Prijeđi na sadržaj

Srpska vojska Krajine

Izvor: Wikipedija
Srpska vojska Krajine
Ratna zastava Srpske vojske Krajine
Ratna zastava Srpske vojske Krajine
Godine djelovanja 1991. – 1996.
Vođa Mile Mrkšić
Status ukinuta
Političko krilo nema
Područje djelovanja Republika Srpska Krajina
Bosna i Hercegovina
Politička ideologija Srpski nacionalizam


Srpska vojska Krajine naziv je za paravojsku koja je stvorena 1991. za vrijeme pobune Srba na području Republike Hrvatske koje su pobunjenici prozvali Republika Srpska Krajina. U pitanjima opskrbe, zapovijedanja i obavještajne potpore, SVK je bila bitno oslonjena na Vojsku Jugoslavije, čiji je zapovjedni kadar u smjenama slan da zapovijeda postrojbama SVK, te čijem su Generalštabu vojna zapovjedništva SVK davala svakodnevna službena izvješća. Zadnji dio naoružanja SVK je, tijekom Mirne reintegracije Podunavlja u pravni sustav R Hrvatske, u svibnju i lipnju 1996. godine preuzet u skladišta Vojske Jugoslavije.

Svjedočeći na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu, srpski visokopozicionirani obavještajni časnik Slobodan Lazarević je posvjedočio da su Srpska vojska Krajine i Vojska Republike Srpske bili samo dijelovi Vojske Jugoslavije, jer su sve oružje i oprema dolazili iz Srbije, a iz Beograda je osiguravan sav časnički kadar i financije. Lazarević je za primjer naveo opsadu Bihaća koji su istovremeno napadala dva korpusa Vojske RS i tri korpusa Srpske vojske Krajine, uz zapovijedanje izravno iz Generalštaba u Beogradu. Sam Slobodan Lazarević je bio u zapovjedništvu 21. korpusa SVK, te je obavještajna služba tog korpusa dobivala zapovijedi izravno od Generalštaba u Beogradu; obavještajci su dakle dobivali zapovijedi izravno iz Beograda, a ne od zapovjedništvu u Kninu. Časnici SVK su zapravo bili časnici Vojske Jugoslavije, koji si sa svojim obiteljima živjeli u Srbiji, te bi u smjenama od po 6 mjeseci dolazili zapovijedati postrojbama SVK, ne prekidajući svoj status kod Vojske Jugoslavije, od koje su čitavo vrijeme primali plaću i koja je odlučivala o njihovim promaknućima.[1][2][3]

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Oružjem koje je ostalo od Teritorijalne obrane te onim koje je ostavila Jugoslavenska narodna armija naoružava se Srpska vojska Krajine koja je bila organizirana u šest korpusa:

Pri formiranju, zapravo su čitave postrojbe JNA preimenovane u jedinice SVK: naprosto su vojni obveznici s drugih područja zamijenjeni rezervistima s područja RSK. Tako je na mjestu bivšeg 9. (Kninskog) korpusa JNA ustrojen 7. (sjevernodalmatinski) korpus SVK - u istim vojarnama, stožerima, s istim skladištima, naoružanjem itd.

JNA je ostavila SVK čak i zrakoplovnu postrojbu stacioniranu na aerodromu u Udbini s desetak borbenih zrakoplova "Jastreb" i raznim drugim letjelicama,[4] jednu raketnu brigadu protuzračne obrane i jednu raketno - topničku brigadu protuzračne obrane.

Brojnost Srpske vojske Krajine bilo je sljedeće:

  • 38.000 vojnika i časnika
  • 14.500 rezervista
  • 4.100 pripadnika milicije (policije)
  • Uzletišta:
    • Udbina
Redovni operativni izvještaj GŠ SVK 31.7.1994., upućenu višim vlastima kojima zapovjedništvo SVK odgovara: uz instancu u Kninu, vidimo i one u Beogradu

Vojna podrška iz Beograda - od ključne važnosti za djelovanje SVK

[uredi | uredi kôd]

RSK je imala vrlo slabo gospodarstvo - koje je stalno trpjelo nestašice električne energije i goriva - te nije mogla sama uzdržavati tako znatne vojne snage: SVK je zapravo čitavo vrijeme bila uzdržavana iz Beograda, i stalno je ostala oslonjena na Vojsku Jugoslavije, koja ju je opremala i naružavala čak i pod cijenu ugrožavanja vlastite borbene spremnosti.[5]  Vojska Jugoslavije je čitavo vrijeme 1991. – 1995. osiguravala časnike za zapovijedanje SVK i tehničko osoblje za poslove uz vojne snage; niži stožeri SVK su povremeno komunicirali izravno sa zapovjedništvom Vojske Jugoslavije u Beogradu mimo glavnog zapovjedništva Vojske RSK u Kninu.[6]

U Beogradu se čak odlučivalo o unaprjeđenje u više vojne činove: tako primjerice u dokumentu Pov. br. 08/1-39-1 od 12. siječnja 1993. godine vidimo kako ministar unutrašnjih poslova RSK Milan Martić šalje 12. siječnja 1993. godine prijedlog Glavnom štabu Vojske Jugoslavije, za unaprjeđenje pukovnika Stojana Španovića (koji u to vrijeme obnaša dužnost ministra obrane RSK) u generalski čin - o čemu se predlaže donijeti "Ukaz predsednika SRJ", uz obrazloženje:

"Pukovnik ŠPANOVIĆ Milana STOJAN je po svojoj želji upućen na severno dalmatinsko i ličko ratište u sastav 9. korpusa. U vremenu od 06.10.1991. godine do 26.03.1992. godine nalazio se na dužnosti Komandanta 1. mbr. 9. korpusa. S brigadom je oslobodio veću teritoriju na području Like i sprečio genocid srpskog naroda. Posebno se istakao u pripremi i organizaciji izvođenja borbenih dejstava, kao i u izvršenju mobilizacije jedinice. U vremenu od 26.03.1992. godine od kada je konstituisana Vlada RSK Krajine, izabran je na funkciju ministra odbrane, na kojoj se i sada nalazi. U izuzetno složenim uslovima i s malim brojem pomoćnika, uspeo je da konstituiše Ministarstvo odbrane, utvrdi doktrinu i koncepciju odbrane RSK, razradi neophodne Zakone i obezbedi funkcionisanje odbrane. Pokazao je veliku političku zrelost i diplomatičnost u pokretanju i rešavanju statusnih pitanja konstituisanja RSK kao i u kontaktima s predstavnicima UN i UPRF. Na sednici Vlade RSK u prvoj polovini 1992. godine pokrenut je predlog da se pukovnik ŠPANOVIĆ STOJAN, za dati doprinos u jačanju odbrane RSK, predloži za unapređenje u čin general-majora."[7] (S. Španović ipak nije unaprijeđen za generala, nego je kod VJ umirovljen 1999. godine, u činu pukovnika.)

Ovakvo stanje traje sve do kraja rata: 14. veljače 1995. godine 7. kninski korpus SVK šalje prijedlog 40. kadrovskom centru Generalštaba VJ u Beogradu za unaprjeđenje 37 vojnih časnika VJ na službi u SVK.[8]

Časnici iz Srbije koje je VJ "posuđivala" SVK obnašali su sve ključne zapovjedne dužnosti u SVK. Tako pred samu akciju "Oluja" 1995. god. pukovnici VJ Rade Orlić i Rade Rašeta obnašaju dvije najviše dužnosti u obavještajnom sustavu SVK (Orlić kao šef vojne obavještajne službe SVK, a Rašeta kao šef odjela za obavještajne poslove pri Glavnom štabu SVK); poslije su na suđenju generalu Momčilu Perišiću pred MKSJ njih dvojica svjedočili da je obavještajna služba SVK bila blisko koordinirana s odgovarajućim službama VJ, te da je svaki od njih dvojice svakodnevno održavao kontakt s Generalštabom VJ. Na suđenju Momčilu Perišiću je nedvosmisleno ustanovljeno kako je pomoć VJ u naoružanju, opremi, kadrovima, obavještajnim informacijama, čak i u hrani bila od krucijalne važnosti za opstanak VSK.[9]

Oprema

[uredi | uredi kôd]

Raspuštanje VSK 1995. i 1996.

[uredi | uredi kôd]

Tijekom Operacije Oluja 1995. god., većina efektiva VSK se povukla na područje Republike Srpske i tamo predala oružje i opremu Srpskoj vojsci Krajine. Dio naoružanja i opreme koji je zaostao kod povlačenja zaplijenila je Hrvatska vojska, koja je zarobila i cijeli 21. korpus VSK.[10] 11. korpus VSK je nastavio djelovati na okupiranom području Republike Hrvatske uz granicu sa Srbijom, te se nakon Erdutskog sporazuma pristupilo i njegovom rasformiranju u svibnju i lipnju 1996. godine.[11] Oružje VSK koje se nalazilo u naružanju njenog 11. Korpusa nije predano ni Hrvatskoj vojsci, ni UNTAES-u, nego Vojsci Jugoslavije,[12] čiji je 11. korpus - i zapravo cijela Srpska vojska Krajine - efektivno i bio dio.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Željko Dogan. 8. kolovoza 2019. Svjedočenje agenta KOS-a o ‘Oluji’ koje trebaju pročitati svi Hrvati, ali i Srbi Svjedočenje agenta KOS-a o ‘Oluji’ koje trebaju pročitati svi Hrvati, ali i Srbi. Maxportal. Pristupljeno 14. kolovoza 2020.
  2. ↑ Zapisnik o saslušanju svjedoka Slobodana Lazarevića, 30. kolovoza 2020. Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Pristupljeno 14. kolovoza 2020.
  3. ↑ Zapisnik o saslušanju svjedoka Slobodana Lazarevića, 2. lipnja 2009 (engleski). Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Pristupljeno 14. kolovoza 2020.
  4. ↑ "'Orao' JNA nad Gospićem 1995." Domagoj Štefančić za "Vojna povijest" VL, 8. listopada 2014.
  5. ↑ Prezentacija edicije "DOKUMENTI INSTITUCIJA POBUNJENIH SRBA U REPUBLICI HRVATSKOJ, Knjiga 14 (srpanj – prosinac 1994.)", Centar domovinskog rata, 17. ožujka 2015.
  6. ↑ v. zahtjeve i izvještaje u "DOKUMENTI INSTITUCIJA POBUNJENIH SRBA U REPUBLICI HRVATSKOJ (siječanj – lipanj 1993.)", edicija "REPUBLIKA HRVATSKA I DOMOVINSKI RAT 1990.-1995. DOKUMENTI", Knjiga 7., str. 14-15, 21-23, 161-162, 180-182, 197-199, 351-352, 367-368, 378, 414-417, 524-525, 586-588, 614-615, 632, 637-638
  7. ↑ ibid., str. 14-15
  8. ↑ Optužnica protiv generala Momčila Perišića kod MKSJ, 15. veljače 2008., str. 13-14
  9. ↑ Presuda žalbenog vijeća u suđenju Momčilu Perišiću, 28. veljače 2013., službene stranice MKSJ, str. 7, 26-31, 37-38
  10. ↑ Vesna Pintarić. Kako se Hrvatskoj vojsci u Oluji predao 21. kordunski korpus…. Hrvatski vojnik, broj 611. Pristupljeno 21. kolovoza 2020.
  11. ↑ Boothby, Derek. The political challenges of administering Eastern Slavonia. Global Governance, Jan 1, 2004. Pristupljeno 11. studenoga 2020.
  12. ↑ Oklop Vojske Srpske Krajine (srpski). Srpski oklop. Pristupljeno 11. studenoga 2020.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Srpska_vojska_Krajine&oldid=6726687"