Velikosrpska propaganda

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Velikosrpska propaganda je s lažnim tvrdnjama proizvodila mržnju prema susjednim narodima Albancima, Bošnjacima, Hrvatima i Crnogorcima kako bi poticala rušilački, osvetnički i ubilački nagon radi provođenja ciljeva velikosrpske ideologije.[1]

Početkom 20. stoljeća prvenstveno Narodna odbrana organizira i širi velikosrpsku propagandu prema pučanstvu Austro-Ugarske.[2][3]

Hajka srpskih državnih medija od kojih posebno Radio-televizija Srbije (RTV Beograd, RTV Novi Sad na srpskom, RTV Priština na srpskom) od 1980-ih su širilii dezinformacije o zloćinima nad Srbima na Kosovu kao primjerice "masovna silovanja Srpkinja", i vodili kampanju s ciljem širenja albanofobije, kroatofobije i obilježavanja Slobodana Miloševića kao mitskog vođu svih Srba. Velikosrpska propaganda agresiju za osvajanje bosanskog teritorija prikazivala je kao obrambeni rat protiv muslimanskog fundamentalizma. Srpska vlast je direktno kontrolirala i novinsku agenciju TANJUG i dnevne listove Večernje novosti, Politika i Politika express.

U vrijeme "Antibirokratske revolucije" i "Jogurt revolucije" ili "događanja naroda" (kako se cesto su srpskim medijima nazivala bitka za srpski hegemonizam) stvarao se zamisao o pokretanju Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini radi stvaranja projekta Velike Srbije. U pripremnoj fazi pobune nositelji velikosrpske propagande iznose tri osnovna uzroka zbog kojih su Srbi postali spremni na nasilne borbe za Veliku Srbiju ili očuvanje njezinog sinonima SFR Jugoslavije:

Broj stradalih Srba u Drugom svjetskom ratu[uredi VE | uredi]

Propagandni letak JNA s pozivom na predaju pri velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku u Dubrovniku
Propagandni letak JNA s pozivom građanima na pružanje otpora Hrvatskoj vojsci

Iznošenje vrtoglavo uveličanog broja stradalih Srba u Drugom svjetskom ratu imao je za cilj izazvati kod srpskog naroda strah od ponavljanja uspostave Nezavisne Države Hrvatske i ponovni dolazak ustaša. Iz tih razloga i Patrijarh Pavle lažno je tvrdio da je u Logoru Jasenovcu ubijeno samo iz Slavonije 250.000 Srba. Osim toga da je ukupan broj ubijenih Srba u logoru Jasenovac 700.000. U svom pismu 1991. godine tijekom rata u Hrvatskoj izjavljuje da "Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj"[4] Kratko vrijeme potom Sveti Arhijerejski Sabor Srpske pravoslavne crkve donosi u prvom mjesecu 1992. godine odluku da ne priznaje granice između jugoslavenskih republika.[5]

Tvorci velikorspske protuhrvatske propagande hrvatske vojnike nazivali ustašama, Hrvatska "ustaškom državom", a Hrvate "genocidnim" ili "krvožednim narodom".

Izborni program Hrvatske demokratske zajednice[uredi VE | uredi]

Odbacivanje komunističkih simbola poput petokrake i njezina zamjena povijesnim grbom Kraljevine Hrvatske. Povijesni grb Hrvatske nazivan je od strane propagande "ustaškim grbom". Slične reakcije su nastale oko uvođenja kune, kao službeno sredstvo plaćanja 1994.

Ustavni položaj Srba[uredi VE | uredi]

U dekraraciji AVNOJa iz 1944. srpskoj nacionalnoj manjini dodijeljen je privilegiran status vladajuće nacije. Hrvatski sabor je ustavnim promjenama uklonio taj nedemokratski i nametnut položaj inferiornosti hrvatske većine u vlastitoj zemlji. Srpska propaganda je širila političke dezinformacije da je "srpska zemlja tamo gdje žive Srbi", dakle Srbija.[6]

Medutim, ustavnim promjenama u Hrvatskoj nacionalne manjine Čeha, Mađara, Slovaka, Rusina, Talijana i Ukrajinaca su dobile jednaka zajamčena građanska prava kao Srbi.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Mirko Valentić "Rat protiv Hrvatske - 1991. - 1995. - Velikosrpski projekti od ideje do realizacije", Zagreb 2010., str. 78.
  2. Jugoslawien und Österreich 1918-1938: bilaterale Aussenpolitik
  3. "Krieg im Frieden": die Führung der k.u.k. Armee und die Grossmachtpolitik
  4. [1]
  5. Uloga patrijarha Pavla u politici
  6. Mate Rupić, "Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija Oružanih Snaga SFRJ i Srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku (1990.-1991.)", Zagreb 2007
  7. [2] Jakov Sirotković: Memorandum SANU iz 1995. godine: (kritički osvrt na knjigu Koste Mihailovića i Vasilija Krestića "Memorandum SANU", odgovori na kritike, izdanje SANU, Beograd 1995.), Predavanja održana u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, sv. 69./izdavač: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Birotisak, Zagreb, 1996., ISBN 9531540748