Viška bitka 1811.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Viška bitka 13. ožujka 1811. Autor: Henri Merke

Viška bitka bio je pomorski sukob u Viškom kanalu između francuske i britanske ratne mornarice koji se zbio 13. ožujka 1811. godine.

Uvod[uredi | uredi kôd]

Austrijsko-francuski sukob privremeno se stišao mirom u Požunu (današnja Bratislava) 1805. godine prema kojem je Francuska dobila Istru, Dalmaciju i Boku kotorsku, uključujući i otok Vis. Napoleon je sve to pridružio Kraljevini Italiji. U II. koalicijskom ratu protiv Napoleona (Engleska, Rusija i Turska) u rujnu 1805. u Jadran je uplovila flota admirala Senjavina, koja je najprije zauzela Boku kotorsku, a zatim je djelovala u srednjodalmatinskom otočju, uključujući otok Vis. Kada je u srpnju 1807. između Rusije i Francuske potpisan mir u Tilzitu, Rusi su otplovili iz Jadrana. Njihova aktivnost u Jadranu bila je privremena i periferna u odnosu na dalmatinsku obalu.

Sukob Austrije i Engleske, s jedne, i Francuske, s druge strane, se nastavlja. Francuska strategija sastojala se u sprečavanju trgovine Europe s Engleskom, a Engleska u onemogućavanju prekomorske trgovine Francuske (obostrana blokada). U Jadranu su Ruse zamijenili Englezi. U skladu sa svojom strategijom, odmah su stvorili plan kojim bi onemogućili trgovinu između apeninske i dinarske obale, koje su bile u rukama Napoleona odnosno njegova brata, talijanskog kralja.

Ovaj zadatak najlakše su mogli ostvariti zauzimanjem otoka Visa, na koji su već uvelike navraćali gusari i krijumčari Sredozemlja. Francuska nije imala snage oduprijeti se gusarstvu. Istodobno je rasla i gospodarska moć otoka Visa. U njemu je u to vrijeme boravilo tisuće trgovaca iz Engleske, Italije, Njemačke i Dalmacije, pa su kuće bile pune stranaca. Vis je tada imao 12.000 stanovnika, više nego ikada u svojoj dugoj i bogatoj povijesti.

Bitka[uredi | uredi kôd]

Francuski admiral Bernard Dubourdieu, zapovjednik francusko-talijanske eskadre, poginuo tijekom bitke

Napoleon se uvjerio da su Francuzi samo nominalni gospodari Visa, pa je zapovjedio svojoj francusko-talijanskoj floti njegovo zauzimanje i utvrđivanje. Prvi pokušaj Napoleonovog admirala Bernarda Dubourdieua završio je prepadom na gusarske brodove u viškoj luci, što nije dalo naročite rezultate. Englezi se ondje nisu ni nalazili.

Na Napoleonovo inzistiranje uslijedio je drugi pokušaj, koji je doveo do bitke kod Paklenih otoka 13. ožujka 1811. Francusko-talijanska eskadra, koja je bila daleko nadmoćnija brojem brodova i ljudi, pretrpjela je poraz od dobro uvježbane eskadre pod zapovijedanjem mladog i ambicioznog komodora Williama Hostea. Nakon ove bitke na moru (u Viškom kanalu) Englezi su osvojili Vis i počeli s izgradnjom tvrđava, čiji se ostaci i danas vide na ulazu u višku luku.

Posljedice[uredi | uredi kôd]

Otok Vis je za Engleze postao snažno uporište na istočnoj obali Jadrana koju su držali Francuzi. Oni nisu bili snaga sposobnu za obračun s Englezima, jer su od 1812. godine bili zauzeti velikom invazijom na Rusiju koja će, kao što je poznato, završiti Napoleonovim porazom i napuštanjem jadranskih obala.

Tijekom 1813. godine Englezi, oslanjajući se na Vis, počinju se jače angažirati u Dalmaciji zauzimanjem Korčule, Mljeta, Hvara i dubrovačkih otoka Šipana, Lopuda i Koločepa.

Izvori[uredi | uredi kôd]