Crna ruka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Žig Crne ruke

Crna ruka (poznata i pod nazivom "Ujedinjenje ili smrt")[1] bila je tajna srpska teroristička i militaristička organizacija,[2] službeno osnovana 1911. godine, iako je nastala kao prirodni nastavak neformalne urotničke skupine koja je sudjelovala u puču 1903. godine i tajnim operacijama koja je Kraljevina Srbija potom vodila protiv Turske i Austro-ugarske monarhije.

Nije posve jasno je li tajna organizacija bila ustrojena kako bi akteri tajni operacija Kraljevine Srbije usmjerenih na podrivanje Turske i Austro-ugarske osigurali da službene institucije vlasti (iz kojih su oni te operacije i izvodili) ne prekinu te radikalne aktivnosti; da osiguraju eventualni nastavak tih aktivnosti ako bi one bile službeno prekinute; ili pak kako bi se u slučaju političke potrebe mogla srbijanska država ograditi od aktivnosti koje je sama bila pokrenula. Deklarirani cilj (deklariran samo članstvu: ipak je posrijedi bila tajna organizacija) je bilo ”ujedinjenje Srpstva” metodama revolucionarne borbe protiv Austro-ugarske i Turske. U svakom slučaju je riječ o svojevrsnom institucionaliziranju grupe proizašle iz zavjere 1901. - 1903. god., koja je svrgnula dinastiju Obrenović i u zemlju dovela Karađorđeviće.

Izvor: grupa zavjerenika iz 1903.[uredi VE | uredi]

Članovi su bili uglavnom časnici srpske vojske, osobito oni koji su svibnja 1903. sudjelovali u prevratu i ubojstvu srpskog kralja Aleksandra Obrenovića.[3] U toj prevratničkoj skupini pokrenutoj 1901. godine bilo je oko 200 zavjerenika, među kojima je bilo viših i nižih vojnih časnika. Među nižim časnicima se osobito isticao Dragutin Dimitrijević Apis, tada poručnik; on je i predvodio skupinu koja je s nekoliko desetaka hitaca iz revolvera ubila 1903. godine kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu (potom su atentatori sabljama sasjekli njihova tijela i bacili ih kroz prozor).

Apisu i drugim mlađim zavjerenicima povjereno je odmah 1903. godine provođenje tajne operacije ubacivanja četnika na teritorij juga Srbije i Makedonije pod turskom vlašću, što je provedeno sa znatnim uspjehom. 1908. godine te aktivnosti prestaju nakon mladoturske revolucije, da bi 1911. godine četnici opet bili poslani na isto područje, ovaj put da pomognu turskoj vojsci u suzbijanju albanskog ustanka.[4]

Skupina je nastojala uspostaviti revolucionarnu mrežu i na području Austro-ugarske, te je razvila blisku suradnju s revolucionarnom organizacijom "Mlada Bosna". U jeku aneksijske krize 1908. god. Kraljevina Srbije pokreće organizaciju Narodna odbrana, s ciljem četničkog ratovanja protiv Austro-ugarske.

1908.: Formaliziranje tajne organizacije ustrojene po uzoru na talijanske Karbonare[uredi VE | uredi]

Ljuba S. Jovanović "Čupa" (1877. - 1913.), pravnik, novinar, prokušani četnik i ideolog Crne ruke

Kao ideolog u tom četničkom krugu javlja se mladi pravnik i prokušani četnički borac Ljubomir S. Jovanović "Čupa", koji se tijekom studija u Bruxellesu susreće s idejama tajnih revolucionarnih društava tog doba. On piše pravila "Crne ruke", te uspostavlja osnove rada po uzoru na talijanske Karbonare i njemačka nacionalistička tajna društva. Grupa zavjerenika iz 1903. godine formalizira na ovaj način svoje djelovanje.

Dragutin Dimitrijević Apis bio je najutjecajniji među mlađim zavjerenicima iz prevrata 1903., koji su imali presudan utjecaj na kralja Petra Karađorđevića, kojega su ti zavjerenici i doveli na vlast, te mu predstavljali najsigurniji oslonac u zemlji

Glavninu članstva činili su vojni časnici, među kojima je najutjecajni bio Apis. Pravila ("Ustav) organizacije deklarira da se ona osniva „u cilju ostvarenja narodnih ideala – ujedinjenja Srpstva”, pri čemu „pretpostavlja revolucionarnu borbu kulturnoj”. Predviđeno je da u cilju ispunjenja svog zadatka ona „utječe na sve službene faktore u Srbiji kao Pijemontu i na sve društvene slojeve i cjelokupni društveni život u njoj”, i da „uvodi revolucionarnu organizaciju po svim teritorijama na kojima Srbi žive”. Nadalje se iznosi da se organizacija treba svim sredstvima boriti protiv neprijatelja njene ideologije, te da treba održavati prijateljske veze i pružati svaku pomoć onim državama, narodima i organizacijama koji su „prijateljski raspoloženi prema Srbiji i srpskom plemenu”, odnosno „koji se bore za svoje nacionalno oslobođenje i ujedinjenje”. Predviđeno je i djelovanje organizacije unutar Srbije, u cilju ostvarenja njenih ideala: kao najviše tijelo uspostavlja se Vrhovna centralna uprava, koja ujedno rukovodi organizacijom u Srbiji; u pokrajinama Srbije je trebalo uspostaviti pokrajinske uprave koje bi delegirale po jednog člana u Vrhovnu centralnu upravu. Također je predviđeno i osnivanje okružnih i drugih nižih uprava organizacije. Članovi su bili dužni plaćati članarinu, ali je ustavom organizacije bilo predviđena da se "po potrebi" novac može prikupljati i prinudnim pute; članovi su također trebali vrbovati nove pripadnike, te dostavljati organizaciji sve važne informacije za koje saznaju privatno ili službeno. Naglašeno je da se članovi moraju bezuvjetno pokoravati naređenjima viših tijela organizacije. Za nepoštivanje članskih obveza bila je predviđena smrtna kazna (nije poznato da bi takva bila i izvršavana).

Presudan utjecaj na Kralja[uredi VE | uredi]

Kralj Petar Karađorđević - kojega je baš taj milje vojnih časnika koji je organizirao Crnu ruku 1903. godine i doveo na vlast - ponašao se kao njihov "vječiti dužnik"; zapravo su mu oni i bili jedini pravi oslonac u zemlji u koju se bio vratio poslije skoro pola stoljeća izgnanstva. Crnorukaši su zauzimali mjesta na kraljevom dvoru i časnika u kraljevoj gardi, te su imali odlučnu riječ u premještanju, unaprjeđivanju i umirovljenju časnika.

Na pečatu organizacije "Ujedinjenje ili smrt!" bila je prikazana ruka koja drži razvijenu zastavu s mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima, kama, bomba, bočica s otrovom i natpis "Ujedinjenje ili smrt".

Pred I. svjetski rat, uključuje se u djelovanje Crne ruke Rade Malobabić[1], jedan od optuženika na zagrebačkom Veleizdajničkom procesu iz 1909. godine, koji postaje glavni izvor obavještajnih procjena o stanu u Austro-Ugarskoj i glavni organizator - prema nalogu samog Apisa - Sarajevskog atentata na austrijskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda 1914. god., terorističkog akta koji je bio okidač I. svjetskog rata[2] [3]  

Cilj im je bio stvoriti Veliku Srbiju. Stoga su poticali destabilizaciju Austro-Ugarske, kako bi teritorij Monarhije (Vojvodina, Bosna i Hrvatska) pripojili Srbiji. Cilj je bio i destabilizirati Balkan, kako bi se onemogućilo Nijemcima, da si naprave transportni pravac Berlin-Bagdad preko Balkana, kojim bi prevozili naftu Bagdadskom željeznicom.

Crna ruka je djelovala na terorističkom potkopavanju Kneževine Crne Gore.[5], no atentatori i ustanici te organizacije spriječeni su uhićenjima, suđenjima i strijeljanjima u Bombaškoj aferi (1908.) i Kolašinskoj aferi (1909.).

Davali su podršku različitim pokretima s ciljem da se raspadne Austro-Ugarska Monarhija. Jedna od tih skupina je bila Mlada Bosna. Članovi Crne ruke i Mlade Bosne su pribavili oružje i pružili financijsku i moralnu podršku tijekom pripreme ubojstva Franje Ferdinanda.

Crna ruka je stajala iza Sarajevskog atentata, putem članova "Mlade Bosne". Nakon povlačenja srpske vojske na grčki otok Krf, Apis ondje stvara jedinicu od petnaestak dobrovoljaca rodom iz Bosne i Hercegovine; neposredno zapovijedanje tom jedinicom Apis povjerava svojem najbližem suradniku majoru Ljubi Vuloviću. Ti vojnici se upućuju 1916. godine u Atenu sa zadaćom da ubiju pronjemački raspoloženog grčkog kralja Konstantina, u čemu nisu uspjeli; također nisu uspjele pripreme za atentat na njemačkog cara Wilhelma.

Glasilo organizacije su bile propagandne novine Pijemont.

Izvor četničkog pokreta[uredi VE | uredi]

Ideologija i djelovanje Crne ruke odigrale su odlučan utjecaj na kanaliziranje srpskog šovinizma u svrhu revolucionarnog i vrlo agresivnog djelovanja kakvo se kasnije u XX. stoljeću prepoznaje kao četnički pokret. Hermann Lutz već 1923. godine može citirati očevica, britanskog generala C. B. Thompsona, koji govori o osobito nasilnom i samovoljnom djelovanju četničkih postrojbi koje organizira Crna ruka, koje je "na neizbrisiv način okaljao junaštvo i izdržljivost srpskog vojnika", saveznici govore o "zvjerstvima" tih postrojbi kojima su svjedočili.[6]

Solunski proces i kraj vodstva[uredi VE | uredi]

Strahujući od porasti moći Crne ruke i u vojsci i državi, Nikola Pašić i princ Aleksandar Karađorđević su se udružili da bi joj stali na put. Aleksandar Karađorđević je nakon neuspjelog atentata koji je ta organizacija izvršila na grčkog kralja u jednom solunskom kazalištu, odlučio organizaciju odnosno njezine moćnike uništiti. Zato je godine 1917. pokrenuo namješteno suđenje, tzv. Solunski proces, nakon kojeg su njena tri člana (Apis, Malobabić, Vulović) osuđeni na smrt i strijeljani. Ostali osuđenici su 1919. amnestirani.

Iako na suđenju nisu iznijeti konkretni dokazi nego samo neprovjerene tvrdnje, regent Aleksandar naveo je pravi razlog neiznošenja potrebnih dokaza u jednom osobnom razgovoru sa svojim ađutantom Petrom Živkovićem (1917.): ... nismo iznijeli ni polovicu dokaza, jer bi oni doveli Srbiju u teži položaj nego u ovome kojem se nalazi.

Zapravo, glavni razlog sukoba između regenta Aleksandra i Crne ruke bila je zamisao o novoj državi koja je trebala nastati nakon rata. Crna ruka je zagovarala Veliku Srbiju, dok je Aleksandar bijelu Jugoslaviju (veća "prikrivena" verzija Velike Srbije).

Zanimljivo je da su u dokumentima Organizacije pronađeni planovi o atentatima na razne važne osobe, sve u cilju u ostvarenja plana Velike Srbije opisane u Statutu same organizacije.

Na ponovljenom suđenju od lipnja 1953. u FNRJ, presude Solunskog procesa su poništene a osuđenici proglašeni nevinima.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Constitution of the Black Hand – World War I Document Archive. Wwi.lib.byu.edu. Retrieved on 8 November 2011.
  2. Lutz, Hermann. "The Serbian 'Black Hand'," The Freeman, Vol. 7, N°. 164, pp. 179-181, May 2, 1923.
  3. C. L. Sulzberger The Fall of Eagles, 1977, Crown Publisher's, Inc., New York, pp. 202, 221 ISBN 0517528177
  4. "Organizacija ''Ujedinjenje ili smrt!'', Slobodan Bjelica, Kultura polisa, Novi Sad, br. 2 – 3/ 2005,
  5. ULOGA "CRNE RUKE" U ZAVJERI PROTIV KRALJA NIKOLE
  6. Lutz, Hermann. "The Serbian 'Black Hand'," The Freeman, Vol. 7, N° 164, str. 179-181, May 2, 1923., v. str. 180