Vladimir Horvat

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija
Vladimir Horvat

Rođenje 21. ožujka 1935.
Donja Dubrava, Hrvatska
Smrt 14. rujna 2019.
Zagreb, Hrvatska
Narodnost Hrvat
Polje filologija, povijest
Istaknute nagrade Nagrada grada Paga za životno djelo
Portal o životopisima

Vladimir Horvat (Donja Dubrava kraj Preloga, 21. ožujka 1935. – Zagreb, 14. rujna 2019.), hrvatski katolički svećenik, isusovac, filolog, prevoditelj, povjesničar i publicist.[1]

Životopis[uredi | uredi kôd]

Vladimir Horvat rođen je u obitelji oca Ivana i majke Terezije, koji su osim njega imali još sina Dragu i kćer Anđelku.[2] Osnovnu školu pohađao je u Koprivnici. U Družbu Isusovu stupio je 1952. godine. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju pohađao je od 1946. godine, a završio je 1957. godine. Od 1957. godine, pri Filozofsko-teološkome institutu Družbe Isusove u Zagrebu, pohađao je studij filozofije koji je završio 1960., a studij teologije na istome institutu pohađao je od 1961. do 1965. godine.[2] Za svećenika zaređen je 30. srpnja 1964. godine. Pri beogradskome Filološkome fakultetu 1970. godine završio je studij južne slavistike. Godine 1975. obranio je magisterij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom iz hrvatske književnosti (Matoševa novela Camao - strukturna analiza, sinteza, interpretacija i muzikološka analogija), a mentor bio mu je Jure Kaštelan.[2] Od 1975. do 1985. godine bio je ravnatelj je Hrvatske katoličke misije u Parizu, pokretač i urednik dvojezičnoga biltena Naš glas – Notre voix, utemeljitelj hrvatske osnovne i srednje škole te suradnik prof. dr. Henrika Hegera Juričana u Interdisciplinarnome programu hrvatskih studija za istraživanje hrvatske kulture u Centru za istraživanje poredbene književnosti na Sorbonni. Doktorirao je 1997. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu tezom Jezikoslovna problematika u djelima Bartola Kašića, a mentor bio mu je Josip Bratulić.[2]

Pod pseudonimom M. Landercy objavio je 1981. godine monografiju Le cardinal Stepinac, martyr de droits de l’homme. God. 1986–91. u Beogradu je poglavar isusovaca, župnik u crkvi sv. Petra i dekan katoličkih župa. Kao stipendist Povijesnoga instituta Družbe Isusove boravio je 1991. – 1992. u Rimu te istraživao arhivsko gradivo o Bartolu Kašiću. Od 1992. do 1999. bio je pročelnik Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču, a od 1994. godine nastavnik na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Filološkim radom otpočeo proučavanjem Matoševe poetike, nastavio istraživanjem udjela i značenja isusovačkih leksikografa u povijesti hrvatske leksikografije, napose prinosa Bartola Kašića razvitku hrvatskoga književnoga jezika. Priredio je za tisak Hrvatsko-talijanski rječnik (Zagreb 1990., 1992.), što se pod signaturom Rkp. 194 čuva u Franjevačkom samostanu u Dubrovniku, te ga atribuirao Bartolu Kašiću, a 1993. godine objavio je s pogovorom Kašićev Ritual rimski iz 1640. godine, te je 1999. godine priredio djelo Bartol Kašić prema Autobiografiji (1575. – 1625.) i građi (1625. – 1650.).

Radove je objavljivao u Maruliću (1970.), Zborniku međunarodnog slavističkog centra (1988.), Vrelima i prinosima (1992. – 1993.), Obnovljenome životu (1993.), Hrvatskim obzorjima (1994.), Homo Adriaticus (Ancona, 1998.), Dubrovniku (1999.) te u zbornicima Isusovac Ardelio Della Bella (Split-Zagreb, 1990.), Bartol Kašić (Zadar, 1994.), Jernej Kopitar in njegova doba (Ljubljana, 1996.), Slavko Ježić (Zagreb, 1997.), Bartol Kašić u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (Zagreb, 1999.). Priredio za tisak autobiografiju I. Loyole u djelu Načela jezuita – sveti Ignacije i Družba Isusova (Beograd 1987., Zagreb 1992.).

Sa suautorima Igorom Vukićem, Stipom Pilićem i Blankom Matković, napisao je knjigu Jasenovački logori – istraživanja, koja je izdana 2015. godine u kod Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.[3]

Dobitnik je Nagrade grada Paga za životno djelo, za istraživanje Bartola Kašića.[4]

Umro je u Zagrebu 14. rujna 2019. godine, u 84. godini života.[5]

Djela[uredi | uredi kôd]

  • 1981. Le cardinal Stepinac: Martyr des droits de l’homme. Paris: Apostolat des éditions. [Pod pseudonimom M. Landercy, drugo prošireno izdanje iste godine.]
  • 1986. Crkva u hrvatskom narodnom preporodu: Kratak pregled pisaca i djela, tema i problema. Zagreb: Nadbiskupski duhovni stol i Glas Koncila.
  • 1989. M. Landercy: Kardinal Alojzije Stepinac. S francuskoga preveo Ivan Zirdum. Đakovački Selci: Župski ured.
  • 1994. Prilog Matoševoj poetici: Camao – Prva pjesma – Baudelaire. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
  • 1998. Bartol Kašić i četiri stoljeća hrvatskoga jezikoslovlja. Zagreb: Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske.
  • 1999. Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Filozofski fakultet Družbe Isusove i Hrvatski povijesni institut u Beču.
  • 1999. M. Landercy: Le cardinal Stepinac – martyr des droits de l’homme. http://www.studiacroatica.org/libros/stepfr/indice.htm
  • 1999. M. Landercy: El cardenal Stepinac – Mártir de los derechos humanos. http://www.studiacroatica.com/libros/step/indice.htm  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. siječnja 2011. (Wayback Machine)
  • 2004. Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Filozofski fakultet Družbe Isusove, Hrvatski povijesni institut u Beču. [Drugo dopunjeno izdanje.]
  • 2006. Autobiografija isusovca Bartola Kašića u prijevodu i izvorniku (1575. – 1625.). S latinskoga preveo Vladimir Horvat, D. I. Zagreb: Školska knjiga.
  • 2008. Kardinal Alojzije Stepinac: Mučenik za ljudska prava: U povodu 110. obljetnice rođenja i 10. obljetnice proglašenja blaženim. Zagreb: Meridijani.
  • 2010. Marijan Gajšak: Sakralna umjetnost. Zagreb: Intergrafika. [Suautori Tonči Trstenjak, Mirela Lenković i Stanko Špoljarić.]
  • 2015. Jasenovački logori – istraživanja. Zagreb. (Suautori Blanka Matković, Stipo Pilić i Igor Vukić.)

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ ika.hkm.hr, "Preminuo isusovac o. Vladimir Horvat", U ranim jutarnjim satima 14. rujna okrijepljen svetim sakramentima, blago je u Gospodinu preminuo sveučilišni profesor, jezikoslovac, književnik i povjesničar, isusovac o. Vladimir Horvat, u 85. godini života, 68. godini redovništva i 56. godini svećeništva u Družbi Isusovoj., objavljeno 14. rujna 2019., pristupljeno 15. rujna 2019. godine.
  2. ↑ a b c d Mijo Ivurek, Zbogom jednom od najvećih hrvatskih isusovaca, intelektualaca i domoljuba! In memoriam patru Vladimiru Horvatu, Hrvatski tjednik, br. 782, str. 22–24., 19. rujna 2019., hkv.hr, 25. rujna 2019., pristupljeno 28. listopada 2019.
  3. ↑ Prof. MARUŠIĆ: Knjiga „Jasenovački logori – istraživanja" ruši lažni mit o Jasenovcu u prah i pepeo!. HU Benedikt. 3. srpnja 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. kolovoza 2020. Pristupljeno 21. rujna 2019.
  4. ↑ Marijan Majstorović, Umro pater Vladimir Horvat  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. listopada 2019. (Wayback Machine), Hrvatski fokus, hrvatski-fokus.hr, 14. rujna 2019., pristupljeno 28. listopada 2019.
  5. ↑ Igor Vukić. 16. rujna 2019. Umro pater Vladimir Horvat, povjesničar i filolog, suosnivač našeg društva. Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. rujna 2019. Pristupljeno 21. rujna 2019.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Vladimir_Horvat&oldid=6820735"