Vlatko Marković

Izvor: Wikipedija
Vlatko Marković

Osobni podatci
Rođenje 1. siječnja 1937.
Bugojno, BIH
Smrt 23. rujna 2013.
Zagreb, Hrvatska
Pozicija Počasni predsjednik HNS-a
Mlađi uzrasti
NK Iskra
Igračka karijera*
Godina Klub Nast. (gol.)
1957. - 1958.
1958. - 1965.
1966.
1966. - 1967.
1967. - 1968.
NK Čelik
NK Dinamo
Wiener SK
FC Gantoise
Austria Beč
Reprezentativna karijera**
1961. - 1962. Jugoslavija 0016 0(1 ag)
Trenerska karijera

1971. - 1973.
1973.
1974. - 1976.
1977. - 1978.
1978. - 1980.
1980. - 1981.
1983.
1985. - 1986.
1988. - 1989.
1990. - 1991.
1992.
1993. - 1994.
NK Zagreb
Jugoslavija do 23
Standard de Liège
OGC Nice
HNK Hajduk Split
NK Dinamo Zagreb
OGC Nice
NK Dinamo Zagreb
SK Rapid
SK Rapid
NK Dinamo Zagreb
NK Dinamo Zagreb
Hrvatska
Bilješke
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
zadnji su put ažurirani 23. rujna 2013.
** Godine u reprezentaciji: prvi nastup – zadnji/posljednji nastup.
Portal o životopisima
Portal o športu

Vlatko Marković (Bugojno, 1. siječnja 1937.Zagreb, 23. rujna 2013.), nogometaš, nogometni trener, počasni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza.

Potječe iz trgovačke obitelji. Završio je Fakultet fizičke kulture u Zagrebu (specijalnost nogomet). Vlatko Marković je poslije Brune Kneževića, prvi profesionalni nogometaš predsjednik HNS–a. Posebice je uspješan u financijskom osamostaljenju Saveza i pronalaženju sredstava za brojne djelatnosti Saveza, kojem je na čelu. Sredinom 2001., nakon 90–godišnjeg podstanarstva i mijenjanja adrese Saveza, konačno je, uz podršku FIFA–e i poslovnih prijatelja, HNS konačno uveo u vlastiti dom, u Kuću hrvatskog nogometa, u Rusanovoj 13 u Zagrebu.

Utemeljitelj je Nogometne akademije HNS-a, koja je u najkraćem roku osigurala najviši UEFA status, pravo na izdavanje UEFA PRO diplome, najviše stručno zvanje za trenere u Europi.

Prvi je Hrvat s nazivom predsjednika jedne Komisije u UEFA–i, predsjednik je Komisije za tehnički razvoj. Ostvario je odličnu suradnju HNS–a s brojnim nacionalnim savezima, te odigravanje prijateljskih utakmica s najjačim reprezentacijama Europe i svijeta. Osigurao je vrlo visoke iznose u poslovnom partnerstvu HNS–a, te stvorio široki krug sponzora. U razvoju hrvatskog nogometa dao je punu nogometnu samostalnost Udruzi klubova 1. HNL. Omogućio je davanje financijske, kao i pomoći u opremi brojnim amaterskim klubovima, kao i klubovima koji su pretrpjeli štetu prilikom agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu, te obnovi objekata.

Bolovao je od Alzheimerove bolesti, a posljednjih je dana dobio upalu pluća koja mu je dodatno pogoršala zdravstveno stanje. Umro je u Zagrebu u 76. godini.[1]

Igrač[uredi | uredi kôd]

Kao nogometaš proveo je u kopačkama više od 15 godina. Na početku karijere nastupao je za Iskru iz Bugojna i Čelik iz Zenice. Kada je doputovao iz svog Bugojna na školovanje u Zagreb prijavio se za Dinamo, u kojem je nastupao punih deset godina. Potom je 4 godine igrao za momčadi bečkih klubova FC Austria i SK Rapid.

Reprezentativac[uredi | uredi kôd]

U reprezentaciji bivše države nastupio je 16 puta (postigao je jedan autogol), prvi put protiv Mađarske u Beogradu (7. svibnja 1961., 2:4), a zadnji put 30. rujna 1962. u Zagrebu protiv Njemačke (2:3). Bio je sudionik Svjetskog prvenstva 1962. u Čileu, kada je YU–sastav osvojio 4. mjesto. Tom prigodom je bio izabran u najbolju momčad SP.

Trener[uredi | uredi kôd]

Kao trener vježbao je najprije NK Zagreb. Vodio je zlatnu generaciju Zagreb 1970-ih Pere Močiboba, Željka Smoleka, Drage Rukljača i drugih. S igračima je izlazio i pio i svi igrači su ga obožavali. Dobio je u ruke nadarenu generaciju kojoj je dao svoj pečat, pa su igrači govorili da su oni stvorili njega i on njih.[2] Zatim je vodio belgijski Standard iz Liègea, francusku OGC Nice, HNK Hajduk Split, NK Dinamo Zagreb, te bečki SK Rapid gdje je bio trener i sportski direktor. Sa spomenutim klubovima osvajao je nacionalna prvenstva i kupove.

Izbornik[uredi | uredi kôd]

S U–23 reprezentacijom bivše države osvajio je prvenstvo Europe. Kao izbornik u hrvatskoj reprezentaciji naslijedio je Stanka Poklepovića i u razdoblju od 29. travnja 1993. do 28. veljače 1994. samo je jednom vodio hrvatsku reprezentaciju u utakmici protiv Ukrajine (3:1).

Sportski djelatnik[uredi | uredi kôd]

  • Od 1974. do 1978. djelovao je kao instruktor FIFA–e.
  • Sudjelovao je u FIFA–inom programu Coca–Cola.
  • 1994. izabran je za dopredsjednika HNS–a, i predsjednika tehničke komisije.
  • Tijekom tog mandata izabran je 1996. za člana UEFA-ine Komisije za tehnički razvoj.
  • 1998. dolazi na čelo HNS–a i funkciju predsjednika obnaša nepuna tri mandata.
  • 2000. izabran je za člana FIFA–ine komisije za nacionalne saveze.
  • 2002. ulazi u FIFA-inu Komisiju za Goal–projekt.
  • 2004. postaje predsjednik Tehničke komisije UEFA-e.
  • 2012. proglašen je počasnim predsjednikom HNS-a
  • Bio je član Hrvatskog olimpijskog odbora.

Nagrade i priznanja[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Preminuo bivši predsjednik HNS-a Vlatko Marković, vecernji.hr, pristupljeno 23. rujna 2013.
  2. 24sata Davor Lugarić , Andrija Kačić-Karlin: Vodio je zlatni Zagreb 70-ih: Izlazio je i pio s nama igračima, 24. rujna 2013. (pristupljeno 14. prosinca 2016.)