Bugojno

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Bugojno
Panorama Bugojna (1996)
Panorama Bugojna (1996)
Koordinate: 44°03′N 17°27′E / 44.05°N 17.45°E / 44.05; 17.45Koordinate: 44°03′N 17°27′E / 44.05°N 17.45°E / 44.05; 17.45
Država Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Bosna i Hercegovina
Entitet Flag of the Federation of Bosnia and Herzegovina (1996-2007).svg Federacija BiH
Županija Flag of Central Bosnia Canton.gif Središnja Bosna
Vlast
 - Načelnik Hasan Ajkunić (Lista za Bugojno)
Površina
 - Ukupna 366 km²
Stanovništvo
 - općina 46.889 (1991.)
 - grad 22.641 (1991.)
Vremenska zona CET (UTC+1)
 - Ljeto (DST) CEST (UTC+2)
Poštanski broj 70230
Pozivni broj +387 30
Zemljovid
Položaj općine Bugojno na karti BiH

Položaj općine Bugojno na karti BiH

Bugojno je grad i općina u Županiji Središnja Bosna u Bosni i Hercegovini.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Grad Bugojno prostire se na 366 četvornih kilometara površine. Nalazi se u Skopaljskoj kotlini na 569 metara nadmorske visine, u području gornjeg toka rijeke Vrbasa, između gradova Uskoplja i Donjeg Vakufa. Taj prostor geološko-geomorfološki pripada bosanskohercegovačkim Dinaridima, odnosno najvećim dijelom geotektonskom kompleksu središnjih Dinarida, zoni mezozojskih pretežno trijaskih vapnenaca i dolomita sa srednjobosanskim škriljavim planinama u jezgru: Kalin (1530 m), Rudina (1385 m), Stožer (1662 m) i drugim manjim planinama. Najveći dio grada je na zapadnoj obali Vrbasa. Kod Kule se Vitina ulijeva u Vrbas. Kroz Bugojno teku Duboka i Poričnica, a pritoke Vrbasa su još Gračanica, Vesočnica, Bunta, Drvetinjska rijeka i južnije Vileški potok.[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Prapovijest[uredi VE | uredi]

Bugojno je relativno novije naselje. U dalekoj prošlosti postojali su tragovi naseljavanja. Iz pretpovijesti datira nešto što se može nazvati naseljem, a datira od 3000. godine pr. Kr. Istraživanjima 1980-ih nađeno je kod Kika mnogo mnogo prapovijesne keramike što upućuje na zaključak da je tu bila prapovijesna gradina. Kod lokaliteta Pod, bujao je život prapovijesnih zajednica u eneolitiku, ranom i kasnom brončanom dobu, a potom i željeznom dobu.[2] Kod sela Karadže, na Gomilama, nađeni su ostatci naselja ilirskog plemena Sardeata. [1]

Rimsko doba[uredi VE | uredi]

U antici se život seli na Crkvinu (ne onu kod Vesele) ili Grudine.[2] Tu je bila bogato nalazište antičkih, kasnoantičkih i srednjovjekovnih ostataka ostacima građevina, nekropola iz različitih epoha koje je razoreno 2000-ih. Unatoč marljivom arheološkom radu i važnosti 30 godina intenzivnog istraživanog lokaliteta, sve je razoreno asfaltiranjem za veliki parking. [2] Iz starorimskog doba datira vojna utvrda "Ad matricem". Utvrda je sagrađena radi zaštite važnog križanja puteva koji su vodili ovuda. Ovuda je prolazio put koji me vodio iz Dalmacije i Hercegovine za Srednju Bosnu i Panoniju. Rimski su putevi vidljivi i danas, poput kaldrme od Kupreške visovravni prema Prensi (Pruscu). Kod sela Sultanovića, na Gradini, nađeni su ostatci keramike, stakla i metalurških proizvoda. Kod Poda su pronađeni razni predmeti i zdjela, čiji natpis svjedoči o starosti iz 4. st. pr. Kr.[1]

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Bugojno se formiralo u srednjem vijeku. Teritorij grada Bugojna nalazio se u starohrvatskoj državi u Uskopaljskoj župi. Pogranični grad hrvatsko-ugarske države s dukljanskom državom 1102. godine. Oko 1300. bugojanski kraj je na razmeđu Donjih kraja i Bosne pod hrvatskim banom Pavlom Šubićem. Nakon Zadarskog mira 1358., bugojanski kraj pripada Bosanskoj biskupiji, a izvan Hrvatske u Hrvatsko-Ugarskoj. 1375. unutar bugojanski kraj pripada kustodiji bosanskoj unutar Bosanske vikarije. 1412. kraj je granično područje zemalja Hrvoja Vukčića Hrvatinića i zemalja pod izravnom vlašću bosanskog kralja, unutar bosanske države. Još u vremenima samostalne bosanske države, ovdje su djelovali franjevci. Mnogo toga ukazuje na postojanje franjevačkog samostana u Veseloj Straži (danas Vesela kod Bugojna) u 15. stoljeću.[3] Kod lokacije Seone je 18 stećaka.[2] 2010-ih otkriveni su na lokalitetu Crkvina crkve iz 13. stoljeća, dimenzija 35 m dužine i 20 m širine, zidova od sedre, debelih i do dva metra. Našao ju je mjesni poduzetnik Husein Smajić kopajući oveće umjetno jezero. O nađenim tragovima crkve postoje zapisi, a najstariji iz 1406. godine piše da je u toj crkvi održan kapitul bosanske franjevačke vikarije „od sve Bosne“, koju je pohodio bosanski kralj Stjepan Ostoja. Malo dalje od ostataka crkve je Kik, vrlo strmo uzvišenje Kik, na kojem se nekada nalazio grad Vesela Straža. Kik je proglašen nacionalnim spomenikom BiH, ali ne obuhvaća područje Crkvine.[2][4] Bio je trgovačkim središtem. Kroz Jajce pored Bugojna uz Vrbas, prema Fojnici i dalje vodio je Bosansko - makedonski put. Uzvodno Vrbasom nalazili su se rudnici srebra, bakra i željeza. Osmanska vlast dolazi oko pada Bosne 1463. godine. Bugojno je stvorilo je urbanu tradiciju prije osmanskih vremena, zbog čega je u vremenima austro-ugarske vlasti stekao osobine drukčije od gradova koje je odlikovala višestoljetna povijest orijentalno-islamskog i orijentalno-balkanskog grada. Između sela Gračanice i Kordića sagrađen je grad Susid. [1] Crkva datira od 5. do 7. stoljeća, vjerojatno benediktinska i druga takva u BiH,[5] po drugima crkva je iz 13. stoljeća a stradala je prije osmanskih osvajanja, između 1414. i 1437. Utvrda Vesela Straža potrajala je dulje. Iako su ju Osmanlije zauzele nakon pada Bosne, hrvatsko-ugarske snage vratile su ju u protunapadu. Sporazumom 1503. Vesela Straža pripada Turcima, no uskoro joj nestaje trag u povijesnim spisima. 2004. poravnavanjem platoa gdje je bila ta utvrda oštećen je ostatak kule Vesele Straže.[2]

Osmanska vlast ostavila je od znamenitosti Sultan-Ahmedovu džamiju, Rustempašića kulu i Sulejmanpašića kulu. [1] 1844. je osnovana župa Bugojno. [6] Nastala je odvajanjem od župe Gornji Vakuf (tada Gornje Skoplje) kao mjesna kapelanija. Od tada vodi svoje matične knjige. Godine 1858. proglašena je župom. 1868. franjevci ovdje pokreću svoju pučku školu.[3]

Austro-Ugarska[uredi VE | uredi]

Nakon zaposjedanja BiH, sagrađene su katolička Crkva sv. Ante Padovanskog, crkva sv. Ilije Proroka i crkva Prečistog Srca Marijina. [1] Župna crkva je bazilikalnog tipa i najveća je u Bosni uz tolišku.[3] 21. veljače 1894. godine, pola stoljeća nakon osnutka župe, župnik fra Mijo Batinić poziva sestre milosrdnice u župu Bugojno, na što se one odazivaju. Odmah su otvorlie osnovnu školu gdje su bile učiteljice. Škola je proradila 4. ožujka 1894., a sljedeće školske godine i Zabavište, zatvoreno godinu poslije.[6]

Iz vremena Austro-Ugarske datira prva javna rasvjeta Bugojna. Dotad je bilo izvjesno da su rasvjetu kao i u ostatku Bosne većinom bile svijeće lojanice. Kad je postalo sjedište kotara, situacija se ubrzala. Uvedeno je ulično osvjetljenje petrolejskim svjetiljkama. Petrolejska je javna rasvjeta ostala sve do 1938. godine. [7]

Za vrijeme Austrije na ugledni glas došlo je lovište Koprivnica.[8] 1910. je godine Austro-Ugarska krenula s izgradnjom hidrocentrala i za to napravila 2 km dug cjevovod.[5]

Kraljevina Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Malo poslije Prvog svjetskog rata, na mjestu gdje su 2014. pronađeni temelji crkve iz 13. stoljeća, austrijski su ulagači radili ispust za hidroelektranu Bugojno. Onda je pronađen crkveni kalež. Nalazaču je plaćeno za šutnju a neizvjesno je jesu li znali za crkvu.[2] 1927. ponovo je otvoreno zabavište sestara milosrdnica.[6] Nakon podjele Kraljevine SHS na 33 oblasti, 1929. je država podijeljena na devet banovina. Bugojanski je srez ušao u sastav Primorske banovine.

Nova faza elektrifikacije slijedi kad je Primorska banovina dala koncesiju. Vlasnik električne centrale bio je Mauricije Stapp iz Zagreba. Centrala je koristila snagu potoka Pršljana (odatle HE Bugojno, HE Pršljanica). Odobrenje za izgradnju dano je 1937. godine. Elektrana je proradila 1938. godine. Trafostanice su bile u Bugojnu, kod Kožare i u selu Vesela. Tvrtka je registirana 1940. godine. Konačno preuređenje električne mreže Bugojna i okolnih sela (Poriče, Jaklić, Sultanovići, Donjići) bilo je gotovo 1945.[7]

1939. godine ušlo u sastav Banovine Hrvatske. Sjedište kotara. Bugojanski je kotar bio površine 1.402,83 km2, s 42.947 žitelja, od čega 18.558 katolika, 12.567 pravoslavaca i 11.769 muslimana. [9] Prije izbijanja Drugoga svjetskog rata Hrvati su izgradili Hrvatski dom.[10]

NDH[uredi VE | uredi]

U NDH je od 1941. sjedištem kotarske oblasti Bugojna u Velikoj župi Plivi i Rami.[11] Preustrojem iz 1944. bugojanska kotarska oblast ulazi u veliku župu Lašva-Rama, poslije Lašva-Pliva.[12] Njemačko-talijanska demarkacijska linija u NDH prolazila je tik južno od Bugojna, ostavivši Bugojno u njemačku interesnu sferu.

Mjestom bitaka.[13] U srpnju 1942. Crna legija je vodila uspješne akcije na Kupresu i oko Bugojna. U Bugojnu je djelovala oružnička postaja. Za rata su Bugojno napadale snage Pete crnogorske i Prve dalmatinske brigade Treće NOV divizije te dijelovi Prve proleterske divizije (Treća krajiška brigada). Zbog pritiska pobunjeničkih snaga oružnička postaja iz Gornjeg Vakufa iselila se 30. siječnja 1943. i priključila bugojanskoj. Veljače 1943. Treća sandžačka brigada Prve proleterske divizije vodila je borbe oko Bugojna. Prometne su veće bile prekinute, pa je zapovjedništvo V. djel. zdruga s Bugojnom saobraćalo samo krugovalno. 21. veljače snage NDH i njem. snage vratile su G. Vakuf. Bugojanski kraj bio je pod nadležnošću Trećeg domobranskog zbora.[14]

Nova Jugoslavija[uredi VE | uredi]

U novoj Jugoslaviji Bugojno je u NR BiH. Poslije rata u bugojanskom kraju djelovali su kamenjari ili škripari koje je vodio Pero Arapović. 1948. godine sestre milosrdnice napustile su Bugojno.[6]

Josip Broz Tito, poznat po strasti za lovom, rado je dolazi u Bugojno. Ovdje je imao tri vile. 17 puta je posjetio grad i boravio je 165 dana. [8] 1972. je godine HRB poslao diverzantsku skupinu kojoj je zadaća bila prva ući u Jugoslaviju i započeti s gerilskim ratovanjem u okolici Bugojna.[15] Cilj je bio dizanje oružanog ustanka za oslobođenje Hrvatske. Upad je digao cijeli državni, vojni i policijski vrh Jugoslavije na noge. Mobilizirali su brojne Bugojance, ovamo su neprestano dopremane nove snage, obična vojska i specijalci.[16]

Najveći gospodarski i društveni procvat doživio je poslije drugog svjetskog rata. Osobito je bio veliki rast 1970-ih i 1980-ih godina.[1] Tad je postalo najrazvijenija općina u BiH. Zasluga je bila što su visoko kotirani u tadašnjoj vlasti bila dvojica Bugojanaca, Hrvoje Ištuk i predsjednik tadašnjega Saveznog izvršnog vijeća Branko Mikulić. Grad se širio, napredak je bio svakodnevan, neprekidno se gradilo.[10] Bile su mnoge tvornice i sve iz Bugojna bilo je zapošljeno. Bugojanski lobi, neformalno udruženje gradana, uz Branka Mikulića na vrhu, bila je piramida s članovima razasuta po zajednici općina, meduprostor su popunjavali republički moćnici. Tu je bio lukavi gradonačelnik Stjepan Domaćinović Kokan,[8] Rafael Primorac, Rodoljub Mikulić i drugi.[17] U Bugojnu su djelovale vojne tvornice Slavko Rodić,[18]pisaćih strojeva, kože i tekstila, prehrambena, kovinska industrija, hotelsko poduzeće i bogato lovište Koprivnica. Domaći su isticali da je spretni bugojanski lobi uspješno iskoristio Titovu strast za lovom da bi izborio povlastice za svoj grad. Do rata su u Bugojnu bile tri katoličke župe.

Bugojno od osamostaljenja BiH do danas[uredi VE | uredi]

Prema popisu stanovništva iz 1991. stanovništvo općine Bugojno je činilo 19.697 Muslimana/Bošnjaka, 16.031 Hrvata, 8.637 Srba te 2.500 ostalih. Ratna opasnost bila je sve izvjesnija i u Bugojnu. Sprega JNA i velikosrpske ideje bila je uočljiva u mjesnoj vojnoj tvornici Slavko Rodić koja je najviše zapošljavala Srbe. U tvornički krug smjelo se ući samo s dozvolom. Znajući za nepovoljno okružje, JNA je planski iznosila sve što se moglo iznijeti iz ove tvornice streljiva. Danima su stotine vojnih kamiona odnosile sve šta se moglo odnijeti.[19] Velikosrpska agresija na Hrvatsku uključila je i Bosni i Hercegovinu. Zatomljivano velikosrpstvo u BiH izbivalo je svugdje na površinu. U Bosni su Hrvati i njihovo vodstvo prepoznali opasnost, a zajedno s Hrvatima i svjesni pripadnici Muslimana priključili su se organiziranju obrane Bosne i Hercegovine, dok njihovi čelnici nisu shvaćali opasnost ili su paktirali s velikosrbima. Pamti se da je g. Husein Smajić u vrijeme dok je rat bjesnio u Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini još se nije nazirao takav ratni vihor, osobno odvezao svojim kamionom u Split humanitarnu pomoć koja se prikupljala u župnom uredu. G. Smajića pamte lokalni katolici kao višestrukog donatora drvne građe za potrebe gradske crkve, a građu je dao iz svoje pilane. Zapamćen je i poslije kad je po nalasku ostataka crkve 2014. ponudio Crkvi i zemlju na kojoj se nekada nalazila crkva, iskazujući želju da se na istom mjestu, na njenim temeljima podigne nova.[2] Za taj ga je potez Večernji list nagradio Večernjakovim pečatom za osobu 2014 godine.[20] Uskoro i teritorij općine Bugojno dolazi na udar. Srbi, pomognuti materijalno i ljudstvom od Jugoslavenske narodne armije (JNA) započeli su agresiju na gradove i općine u BiH. Već 10. travnja 1992. osvajaju općinu Kupres, susjednu općinu Bugojna, odakle je protjerano hrvatsko i muslimansko stanovištvo. S teritorija Kupresa, i teritorija općine Donji Vakuf, koja je također osvojena od srpskih snaga, vrši se agresija na Bugojno. U svibnju 1992. gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo "preko noći" napušta općinu Bugojno. Od sredine 1992. Bugojno trpi učestale srpske napade. Srbi ga granatiraju, a u više navrata Bugojno bombardiraju zrakoplovi. Da se ne bi išta iskoristilo iz vojne tvornice streljiva Slavko Rodić, zrakoplovstvo JNA 1992. je ovu golemu tvornicu bombardiranjem pretvorilo u hrpu ruševina.[19] Bugojno brane udruženim snagama Hrvatsko vijeće obrane(HVO), koji preuzima linije prema Kupresu, i muslimanska Teritorijalna obrana(TO), kasnije Armija BiH, koja preuzima linije prema Donjem Vakufu. U rujnu 1992. godine Srbi granatiraju sam grad Bugojno, granate padaju na sklop župne crkve i župnog dvora, zapaljen je crkveni toranj. Kako srpski agresor zauzima općinu sjeverno od Bugojna, Donji Vakuf, deseci tisuća muslimanskih izbjeglica slijevaju su u njega, što će kasnije biti jedan od uzroka hrvatsko-muslimanskog sukoba u tom gradu. Taj veliki broj muslimanskih izbjeglica iz općina Jajca, koje je olako palo zbog glupih nesloga, i Donjeg Vakufa poremetio je etničku neravnotežu između Muslimana i Hrvata. Istovremeno u izbjeglištvo odlazi velik broj žene i djece bugojanskih Hrvata te manji broj Muslimana. Do pogoršavanja odnosa između Hrvata i Muslimana dolazi u svim općinama s mješovitim stanovništvom, pa tako i u Bugojnu. Proglašenjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosna (HZ HB), Bugojno je, unatoč relativnoj bošnjačkoj većini, uvrštena u njen sastav, a Muslimani ne prihvaćaju tu odluku pa na terenu postoje usporedne hrvatske i muslimanske vlasti. Dok u drugim općinama Srednje Bosne i Hercegovine (Prozor, Uskoplje, Novi Travnik, Travnik, Vitez, Busovača, Mostar) u prvoj polovici 1993. započinje hrvatsko-muslimanski sukob, u Bugojnu vlada relativni mir, kojeg narušavaju pojedinačni incidenti. Siječnja 1993. godine Bošnjaci preuzimaju vlast u svim gradskim institucijama u Bugojnu. Hrvati su isključeni iz upravljanja općinom, ali HVO još djeluje.[21]

Međutim, u srpnju 1993. incidenti se intenziviraju i 17. srpnja, nakon incidenta na putu između Uskoplja i Bugojna, gdje su ubijena 2 hrvatska civila i odmazde kojom su ubijeni muslimanski vojni policajci iz mješovite patrole, započinje otvoreni sukob između HVO-a i Armije BiH.

Napad Armije BiH na Bugojno, 18. srpnja 1993.

Sljedećeg dana počeo je opći napad Armije BiH na Bugojno. Sukob se odvija na svim dijelovima općine Bugojno. Muslimanske snage, iako višestruko brojnije, bile su slabije naoružane, ali su pomoć dobivali preko međunarodnih snaga koje su morale odigrati promatračku ulogu i razdvajati zaraćene strane. Tim su kanalima dostavljani oružje i krijumčareni mudžahedini. Bolje opremljeni HVO dobio je udarac s leđa. Nepripremljen na napad s leđa od saveznika, imao je lošiji taktički raspored i opadajući borbeni moral, zbog odsječenosti od drugih hrvatskih enklava i Hrvatske pod tihim sankcijama, čime je ubrzo počeo gubiti bitku za Bugojno. U Vrbanji, gdje je rat i počeo, vojnici HVO-a su tijekom nekoliko dana sukoba počinili masakr nad 45 muslimanskih civila[22]. Kroz desetak dana HVO gubi selo po selo, ulicu po ulicu, i ubrzo dolazi u situaciju da biva prisiljen napustiti prostor općine Bugojno. Dana 27. srpnja dolazi do potpunog sloma i vojnog poraza HVO-a te u strahu od odmazde masa od više tisuća bugojanskih Hrvata, vojnika i civila, napušta teritorij općine Bugojno. Sve je dovršeno 28. srpnja 1993. godine. Bošnjačka vojska zauzima grad, u borbama je poginulo 90 pripadnika HVO-a, najmanje 80 civila, na strani Hrvata bilo je najmanje 40 ratnih zarobljenika, oko 350 Hrvata je završio u logorima. Počinje egzodus oko 13 tisuća hrvatskih civila.

U Bugojnu je nakon egzodusa ostalo oko tisuću Hrvata, od kojih je 300 ljudi zatvoreno u logore Stadion(nogometni stadion NK Iskra), Gimnazija, Salon namještaja, OŠ Vojin Paleksić, Kloster časnih sestara i drugi. Iz logora Stadion je odveden 21 Hrvat, a njihova tijela do danas nisu pronađena i vode se kao nestali. Logori su bili higijenski neuvjetni, nedostajalo je hrane, a zatvorenici su stalno trpjeli psihička i fizička maltretiranja, odvođeni su na kopanje rovova, korišteni kao živi štit, podvrgavani prisilnom vađenju krvi i dr. Tek devet mjeseci kasnije, dogovorom u posredstvu međunarodnih snaga, pušteni su na teritorij pod kontrolom HVO-a. Preostali Hrvati na području Bugojna živjeli su pod stalnim strahovima za život i svoju imovinu, nekoliko ih je i ubijeno, a veći dio doživio fizičke napade. Opljačkano je preko 3000 hrvatskih kuća i stanova, a u potpunosti ili djelomično uništeno preko 2500 kuća. Bošnjačko-muslimanske snage počinile su etničko čišćenje nad Hrvatima bugojanske općine.[23]

Usprkos tih muslimanskih zločina, bugojanska muslimanska djeca pohađala su bugojansku Prvu osnovnu školu koja je ratnih godina izmještena u Hrvatsku, na Makarsku rivijeru. Prijeratni ravnatelj bio je Hrvat. U toj izmještenoj školi bilo je oko 52 posto bošnjačke djece.[10]

Ratnih je godina bugojanski šerif postao Dževad Mlaćo, koji je suvereno vladao sve do 1999. godine. Prvo ga je visoki međunarodni predstavnik suspendirao, a potom poslao i u političku mirovinu. Smatra se da Mlaćo iz sjene i dalje vlada Bugojnom. Neki su ga vidili kao haaškog optuženika, ali međunarodna politička konstelacija učinila je da je ostao netaknutim. [10]

Nakn primirja i kraja rata Hrvata i Muslimana, stvaraju se uvjeti za oslobođenje bugojanske općine. Zbivaju se koordinirane akcije prvoj HVO-a i Armije BiH. Operacijom Cincar od 1. studenog do 3. studenog 1994. godine, oslobođeno je 200 četvornih kilometara, odbačena Vojska Republike Srpske, otvorena cesta Bugojno - Livno i oslobođen Kupres, okolna sela i skoro cijelo Kupreško polje.

Poslije rata[uredi VE | uredi]

Za ratne zločine- ubijanje vojnika i civila, pljačkanje i uništavanje imovine te osnivanje logora Tužiteljstvo BiH je podignulo optužnicu protiv trojice bugojanskih Muslimana, zapovjednika logora Stadion. Oni su u prvostupanjskom procesu 2011. osuđeni za udruženi zločinački pothvat nad bugojanskim Hrvatima, no presuda je poništena i vraćena na ponovljeni postupak. Političke i vojne vođe bugojanskih Muslimana, među njima je najistaknutiji Dževad Mlaćo, nikad nisu procesuirani. Od bugojanskih Hrvata, osuđen je samo Slavko Šakić za ubojstvo i maltretiranje muslimanskog civila u logoru u motelu Akvarijum uspostavljenom za vrijeme intenzivnog sukoba HVO-a i Armije BiH. Za zločin nad civilima u Vrbanji još nitko nije procesuiran. Također, nitko nije procesuiran za zločine nad Srbima te uništavanja srpske imovine u selu Čipuljić.

Za vladavine moćnika Dževada Mlaće Bugojno je toliko dobilo na važnosti da je ovdje Ured visokog predstavnika otvorio posebni ured, samo za ovo područje. Takvu je povlasticu imalo malo mjesta u BiH. Čin nije bio samo formalan. Nakon što je međunarodni predstavnik politički umirovio Mlaću, na mjesto načelnika došao je Mustafa Strukar. Kolovoza i rujna 1999. Ured je predložio Strukaru, ali uz praznu prijetnju smjenom ako ne izvrši naloge, neka odmah osigura školski prostor za hrvatsku djecu te vrati zgradu Hrvatskog doma HKD-a "Napredak". Posebna radna grupa precizirala je da se Hrvatima dade po dvije učionice u Prvoj i Drugoj osnovnoj školi, te četiri u Trećoj osnovnoj školi. Za obnovu škola međunarodna zajednica dala je pomoć posebno za bošnjačku, posebno za hrvatsku stranu, za manjinske povratke. Devet je mjeseci prošlo i ništa se mnogo nije promijenilo. Učenici Hrvati i dalje su na nastavu išli u prostorije Župnog ureda, dok je u Hrvatskom domu i dalje bila Aktivna islamska omladina, koja se u nj uselila 1993., premda je ta zgrada predmet restitucije. Pretkraj 90-ih postignut je sporazum da je HKD Napredak dobio nazad donji kat zgrade. Aktivna islamska omladina napustila je taj kat, a koristia se još uvijek gornjim katom za koji je bilo predviđeno da ga napusti do 20. lipnja 2000. i zgradu vradi Kulturno-športskom centru, zakonitom pravnom nasljedniku zgrade.[10]

Godine 1999. dolazi do masovnijeg povratka Hrvata u Bugojno, no u Bugojno se vratila tek trećina od prijeratnog broja, a i taj broj se sada smanjuje. Najveći uzrok tomu nije opstrukcija lokalnih vlasti, iako je u početku bila prisutna, nego loša i besperspektivna ekonomska situacija u Bugojnu kao i cijeloj BiH.

Do lipnja 2000. u Bugojno se vratilo oko 5 tisuća Hrvata, a još oko 12.500 prijavilo se na povratak. Bugojno je ipak pod svojevrsnim sankcijama zbog skrivanja sudbine 21 Bugojanca. Srbi su do rata uglavnom živjeli u gradskim naseljima Čipuljić i Sultanovićima. U okolnim selima bilo je Srba u Kopčiću i Vedrom Polju. Za povratak Srba djeluje Udruženje građana srpske nacionalnosti "Povratak". Do rata su Srbi najviše bili zaposleni u vojnoj industriji.[10]

Školski sustav u Bugojnu tih godina funkcionira odvojeno za bošnjačku i hrvatsku djecu. Od deset školskih objekata, svi su u rukama Bošnjaka, dok Hrvati imaju školu u Župnom uredu. Bez obzira na to što su Hrvati u Bugojnu financirali izgradnju školskih objekata i najviše pridonijeli prijeratnom razvitku Bugojna, hrvatska djeca nisu dobila ni jedan školski objekt u gradu. Nepostojanje školskih uvjeta otežava povratak Hrvata.[10]


Promet[uredi VE | uredi]

Cestovna veza s Kupresom, Livnom i Jajcem. S Jajcem povezano željeznicom.

Kultura[uredi VE | uredi]

Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije, žive i djeluju u Bugojnu, u župi sv. Ante Padovanskog. Bugojno je duhovno sjedište Provincije. 1967. godine kupljena je sestrama franjevkama kuća, pripadajuća župi Bugojno, odnosno fojničkom samostanu. Sljedeće godine vrhbosanski nadbiskupski ordinarijat odobrio je otvaranje redovničke kuće Školskih sestara franjevki s polujavnom kapelicom. U srpskoj agresiji 1990-ih u toj su kući bile smještene stare i bolesne osobe, a također i unproforci ali samo neko vrijeme. Sestre franjevke imaju još Kuću sv. Klare, Kuću sv. Marije i treću kuću za smještaj sestara.[24]

U bugojanskoj župi sv. Ante Padovanskog su crkve i kapele: kapela na gradskom groblju u Sultanovićima, kapela u Čaušlijama, crkva u Guvnima, kapela od sedre u Veseloj, crkva u Drvetinama, crkva u Bristovima, crkva u Donjem Vakufu, kapela na Lenđerovini i kapela u Svilenu. [25] Od 1999. djeluje FRAMA Bugojno.[26]

U Bugojnu se održava kazališni festival Teatar Fedra od 1972. godine.

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

U Bugojnu su djelovale vojne tvornice Slavko Rodić, tvornica pisaćih strojeva UNIS, kože i tekstila, prehrambena, kovinska industrija, hotelsko poduzeće i bogato lovište Koprivnica. Danas je u Bugojnu šest tvornica obuće.[27] Tvornica Slavko Rodić, prije rata zapošljavala je 3500 ljudi. Pred rat jugoslavenske su snage iznijele svu pokretnu vojnu opremu. Proizvodni program zasnivao se na streljivu svih formata, od upaljača i kapisla za minobacače i topove do mina i kasetih i ručnih bomba, danas je preimenovana u Alatnicu Bugojno. Privatizirana je, većina radnika otpuštena, a tvornica je pred zatvaranjem.[19]

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Bugojno

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Bugojno imala je 46.889 stanovnika, raspoređenih u 78 naselja.

Stanovništvo općine Bugojno
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Muslimani 19.697 (42,00%) 16.214 (40,56%) 13.050 (40,96%)
Hrvati 16.031 (34,18%) 14.187 (35,49%) 12.040 (37,79%)
Srbi 8.673 (18,49%) 7.458 (18,65%) 6.295 (19,76%)
Jugoslaveni 1.561 (3,32%) 1.731 (4,33%) 197 (0,61%)
ostali i nepoznato 927 (1,97%) 379 (0,94%) 274 (0,86%)
ukupno 46.889 39.969 31.856

Bugojno (naseljeno mjesto), nacionalni sastav[uredi VE | uredi]

Bugojno
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Muslimani 6.878 (30,37%) 4.719 (28,77%) 3.382 (36,25%)
Hrvati 6.836 (30,19%) 4.695 (28,62%) 3.447 (36,94%)
Srbi 6.809 (30,07%) 5.280 (32,19%) 2.131 (22,84%)
Jugoslaveni 1.449 (6,39%) 1.511 (9,21%) 173 (1,85%)
ostali i nepoznato 669 (2,95%) 197 (1,20%) 196 (2,10%)
ukupno 22.641 16.402 9.329

Naseljena mjesta[uredi VE | uredi]

Prema statutu općine Bugojno u općinu spadaju naselja:

Alibegovići, Barbarići, Bašići, Bevrnjići, Bode, Brda, Bristovi, Brižina, Bugojno, Ceribašići, Crniče, Čardaci, Čaušlije, Čavići, Donji Boganovci, Drvetine, Garačići, Glavice, Golo Brdo, Gornji Boganovci, Goruša, Gračanica, Gredine, Grgići, Hadrovići, Hapstići, Harambašići, Hum, Humac, Ivica, Jagodići, Jazvenik, Kadirovina, Kandija, Karadže, Kopčić, Kordići, Koš, Kotezi, Kula, Kutlići, Lenđerovina, Lug, Ljubnić, Maslići, Medini, Milanovići, Mračaj, Nuhići, Odžak, Okoliće, Pavice, Pirići, Planinica, Podripci, Poriče, Potočani, Prijaci, Ripići, Rosulje, Rovna, Sabljari, Seferovići, Servani, Skrte, Stojići, Stolac, Šići, Šušljići, Trge, Udurlije, Vedro Polje, Vesela, Vileši, Vrbanja, Vrpeć, Vučipolje, Zanesovići, Zlavast, Zlokuće i Ždralovići.

Poznati ljudi[uredi VE | uredi]

Spomenici i znamenitosti[uredi VE | uredi]

Crkva Sv. Antuna Padovanskog u Bugojnu

Crkva sv. Ante u Bugojnu, poznata je kao jedna od najvećih crkvi u Bosni i Hercegovini.

Etno selo Babići - Rostovo.

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Gimnazija Bugojno

Gimnazija Bugojno osnovana je 17. studenog 1945. godine. Tijekom rata nastava se odvijala u podrumima, sve do školske 1996./97. godine. Gimnazija nosi ime Mahmut Bušatlija, po narodnom heroju Jugoslavije.[29]

Od školske 2001./02. godine u Bugojnu djeluju istureni odjeli Srednje škole Uskoplje gdje se nastava izvodi na hrvatskom jeziku.[30]


Hrvatski dom

Šport[31][uredi VE | uredi]

Od 1978. do 1986. u Bugojnu je održavan poznati međunarodni velemajstorski šahovski turnir.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvor[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 (bošnj.) Turistička zajednica Županije Središnja Bosne Bugojno
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 Lupiga.com Reportaža - izgubljeno 'blago' „Musliman, a hoće da se crkva napravi“, 2014.
  3. 3,0 3,1 3,2 Franjevačka provincija Bosna Srebrena Bugojno – župa sv. Ante Padovanskoga (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  4. (bošnj.) Al Jazeera Balkans Snježana Mulić-Softić: Husejn Smajić: Dajem zemlju za gradnju crkve , 18. srpnja 2015. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  5. 5,0 5,1 Večernji.ba Željko Andrijanić: Huso u Bugojnu obnavlja crkvu iz petog stoljeća, 27. srpnja 2014. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 Župa Bugojno - sv. Anto Padovanski Sestre milosrdnice (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  7. 7,0 7,1 (bošnj.) Infor portal Bugojno Mehrid Omerinović: Prva elektrifikacija Bugojna i ulična rasvjeta, 23. kolovoza 2016.
  8. 8,0 8,1 8,2 Slobodna Dalmacija Petar Miloš: Kunemo se voljenom Maršalu, vilu ćemo pritvorit u štalu, 8. lipnja 2014. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  9. Politička misao 2011, 4 Branko Dubravica: Primorska banovina u politici upravne podjele Bosne i Hercegovine, Str. 166. Tablica 4. Kotarevi BiH u Primorskoj banovini i Banovini Hrvatskoj 1929.-1939., prema Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske, Zagreb, 1940, str. 297-323.
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 10,5 10,6 Slobodna Dalmacija Milo Jukić: Bošnjačkoj djeci deset školskih zgrada, a hrvatskoj samo jedan - župni ured(!), 21. i 22. lipnja 2000. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  11. Arh. vjesn., god. 44 (2001.) Rajka Bućin: Prilog poznavanju institucija: zakonski okvir rada velikih župa NDH, str. 220
  12. Arh. vjesn., god. 44 (2001.) Rajka Bućin: Prilog poznavanju institucija: zakonski okvir rada velikih župa NDH, str. 213-214
  13. Znaci.net Bugojno u oslobodilačkom ratu
  14. (srpski) Znaci.net Ustaško-domobranski dokumenti III. Dnevni izvještaji Trećeg domobranskog zbora o situaciji na terenu centralne i istočne Bosne.
  15. Stina hrvatskih pradidova Ružica Andrić: Istina o Bugojanskoj grupi (1.) - Povijest Bugojanske grupe, lipanj 2006. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  16. Večernji list Stojan Miloš: Nikica Šimić: Bio sam zarobljenik Bugojanskih diverzanata, 14. srpnja 2006. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  17. Infobiro.ba Neven Anđelić: O njemu je rijeć, Naši dani, 18. ožujka 1989. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  18. Fototeka Muzeja istorije Jugoslavije Poseta izložbi vojne industrije u preduzeću "Slavko Rodić" u Bugojnu 5. studenoga 1976. Na slici: Milanko Renovica, Tihomir Vilović, Ratko Dugonjić, Dušan Vujatović, Abaz Deronja, Stane Dolanc, Ratko Svilar, Branko Mikulić, Hamdija Pozderac, Džemal Bijedić, Rafael Primorac. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  19. 19,0 19,1 19,2 (bošnj.) Info portal Bugojno Pripremila Elma Murić/Depo portal/Blin magazin: Među deset propalih privrednih giganata u BiH i “Slavko Rodić” Bugojno (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  20. HUSEIN SMAJIĆ - SREDNJOVIJEKOVNA CRKVA U BUGOJNU - YouTube
  21. Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): Bošnjačko-hrvatski sukob: Bugojno
  22. Bugojno: Obilježena 19. godišnjica zločina u Vrbanji
  23. Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): Pogovor
  24. Župa Bugojno - sv. Anto Padovanski Školske sestre franjevke (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  25. Župa Bugojno - sv. Anto Padovanski Filijale, groblja i kapele (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  26. Župa Bugojno - sv. Anto Padovanski Franjevačka mladež (Frama) (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  27. (bošnj.) Bugojno Danas Bugojno: Obuća za Italiju i Njemačku, 15. srpnja 2015. (pristupljeno 23. kolovoza 2016.)
  28. KTA BK BiH kta/kum: Trostruko duhovno-kulturno slavlje u Foči, 21. svibnja 2014. (pristupljeno 31. svibnja 2016.)
  29. Gimnazija Bugojno, emis.ba, preuzeto 23. veljače 2015.
  30. Iz povijesti srednjeg školstva, Srednja škola Uskoplje, preuzeto 23. veljače 2015.
  31. Adresar članica Sporskog saveza, Sportski savez općine Bugojno, preuzeto 28. srpnja 2015.
  • Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
  • internet - izvor, "Popis po mjesnim zajednicama" - http://www.fzs.ba/Podaci/nacion%20po%20mjesnim.pdf

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]