Vladimir Horvat

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Vladimir Horvat
Rođenje 21. ožujka 1935.
Prebivalište Zagreb, Hrvatska
Narodnost Hrvati
Polje filologija, povijest

Dr.sc. Vladimir Horvat (Donja Dubrava kraj Preloga, 21. ožujka 1935.), hrvatski je svećenik, filolog, povjesničar i publicist.

Životopis[uredi VE | uredi]

U Družbu Isusovu stupio 1952. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio 1957. Pri Filozofsko-teološkome institutu Družbe Isusove u Zagrebu završio 1960. studij filozofije i 1965. teologije, a pri beogradskome Filološkome fakultetu 1970. studij južne slavistike. Doktorirao 1997. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu tezom Jezikoslovna problematika u djelima Bartola Kašića. Od 1975. do 1985. godine bio je ravnatelj je Hrvatske katoličke misije u Parizu, pokretač i urednik dvojezičnoga biltena Naš glas – Notre voix, utemeljitelj hrvatske osnovne i srednje škole te suradnik H. Hegera u Interdisciplinarnome programu hrvatskih studija za istraživanje hrvatske kulture u Centru za istraživanje poredbene književnosti na Sorbonni.

Pod pseudonimom M. Landercy objavljuje 1981. monografiju Le cardinal Stepinac, martyr de droits de l’homme. God. 1986–91. u Beogradu je poglavar isusovaca, župnik u crkvi sv. Petra i dekan katoličkih župa. Kao stipendist Povijesnoga instituta Družbe Isusove boravi 1991–92. u Rimu te istražuje arhivsku građu o B. Kašiću. God. 1992–99. pročelnik je Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču, a od 1994. predavač pri Filozofskome fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, od 1997. u zvanju docenta. Filološkim radom otpočeo proučavanjem Matoševe poetike, nastavio istraživanjem udjela i značenja isusovačkih leksikografa u povijesti hrvatske leksikografije, napose prinosa Bartola Kašića razvitku hrvatskoga književnoga jezika. Priredio je za tisak Hrvatsko-talijanski rječnik (Zagreb 1990, 19992), što se pod signaturom Rkp. 194 čuva u Franjevačkome samostanu u Dubrovniku, te ga atribuirao B. Kašiću, a 1993. izdaje s pogovorom Kašićev Ritual rimski iz 1640. te 1999. priređuje djelo Bartol Kašić prema Autobiografiji (1575.–1625.) i građi (1625.–1650.).

Radove objavljuje u Maruliću (1970.), Zborniku međunarodnog slavističkog centra (1988.), Vrelima i prinosima (1992.–1993.), Obnovljenome životu (1993.), Hrvatskim obzorjima (1994.), Homo Adriaticus (Ancona, 1998.), Dubrovniku (1999.) te u zbornicima Isusovac Ardelio Della Bella (Split-Zagreb, 1990.), Bartol Kašić (Zadar, 1994.), Jernej Kopitar in njegova doba (Ljubljana, 1996.), Slavko Ježić (Zagreb, 1997.), Bartol Kašić u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (Zagreb, 1999.). Priredio za tisak autobiografiju I. Loyole u djelu Načela jezuita – sveti Ignacije i Družba Isusova (Beograd 1987., Zagreb 1992.).

Autor je knjiga na hrvatskom i francuskom jeziku.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Le cardinal Stepinac, martyr de droits de l’homme, Pariz (1981.)
  • Crkva u hrvatskom narodnom preporodu, Zagreb (1986.)
  • Prilog Matoševoj poetici, Zagreb (1994.)
  • Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja, Zagreb (1999.)
  • Ogoljela laž logora Jasenovac, Zagreb (2008.; suator Vladimir Mrkoci)[1]
  • Jasenovački logori – istraživanja, Zagreb (2015.; suatori: Blanka Matković, Stipo Pilić i Igor Vukić)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Umro Vladimir Mrkoci, jedan od osnivača našeg društva, suautor ‘Ogoljele laži logora Jasenovac’, Društvo za istraživanje Trostrukog logora Jasenovac, pristupljeno 2. srpnja 2018.