hr
  2. ICARUS.net/Hrvatski državni arhiv Obitelj Kukuljević
  3. Antonela Marušić, Prikazano 120 tisuća minuta programa, Slobodna Dalmacija, 6. siječnja 2011., pristupljeno 18. kolovoza 2014.
  4. Zoran Gregl, Kukuljevićevo arkeologičko djelovanje, Hrvatska revija 2/2008., www.matica.hr, preuzeto 7. srpnja 2011.
  5. Zaštita pokretnih kulturnih dobara kroz povijest, Ministarstvo kulture RH, www.min-kulture.hr, pristupljeno 6. srpnja 2011.
  6. Predsjednici Matice hrvatske, Matica hrvatska, www.matica.hr, pristupljeno 20. svibnja 2016.

Cro semicolon plain.svg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Vidjeti dopusnicu Ministarstva kulture za Wikipediju na hrvatskome jeziku.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Hrvatskome saboru 2. svibnja 1843.
Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Ivan Kukuljević Sakcinski

Digitalizirana djela Ivana Kukuljevića Sakcinskog[uredi VE | uredi]

Mrežna mjesta