Veleizdajnički proces

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Imenom Veleizdajnički proces naziva se u hrvatskoj historiografiji sudski proces koji su vlasti Austro-Ugarske organizirale u Zagrebu 1909. protiv 53 člana Srpske samostalne stranke. SSS u to doba s Hrvatskom strankom prava čini Hrvatsko-srpsku koaliciju, većinsku snagu u Hrvatskom saboru. Optuženi su za suradnju s vlastima Srbije u zavjeri da se Južni Slaveni ujedine u zajedničku državu. Iako su dokazi bili slabi (dokazano je da je glavni svjedok optužbe bio policijski provokator; prema tadašnjim propisima tako prikupljene informacije nije se smatralo zakonitim dokazom), osuđeni su na robiju. Ubrzo je Koalicija sklopila politički pakt s ugarskim premijerom Héderváryjem, pa su svi bili pomilovani.

U vrijeme veleizdajničkog procesa su iz Kraljevine Srbije - putem tajne organizacije Crna Ruka - vođene aktivnosti u svrhu teritorijalne ekspanzije, koje su uključivale vojne akcije pomoću infiltriranih gerilaca na području juga Srbije i Makedonije pod vlašću Osmanskog carstva, te razne obavještajne i propagandne aktivnosti - te, u iščekivanju mogućeg europskog rata u kojemu će Srbija biti u prigodi proširiti svoj teritoriju, priprema za oružane akcije - na području Austro-Ugarske i Kraljevine Crne Gore; gdje se također putem organizacije Narodna odbrana radilo na organizaciji oružane pobune. O sudjelovanju u tim aktivnostima će kasnije i javno govoriti neki njihovi viđeniji učesnici, poput Svetozara Pribičevića, Puniše Račića i Vase Čubrilovića.

Prema kasnijoj tvrdnji koju sam predsjednik Srpske samostalne stranke Svetozar Pribićević iznosi u svojoj brošuri 1 iz 1931. godine, optuženici iz zagrebačkog Veleizdajničkog procesa su doista bili veleizdajnici - radili su na razbijanju Austro-Ugarske i uspostavi Jugoslavije - ali optužba nije raspolagala dobrim dokazima.

Želja za diskreditiranjem Hrvatsko-srpske koalicije[uredi VE | uredi]

Jedan od povoda procesu bio je bijeg u Srbiju austrijskog časnika Milana Pribićevića, mlađeg brata najutjecajnijeg srpskog političara u Hrvatskoj Svetozara Pribićevića, zagovornika integralnog jugoslavenstva. Među optuženima bila su još dva njihova brata, Valerijan i Adam. Sam Svetozar Pribićević nije bio optužen jer je, kao zastupnik u Hrvatskom državnom saboru i u mađarskom parlamentu, uživao imunitet. Mađarski parlament odbio je skinuti imunitet njemu, dr. Srđanu Budisavljeviću i još jednom optuženom zastupniku.

Sudilo se Pribićevićevim političkim idejama, kao i političkoj borbi, koju je tada vodila Hrvatsko-srpska koalicija. Vlasti su nastojale disktreditirati Koaliciju i unijeti u nju razdor optužujući Srbe da su, osim legalne političke borbe, organizirali masovnu zavjeru. Čista stranka prava, koju vodi Josip Frank (frankovci), u dogovoru s bečkim vlastima sudjelovala je u napadima na optužene Srbe i na Koaliciju općenito. Osnova za optužnicu bila je brošura pod naslovom Finale, kojoj je autor bio Đorđe Nastić, tiskana 5. kolovoza 1908. u Budimpešti.

Aneksijska kriza[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Aneksijska kriza
Uhićivanja su počela 18. kolovoza, na rođendan cara i kralja Franje Josipa I. Istoga dana, vlasti u Beču donijele su odluku o aneksiji Bosne i Hercegovine. Ta su dva događaja neposredno povezana: Beč je znao da će proglašenje aneksije izazvati europsku krizu. Trebalo je pokazati da je postojala protudržavna zavjera sa Srbijom, čime bi se mogla opravdavati aneksija.

Nakon proglašenja aneksije 6. listopada 1908. zavladala je ozbiljna europska diplomatska kriza, u kojoj Rusija i Engleska istupaju protiv tog postupka. Prijetio je rat; optuženi su do ožujka 1909. sjedili u pritvoru i očekivalo se, ako rat počne, da će svi biti obješeni.

Propagandni uspjeh obrane[uredi VE | uredi]

Sam proces potrajao je punih sedam mjeseci. Obrana, koju je vodio Hinko Hinković, dokazivala je da su dokazi ništetni. Dokazano je da je Nastić agent provokator; u njegovom razobličavanju sudjelovao je i profesor Tomáš Masaryk, kasniji predsjednik Čehoslovačke. Europski tisak posvetio je suđenju veliku pozornost i Beč je ozbiljno diskreditiran. Ipak su optuženi proglašeni krivim i 6. listopada 1909. osuđeni na ukupno 173 godine robije.

Tvrdnje Svetozara Pribićevića 1931. godine u izgnanstvu[uredi VE | uredi]

Godine 1931. Svetozar Pribićević, tada u emigraciji, isticao je korektan postupak austro-ugarskih vlasti prema uhićenicima, nasuprot brutalnosti kasnijeg jugoslavenskog režima prema političkim protivnicima, uključujući i prema njemu samom. Pribićević dodaje: »Još treba uvažiti, da su optuženi Srbi zaista vodili antidržavnu propagandu, da su i srcem i dušom, a neki i javnim svojim radom, zaista bili veleizdajnici, da je revolucionarni statut Milana Pribićevića o saveznoj jugoslovenskoj federativnoj republici zaista postojao, da su neki optuženi znali za taj statut i da je on imao da služi kao baza njihove akcije, i da je sve to sa gledišta tadašnjeg krivičnog zakona zaista predstavljalo veleizdaju.« (Pribićević, 2000., str. 227.) Svetozar Pribićević opisuje i kontakte istaknutih članova svoje Samostalne srpske stranke s tajnom službom Kraljevine Srbije; među tim članovima SSS bio je i Rade Malobabić[1], koji je poslije na preporuku Pribićevića postao profesionalni agent srbijanske tajne službe i - u tom svojstvu - organizirao atentat na nadvojvoda Franju Ferdinanda 1914. godine; naposljetku je R. Malobabić bio pogubljen od srbijanskih vlasti zajedno s Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, kao Apisov najbliži suradnik u zavjereničkim djelatnostima organizacije "Crna ruka".[2]

Friedjungov proces[uredi VE | uredi]

U vrijeme kad je proces započet, u ožujku 1909., bečki povjesničar Friedjung objavio je niz članaka u kojima za veleizdaju optužuje i Frana Supila, hrvatskog vođu Koalicije. To je dovelo do Friedjungovog procesa, krajem 1909. u Beču.

Procesi u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini[uredi VE | uredi]

Protiv grupa okrivljenih za prosrbijansku subverziju vođen je je od listopada 1907. godine u Crnoj Gori sudski proces poznat pod imenom Bombaška afera u kojoj je na osuđeno 49 srbijanskih agenata, od toga 6 na smrt. 1909. je uslijedila Kolašinska afera, u kojoj je uhićeno čak 160 ljudi, od kojih je 11 osuđeno na smrt. U Bosni i Hercegovini će tek početkom I. svjetskog rata pokrenuto protiv srpskih agenata čak 17 veleizdajničkih procesa. Okrivljen je ispočetka vrlo veliki broj osoba za koje se znalo da su antiaustrijski i prosrbijanski orijentirane, ali su zbog nedostatka dokaza poslije uglavnom oslobađani. Manjem dijelu je krivnja bila dokazana, te je samo u Banja Luci čak 16 osoba osuđeno na smrt.[3]

Kompromis i pomilovanje[uredi VE | uredi]

Početkom veljače 1910. Koalicija, iz koje Supilo istupa, sklapa politički sporazum s novim ugarskim ministrom predsjednikom grofom Khuenom Héderváryjem. Ubrzo nakon toga svi osuđeni bili su pomilovani.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1 Pogledi na stanje u Jugoslaviji i njenu budućnost. Brošura objavljena u prosincu 1931. godine. (Pribićević, 2000., str. 211.)

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. "Diktatura kralja Aleksandra", Svetozar Pribićević, 1933. (izdanje "Globus" Zagreb, 1990., str. 227., 237.-240.)
  2. "Zagrebačka veleizdajnička parnica 1909. godine", Mislav Gabelica, Časopis za suvremenu povijest, Vol.46 No.1 Svibanj 2014. (v. fusnota 103)
  3. Banjaluka: Sjećanje na žrtve veleizdajničkog procesa (srpski). RTRS (21. studenog 2016.) pristupljeno 22. lipnja 2019

Citirana literatura: