Operacija Oluja

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Operacija Oluja
sukob: Domovinski rat
Operation storm map.jpg
karta operacije Oluja
Vrijeme 4. kolovoza - 7. kolovoza 1995.
Mjesto Hrvatska, Bosanska krajina
Ishod odlučujuća pobjeda Hrvatske[1]
kraj paradržave pobunjenih Srba
kraj Samostalne autonomne pokrajine Zapadne Bosne
kraj opsade Bihaća[2][3]
Teritorijalne promjene prestanak postojanja Republike Srpske Krajine
Sukobljene strane
Flag of Croatia.svg Hrvatska
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Republika Bosna i Hercegovina
Flag of Serbian Krajina (1991).svg RSK
Flag of Republika Srpska.svg Republika Srpska
Flag of AP Western Bosnia (1993-1995).svg AP Zapadna Bosna
Zapovjednici
Flag of Croatia.svg Zvonimir Červenko
(zapovjednik operacije)
Flag of Croatia.svg Ivan Basarac
Flag of Croatia.svg Petar Stipetić
(ZP Zagreb)
Flag of Croatia.svg Luka Džanko
(ZP Bjelovar)
Flag of Croatia.svg Miljenko Crnjac
(ZP Karlovac)
Flag of Croatia.svg Mirko Norac
(ZP Gospić)
Flag of Croatia.svg Ante Gotovina
(ZP Split)
Flag of Croatia.svg Đuro Dečak
(ZP Osijek)
Flag of Croatia.svg Živko Budimir
(Južno bojište)
Flag of Bosnia and Herzegovina (1992-1998).svg Atif Dudaković
Flag of Serbian Krajina (1991).svg Mile Mrkšić
Flag of AP Western Bosnia (1993-1995).svg Fikret Abdić
Jačina
130 000 vojnika
350 tenkova
800 topničkih oruđa
30 zrakoplova i helikoptera
40 000 vojnika
400 tenkova
350 topničkih oruđa
22-25 zrakoplova (RS)
Gubitci
poginulih vojnika
174[4]
ranjenih vojnika
1100[4]
(1)Human Rights Watch
poginulih vojnika
410[5]
poginulih civila
116[5]
ukupno
526[5]
(2) Hrvatski helsinški odbor
poginulih vojnika
560[6]
poginulih civila
681[7][8]
ukupno
1.241
(3)srpski izvori
poginulih vojnika
755[9]
poginulih civila
1.205[9]
ukupno
1.960[9]

Operacija Oluja (4. kolovoza7. kolovoza 1995.) je velika vojna operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina bez ikakvog međunarodnog priznanja. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije. Oluja je uz Bljesak ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.

Srpska strana je tijekom 1994. godine bila pokrenula aktivnosti radi ovladavanja prostorom Bihaćke krajine - ovećeg, ali izoliranog područja pod kontrolom Armije BiH, koji je u velikoj mjeri sprječavao izravni kontakt između područja pod kontrolom Srba u Hrvatskoj i BiH. Izuzev što bi ostvarivanjem takvog cilja nastala humanitarna katastrofa koja bi zacijelo nadmašivala pokolj u Srebrenici, njime bi se zaokružio i učinio vojno održivim prostor "Ujedinjene Republike Srpske" sa središtem u Banja Luci; istodobno bi područja Republike Hrvatske koja spajaju sjeverne i južne dijelove zemlje - primjerice je kod Karlovca bio pod kontrolom hrvatskih snaga pojas širine svega 10 kilometara - bile izložena topničkoj vatri sa srpskih položaja.[10]

Operacija Oluja je za svega jedan dan preduhitrila opsežnu operaciju vojski hrvatskih i bosanskih Srba pripremanu pod imenom Operacija Vaganj: trebala je ta srpska akcija angažirati glavne srpske snage - uključivo one iz istočnog dijela BiH popunjavane dragovoljcima iz Srbije - koje su u cijelosti bile spremne izvesti opsežni napad protiv postrojbi HV i HVO u pravcu Kupresa i Livna (iz pravca Banja Luke), te u pravcu Doline Neretve i Metkovića (iz pravca Istočne Hercegovine i Podrinja), kao i protiv postrojbi Armije BiH na području Zapadne Bosne. Operacija Oluja je posve omela te planove, a postrojbe pripremljene za Operaciju Vaganj nisu čak uspjele efikasno zaustaviti napredovanje hrvatsko-bosanskih snaga na području BiH u kasnijoj Operaciji Maestral.

Predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine Milan Martić je već 4. kolovoza 1995. god. donio odluku br. 2-3113-1/96, kojom se zapovijeda evakuacija cjelokupnog "neborbenog" stanovništva iz RSK. Vojne snage Srpske Vojske Krajine su do kraja Operacije Oluja također odstupile na obližnje područje BiH pod srpskom kontrolom, a 5.000 vojnika iz sastava opkoljenog 21. kordunskog korpusa SVK je položio oružje pred HV.

Sukobljene strane[uredi VE | uredi]

Sukobljene su strane bile Hrvatska vojska (HV) i Srpska vojska Krajine (SVK). Hrvatskoj je vojsci pomagao HVO te 5. korpus Armije BiH. Vojska Jugoslavije nije nikako reagirala na hrvatski napad, možda i zbog iznimne brzine kojima se operacija odvijala, te je već drugog dana akcije pao glavni grad srpska paradržave Knin, a čitava RSK zapravo razbijena u svega tri dana. Vojska Republike Srpske iz susjedne BiH ozbiljnije je djelovala samo 7. kolovoza, kad je zrakoplovstvom napala hrvatske postrojbe na Savi i gradove Kutinu, Viroviticu, Požegu i Županju. Posljednji preostali korpus SVK, 11. slavonsko-baranjski korpus, ostao je u Baranji i nije se borio.

Hrvatska vojska[uredi VE | uredi]

Hrvatska vojska je u trenutku napada bila ustrojena u tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Najbrojnija je bila Kopnena vojska, koja se sastojala od šest zbornih područja i vrlo jakog postroja izravno podređenog Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Dalje se dijelila na gardijske (profesionalne), pričuvne i ročne brigade i domobranske pukovnije. Zborno područje se načelno sastojalo od 1-2 gardijske postrojbe, nekoliko pričuvnih brigada i domobranskih pukovnija i postrojba za potporu. Policijske su specijalne snage bile velike kao jača pješačka brigada bez potpore karakteristične za vojsku.

Snaga u vrijeme Oluje:

  • 25 kompletno opremljenih brigada
  • Stalna vojska: 50.000 ljudi
  • Mobilizirano: više od 100.000 ljudi
  • Ukupno vojnika u Oluji: 150.000-200.000
  • Pričuva za slučaj napada iz istočne Slavonije ili Srbije: 70.000 vojnika
  • 400 tenkova
  • Topništvo: oko 350 topova, neodređen broj minobacača

U Operaciji Oluja HV je koristila [11] snagu:

  • 5 gardijskih brigada,
  • 1. hrvatski gardijski zdrug,
  • 81. gardijska bojna,
  • 23 domobranske pukovnije,
  • 18 brigada (16 pričuvnih i 2 ročne),
  • 3 brigade protuzračne obrane,
  • 4 središnjice elektronskog djelovanja,
  • dijelovi 16. topničko raketne brigade, dijelovi 15.POtrbr Križevci ,samostalni topnički i protuoklopni divizijuni, 33. inženjerijske brigade, 40. pukovnija veze,
  • Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana
  • dijelovi Hrvatske ratne mornarice
  • 3.100 specijalaca ministarstva unutarnjih poslova

Ostale snage HV osiguravale su Zapovjedno područje Osijek i Južno bojište od mogućih protunapada.

HV je bio organiziran uz dosta improvizacija i sa zapovjednim kadrom koji je samo malim dijelom imao sustavno vojno obrazovanje. Naoružanje je uglavnom osvojeno od bivše JNA, uz dosta lakog naoružanja i opreme istočnoeuropske provenijencije kupljene iz vojnih viškova nakon raspada Varšavskog ugovora početkom 1990.-ih godina. Obzirom da je izvoz oružja na ratom zahvaćeno područje bivše Jugoslavije bio zabranjen, nabavke oružja i vojne opreme su osiguravanje u tajnim operacijama. Zahvaljujući takvim akvizicijama uspjelo se formirati dovoljno respektabilno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.[12] Hrvatska ratna mornarica, opremljena uglavnom plovilima oduzetima neprijatelju (na početku rata 1991. zaplijenile su hrvatske snage u Šibeniku približno četvrtinu jugoslavenskih plovila, te je u žestokim borbama taj plijen obranjen) i oslonjena na dovoljno snažne hrvatske brodograđevne i druge industrijske kapacitete, bila je dovoljno snažna da odvrati Jugoslavensku ratnu mornaricu od ugrožavanja hrvatskih voda. Domaća industrija je za potrebe HV također proizvodila znatne količine oružja i vojne opreme.[13] U proteklom razdoblju je u praksi bilo dokazano da su postrojbe HV sposobne organizirati i izvesti opsežne operacije, a gardijske i postrojbe specijalne policije - kojima su bile namijenje najsloženije zadaće - bile su samopouzdane i već dosta iskusne.

"Srpska vojska Krajine"[uredi VE | uredi]

Vojna sila pobunjenih hrvatskih Srba - Srpska vojska Krajine (SVK) - bila je organizirana u šest korpusa kopnene vojske i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom. Korpusi su bili slični zbornim područjima Hrvatske vojske, sastojali su se od nekoliko brigada i sredstava potpore, uglavnom divizijuna. Mirnodopska Srpska vojska Krajine imala je oko 14.000 ljudi. Pored vojske bojni dio je imalo i Ministarstvo unutarnjih poslova Krajine koje je imalo jednu specijalnu brigadu milicije.

Snaga u vrijeme Oluje:

  • 40.000 vojnika u zapadnom (napadnutom) dijelu; još je oko 20.000 bilo u 11. slavonsko-baranjskom korpusu, koji nije bojno djelovao. Oko trećine tih snaga činile su lokalne straže, često sastavljene od vojnih obveznika starijih godišta.
  • 200 tenkova
  • Topništvo: 250 topova i neodređen broj minobacača

Među ljudstvom SVK vladala je općeraširena apatija i nevjerica u budućnost paradržave koju su branili. Osobito je Operacija Bljesak u svibnju 1995. godine potaknuo rešpekt prema snagama HV i nepouzdanje u vlastite snage. Na području Sjeverne Dalmacije je bila raširena spoznaja da su akcijama HV i HVO na obližnjem području BiH tijekom 1994. i 1995. godine dovedeni u poluokruženje i da se iz svojih zapuštenih gradića pritisnutih nestašicama (čak i električne energije) objektivno ne mogu braniti pred mnogobrojnijim i dobro organiziranim hrvatskim snagama koje nastupaju osloncem na veća hrvatska urbana središta poput Zadra, Šibenika i Splita.

Kao strateška rezerva SVK služila je Vojska Republike Srpske - snage srpskih pobunjenika u BiH, koje su (s teritorijalnim postrojbama) brojile oko 180.000 vojnika. Te su snage - koje su u sklopu pripreme opsežne i vrlo ambiciozne Operacije Vaganj imale u borbenom rasporedu na terenu raspoređene znatne postrojbe - doista prihvatila postrojbe SVK u njihovom povlačenju iz Hrvatske i pružile otpor napredovanju snaga HV, ABiH i HVO na teritorij BiH, koje je uslijedilo nakon potpunog uspjeha Operacije Oluja.

Omjeri[uredi VE | uredi]

Omjeri Srpske vojske Krajine i Hrvatske vojske:

  • Ljudstvo  : 1 / 3,7
  • Tenkovi  : 5 / 7
  • Topništvo : 5 / 4

Očita je nadmoć Hrvatske vojske u ljudstvu, te manja prednost u broju tenkova. Zbog podjednakog broja tenkova stvarni odnos snaga tenkovskih jedinica moguće je odrediti jedino utvrđivanjem broja suvremenih tenkova (T-72, M-84). SVK je bila nadmoćnija jedino po broju topničkih oruđa, ali ne bitno. Tome treba dodati i jaku želju Hrvatske vojske za pobjedom, te veliko iskustvo, uvježbanost, motiviranost i opremljenost profesionalnih vojnih jedinica (8 gardijskih brigada). Po broju vojnika i vojnih oruđa na bojnom polju kao i u pogledu morala, SVK objektivno nije imala nikakvih izgleda u sukobu s Hrvatskom vojskom. Međutim je osloncem na znatno snažnije snage bosanskih Srba i možda snage iz Srbije mogla pružiti značajan otpor i nadati se - uz dosta uvjerenosti - da bi napad hrvatskih snaga u konačnici mogao biti odbijen.

Gubici i ratni plijen[uredi VE | uredi]

Ukupni hrvatski vojni gubici bili su 174 poginulih, 1.100 ranjenih (teže 572 i lakše 528) vojnika, 3 zarobljena, 15 nestalih, ukupno 1.314.

Nepovratni gubici Srpske vojske Krajine bili su znatno veći od hrvatskih. Po hrvatskim podacima, do 21. kolovoza 1995. asanirano je i uredno sahranjeno 560 poginulih pripadnika SVK.

Ratni plijen koji je zaplijenila Hrvatska: 4.112 komada pješačkog oružja, 159 ručnih bacača, 120 raznih minobacača, 98 topničkih oruđa (kalibra 76-152 mm), 6 višecjevnih lansera raketa 128 mm, 59 protuzrakoplovnih topova, 54 oklopna vozila, 22 inženjerijska stroja, 497 vojnih motornih vozila, 6 zrakoplova lovačko bombarderske avijacije i dr.

Prije Oluje[uredi VE | uredi]

Nakon teških okršaja, Domovinski je rat početkom 1992. ušao u "mirnu" fazu, u kojoj se s jedne strane našla tzv. Republika Srpska Krajina, srpska tvorevina u okupiranim područjima Hrvatske, a s druge strane legitimna hrvatska vlast, dok su ih razdvajale mirovne snage UN-a (UNPROFOR i kasnije UNCRO). Velika je većina Hrvata na okupiranom području protjerana ili ubijena.

U toj fazi, koja je trajala do jeseni 1994., Hrvatska je vojska djelovala uglavnom u pograničnim područjima Bosne i Hercegovine, a na području Hrvatske je 1993. izvršila dvije operacije ograničenih razmjera protiv pobunjenih Srba: u siječnju 1993. na širem području Zadra (Operacija Maslenica), a u rujnu 1993. u okolici Gospića (Operacija Medački džep).

Nakon akcija provođenih 1994. i 1995. na području BiH, u svibnju 1995. god. izvršena je iznimno uspješna Operacija Bljesak na području Zapadne Slavonije, koja je u znatnoj mjeri skratila bojište i osigurala dominaciju HV na području sjeverno od Save.

Neposredno prije Oluje, pod okriljem međunarodne zajednice provedeni su u Ženevi pregovori između Hrvatske i RSK, u kojima su predstavnici RSK rezolutno odbili prijedlog da se - u novim okolnostima koje je naznačila Operacija Bljesak - pristupi mirnoj reintegraciji njihove paradržave u RH. Ni vodstvo RSK, ni međunarodna zajednica nisu vjerovali da Hrvatska doista može na bojnom polju izvojevati pobjedu i završiti epizodu s paradržavom na svojem teritoriju.[14]

Akcije u pripremi za Oluju[uredi VE | uredi]

Oluji je prethodila akcija Zima '94., poduzeta na području BiH u vremenu od 29. studenoga do 24. prosinca 1994. kako bi se zaustavila srpska ofenziva na Bihać te za stvaranje povoljna strategijskog prostora za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i BiH. Srbi su poraženi na Dinari i oslobođen je teritorij od 200 četvornih kilometara. Veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a.

Uslijedila je jednodnevna akcija Skok-1 7. travnja 1995., kada su Srbi ponovno poraženi na Dinari. Oslobođeno je dodatnih 75 četvornih kilometara. Hrvatske su se snage proširile bočno, prema zapadnoj strani, pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija, a posebice sigurnost Livanjskog polja.

Najveća akcija Hrvatske vojske prije Oluje, operacija Bljesak, uspješno je izvedena u svibnju. Oslobodila je okupirani džep u zapadnoj Slavoniji i pokazala da se stanje na terenu promijenilo.

Od 4. do 11. lipnja 1995. na Dinari je izvedena nova akcija, Skok-2 . Njome je oslobođen dodatni prostor od 450 četvornih kilometara te je pod nadzor stavljeno cijelo Livanjsko polje. Otad se mogla nadzirati i Cetinska dolina te Vrličko polje, kao i dio Glamočkog polja te put Glamoč-Bosansko Grahovo.

Akcijom Ljeto '95., opet na području BiH od 25. do 30. srpnja 1995. oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja, ukupno oko 1600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like.

Početkom kolovoza 1995., nakon problema što su Srbi imali u BiH oko Bosanskog Grahova, gdje su pretrpjeli ozbiljne gubitke, dobar dio njihovih jedinica nije bio spreman na odlučnu akciju Hrvatske vojske u Hrvatskoj, što nije očekivano jer se Hrvatskoj stalno iz Washingtona prijetilo sankcijama ako se krene sama oslobađati. Presudno je bilo akciju završiti u manje od tjedan dana: Bljesak je vojno trajao manje od 48 sati, i reakcije iz svijeta su bile pozitivne.

S velikim hrvatskim napadom Srbi su računali od početka srpnja, a krajem mjeseca je očekivanje bilo na najvišoj razini. Ratno stanje na cjelokupnom području Krajine proglašeno je već 28. srpnja.

Postrojbe za elektronsko izviđanje Hrvatske vojske koje su intenzivno pratile radio-promet u Krajini na kraju srpnja su zaključile da svi civilni razgovori na području Like odaju strah i paniku među civilima u RSK, te da su ljudi fizički i psihički iscrpljeni stalnom psihozom i očekivanjem napada i da su na rubu snaga. Pripreme za evakuaciju unutar RSK počele su više dana prije samog napada.

Zborna područja i popis postrojbi i njihovih zapovjednika u Oluji [15][uredi VE | uredi]

Operacija "Oluja" - Zapovjedni stožer

Zborno područje Bjelovar[uredi VE | uredi]

Glavni smjer djelovanja snaga:

JasenovacDubica

Zborno područje Karlovac[uredi VE | uredi]

Glavni smjerovi djelovanja snaga:

Ogulin → Plaški → Slunj

Karlovac → Vojnić

Zapovjedno područje Zagreb[uredi VE | uredi]

Glavni smjerovi djelovanja snaga:

Sisak → Petrinja → Glina

Sunja → Kostajnica

Zapovjedno područje Gospić[uredi VE | uredi]

Glavni smjerovi djelovanja snaga:

Lička Jasenica → Saborsko → Plitvička Jezera → Ličko Petrovo Selo,

Gospić → Korenica

Gospić → Udbina

Specijalne postrojbe MUP-a RH na Velebitu[uredi VE | uredi]

Glavni smjerovi djelovanja:

Sveti Rok → Gračac (Otrić),

Sveti Rok → Počitelj → Medak i

Sveti Rok → Lovinac

Zapovjedno područje Split[uredi VE | uredi]

Glavni smjerovi djelovanja snaga:

Crvena Zemlja → Knin

Sinj → Knin

Šibenik → Drniš → Knin

Zadar → Benkovac

Obrovac → Žegar → Ervenik

Napomena: U ZP Split su se nalazile i postrojbe na teritoriju Bosne i Hercegovine na liniji od Grahova do Kupreških vrata:

Odvijanje Oluje[uredi VE | uredi]

Mirovne snage UN-a koje su bile razmještene uz bojišnicu (UNCRO) unaprijed su obaviještene da će operacija početi. Oluja je počela 4. kolovoza u 5 sati ujutro, kada je najveći dio Hrvatske vojske zajedno s policijskim specijalcima krenuo u napad na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskog Grahova na jugu, koja je bila duga 630 kilometara. Za obranu su se brinuli Zborno područje Osijek i Južno bojište. Prije samog napada, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je napalo neprijateljske centre veze i zapovjedna mjesta (Jelavac, Petrova gora, Banski Grabovac i Bunić). Istovremeno se topovima i raketama jako tuklo po prednjoj crti i dubini srpskih snaga.

Hrvatski predsjednik Tuđman javno je pozvao vojnike Srpske vojske krajine (SVK) da se predaju i zajamčio im da će dobiti amnestiju prema hrvatskim zakonima. Svi koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu kod kuće i dočekaju hrvatsku vlast.

Sektor Banovina[uredi VE | uredi]

Hrvatski vojnici u oslobođenoj Dubici, Muzej Oluje na kninskoj tvrđavi

Operacija Oluja započela je u zoru 4. kolovoza 1995. godine snažnom topničkom i raketnom paljbom hrvatske vojske po srpskim položajima na 630 km dugačkoj bojišnici (najvećoj u Europi od završetka 2. svjetskog rata. Za usporedbu, bojišnica u Ardenima 1944. je bila dugačka 110 kilometara)

U Banovini su snage Zbornog područja (ZP) Zagreb krenule što brže probiti srpske crte (zbog opasnosti od srpskog topništva), što im je isprva i uspjelo - krenule su iz Sunje, ušle u zonu razdvajanja. 2. gardijska brigada ili Gromovi na glavnom pravcu napada brigade probija neprijateljsku crtu obrane zapadno i jugozapadno od Petrinje oslobađa dio teritorija i dio ceste od Petrinje do Gline. Međutim, dio snaga 2. gardijske brigade Gromovi, na pomoćnom pravcu napada s istočne strane iz pravca Mošćenice žestokim otporom zaustavlja srpska strana pred Petrinjom, pa je došlo do zastoja i većih gubitaka (18 poginulih hrvatskih vojnika, 2 T-55 i 1 M-80 ). Uz to, veliki pad morala uzrokovale su pogibije dvojice zapovjednika - brigadira Predraga Matanovića, zapovjednika "Banijske Oluje", 2. bojne "Gromova", te brigadira Stjepana Grgca, zapovjednika 57 brigade HV. Da bi to riješio, predsjednik i vrhovni zapovjednik Tuđman je 5. kolovoza postavio Petra Stipetića za glavnog zapovjednika u Banovini, tj. da upravlja snagama ZP Zagreb i ZP Bjelovar. Stipetić je prestrojio snage: nakon što su Gromovi uz potporu snaga ZP Zagreb oslobodili Petrinju, šalje ih u dubinu Banovine gdje iz sata u sat oslobađaju veliki teritorij. Stipetić je ojačao vojsku oko Sunje i poslao dvije nove brigade prema Glini. Ipak, SVK je uspjela izvući gotovo svu borbenu tehniku iz tog područja. Na ovom području HV je pretrpjela najveće gubitke u cijeloj operaciji: već prvog dana bilo je 90 poginulih.

Snage ZP Bjelovar su 4. kolovoza prešle Savu na području Jasenovac-Drenov Bok i probile srpske snage dva kilometra prema Hrvatskoj Dubici, koja je i oslobođena ujutro 5. kolovoza, a onda su krenule do Hrvatske Kostajnice i oslobodile je navečer 6. kolovoza, čime je Zborno područje Bjelovar osiguralo granicu i ostvarilo svoj cilj. Treba istaknuti da je prvi dan Oluje za Hrvatsku vojsku najkrvaviji dan čitavog Domovinskog rata: toga dana u žestokim borbama za probijanje prvih srpskih linija život je izgubio 121 hrvatski vojnik.

Snage ZP Zagreb su 6. kolovoza ujutro oslobodile Petrinju i okolicu, a u Banovinu je ušao i dio snaga ZP Karlovac, koje su već riješile pravac Ogulin-Slunj, a ovdje su štitile zaleđe i lijevi bok 1. gardijske brigade, koja se spojila sa snagama 5. korpusa Armije BiH i krenula iz Rakovice prema Vojniću.

Na zahtjev UNCRO-a, ujutro 7. kolovoza Hrvatska je vojska prekinula paljbu na potezu Vojnić-Vrginmost-Glina-Kostajnica-Dvor na Uni jer su srpske snage 21. kordunskog korpusa najavile da će predati oružje i otići. Međutim, Srbi nisu dolazili, pa se pokazalo da time žele dobiti na vremenu. Stipetić je zapovjedio da se napad nastavi, pa je tijekom dana oslobođeno područje između Gline, Petrinje i Dvora na Uni. Hrvatske se snage tada nisu spojile s 5. korpusom Armije BiH jer su propustile kolonu srpskih izbjeglica na cesti od Gline do Dvora na Uni. U Dvoru na Uni srpske su snage do večeri 8. kolovoza uspjele izvući 39. banijski korpus i glavninu Korpusa specijalnih jedinica u Republiku Srpsku.

Sjeverno od Dvora nije bilo otpora, a 21. kordunski korpus predao se 8. kolovoza. Tako je u sektoru Banovine Hrvatska vojska osigurala cijelu granicu do kraja 10. kolovoza 1995. Na Petrovoj gori su policijski specijalci i snage ZP Zagreb i Karlovac do 14. kolovoza savladali preostale snage SVK.

Sektor Kordun[uredi VE | uredi]

Na ogulinskom dijelu bojišta, snage ZP Karlovac su 4. kolovoza okružile Plaški i zauzele cestu Slunj-Primišlje-Perjasica. Na karlovačkom dijelu prvi napad nije uspio, ali plan je tada promijenjen, pa je vojska poslana u međuriječje Mrežnice i Korane prema selu Krnjku i dalje prema Vojniću. Plaški, Primišlje te međuriječje Korane i Mrežnice oslobođeni su 5. kolovoza, dok su snage 5. korpusa Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane iz bihaćkog džepa presjekle cestu Slunj-Titova Korenica i tako spriječile 21. kordunski korpus da krene prema Lici.

Nakon što je zauzela Plitvice, 1. gardijska brigada se poslijepodne 6. kolovoza kod sela Tržička Raštela spojila sa snagama 5. korpusa Armije BiH. Nakon toga je krenula na sjever i ušla u Slunj zajedno sa snagama ZP Karlovac s ogulinskog dijela bojišta. Dan kasnije oslobođeni su Kamensko, Tušilović, Krnjak, Veljun i Vojnić. Vojska Fikreta Abdića pobjegla je zajedno s izbjeglicama iz Cazina prema Vojniću, gdje su je blokirale snage ZP Karlovac.

Nakon četverodnevne obrane, 21. korpus SVK je na Kordunu bio opkoljen i prisiljen na predaju. Predaja je izvršena 8. kolovoza u 19.00 sati, kad je u Viduševcu srpski zapovjednik hrvatskom generalu Stipetiću podnio prijavak pred strojem, čestitao na pobjedi i predao korpus. Potom su snage ZP Karlovac potpuno su oslobodile šire područje Vojnića i Vrginmosta, te osigurale granicu i Petrovu goru.

Sektor Lika[uredi VE | uredi]

Pripadnici 111. brigade Zbora narodne garde sudjelovali su u oslobađanju Ličkog Osika, Urija, Polovina, Barleta, Vrebca i ostalih mjesta uključujući dio zloglasnog četničkog uporišta Mogorić.

Snage ZP Gospić odbacile su snage 15. korpusa SVK, osvojile važne kote i presjekle ceste, da bi prvog dana osvojile Dabar i veći dio važnog prijevoja Ljubova na putu Gospić-Korenica.

Zatim su 5. kolovoza hrvatske snage oslobodile Ljubovo i okolicu, Ličku Jasenicu, Saborsko, Novi Lički Osik i Ostrovicu, prekinule cestu Plitvička Jezera-Slunj i opkolile Vrhovine. Policijski su specijalci zauzeli čvor Gračac.

Hrvatske su se snage spojile s 5. korpusom Armije BiH 6. kolovoza kod Grabovca i Prijeboja. Oslobođeni su Malovan, Bruvno, Korenica, Vrhovine, Plitvička Jezera, Cetingrad, Krbava i Udbina, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i Pločanski Klanac. 1. gardijska brigada je izašla iz ZP Gospić i krenula prema Slunju.

Hrvatske su snage 7. kolovoza i dalje napredovale prema granici. Oko 18 sati postrojbe ZP Gospić i policijski specijalci oslobodili su Donji Lapac i došli do granice, te oslobodili Mazin, Dobroselo i Gornji Lapac. Tako je ZP Gospić oslobodilo cijeli zadani prostor i ostvarilo cilj. Specijalna policija zauzela je Kulen Vakuf i okolicu.

Sektor Dalmacija[uredi VE | uredi]

Operacija ZP Split nije se zvala "Oluja" nego "Kozjak-95", a imala je četiri operativne skupine: Zadar, Šibenik, Sinj i Sjever. Napad je išao u tri glavna pravca: Bosansko Grahovo-Knin (4. i 7. gardijska brigada), Jasenice-Miškovci i Uniški Doci-Uništa-Kijevo. Bilo je i osam pomoćnih pravaca, gdje je djelovala glavnina vojske. Dan prije početka operacije, 3. kolovoza, napravljena je diverzija: snage Hrvatskog vijeća obrane napale su Srbe na pravcu Glamoč-Vitorog.

Kad je 4. kolovoza operacija krenula, snage ZP Split probile su crtu obrane Kninskog korpusa SVK i probile se do 4 km od polaznih položaja. Snage specijalne policije na Velebitu sa snagama 2. bojne 9. gardijske brigade zauzele su dominantne kote Tulove grede i Mali Alan gdje su već prvog dana akcije srpske snage pretrpjele teške gubitke u ljudstvu. Na kraju prvog dana operacije stvoreni su povoljni uvjeti za oslobađanje Knina i odsijecanje 7. sjevernodalmatinskog korpusa SVK.

S izuzetkom Benkovačke brigade, snage 7. i 15. korpusa SVK, razbijene već prvim udarima, povlačile su se u neredu prema Banji Luci. Jedna domobranska pukovnija izvršila je u tom sektoru obuhvat s Dinare prema Kijevu. Postrojbe specijalne policije iskoristile su još 1993. godine zauzete položaje na Velebitu i brzo su nadirale prema Gračacu, zauzele ga i zaustavile se da propuste neprijatelja koji se iz Kninske krajine, šibenskog zaleđa i iz Ravnih Kotara preko Otrića povlačio prema Srbu i Lapcu i dalje u Bosnu.

Sa svojih položaja kod Grahova hrvatske su snage 4. kolovoza snažno tukle Knin i ispalile oko 2000 projektila u nekoliko sati. Ujutro 5. kolovoza, oko 9.30 sati, postignut je najveći uspjeh operacije: 7. gardijska brigada je sa snagama 4. gardijske brigade ušla u napušteni Knin, što je simbolički značilo kraj Krajine.

Prema Vrlici i Drnišu probijale su se jedna pješačka brigada i jedna domobranska pukovnija, koja je kod Drniša naišla na kratkotrajan otpor. Ubrzo su oslobođeni Vrlika, Drniš i Benkovac. Razbijene srpske snage povukle su se prema Lici i Bosni. Do kraja dana ZP Split je praktično provelo u djelo glavninu svojih zadaća. Sljedeća dva dana zborno područje Split je više-manje bilo neaktivno, što su pobunjeni Srbi iskoristili da preko Otrića izvuku glavninu bojne tehnike 7. Dalmatinskog i 15. Ličkog korpusa. Crta selo Otrić-Strmica dostignuta je 7. kolovoza, a dan kasnije na pravcima Otrić-Srb i Knin-Srb snage Hrvatske vojske izbile su na državnu granicu.

Zrakoplovstvo[uredi VE | uredi]

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo djelovalo je na glavnim pravcima napada, davalo potporu, izviđalo i prevozilo radi manevara i spašavanja ranjenika. Osim toga, štitilo je prostor Zagreb-Karlovac-Sisak-Kutina. U okviru priprema, letačke posade su se posebno pripremale za letenje na malim visinama i u brišućem letu.

Zrakoplovstvo je imalo 17 borbenih zrakoplova, 5 borbenih helikoptera, 9 transportnih helikoptera, 3 transportna zrakoplova, jedan zrakoplov za elektroničko izviđanje i jedan helikopter za elektroničko-termovizijsko izviđanje.

Tijekom operacije uspješno su gađani planirani objekti (centri veze i zapovjedna mjesta srpskih postrojba), što je isprva pogrešno pripisivano NATO-ovom zrakoplovstvu. U nastavku operacije Zrakoplovstvo je izvršilo 67 borbenih letova i uništilo 26 raznih objekata. Bilo je i 50 letova za protuzračnu obranu, 7 izvidničkih letova, te 11 helikopterskih letova za prijevoz oko 480 osoba i oko 85 tona tereta.

Najslabiji dio uporabe zrakoplovstva bila je zastarjela oprema sustava zračnog motrenja i navođenja, jer nije bilo moguće osigurati motrenje zračnog prostora ispod visine 500 m, niti navođenje zrakoplova ispod visine 1000 m. Tijekom operacije oštećeno je 11 zrakoplova MiG-21, ali bez gubitaka.

Organizirana evakuacija: Odluka br. 2-3113-1/96 od 4. kolovoza 1995.[uredi VE | uredi]

Unatoč neprestanim pozivima predsjednika Tuđmana građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, koja im jamči sva građanska prava, najveći je broj Srba iz RSK na zahtjev svoga vojnog i političkog vodstva napustio Hrvatsku u automobilima i traktorima.

Zapovijed o evakuaciji Srba iz RSK br. 2-3113-1/96 potpisali su predsjednik RSK Milan Martić i šef vojnih snaga RSK general Mile Mrkšić dana 4. kolovoza 1995. godine. Odluku je Mile Martić potpisao u 16,45 sati, da bi 17,20 sati istog dana bila ovjerena u vojnom zapovjedništvu. U prvoj fazi bila je predviđena evakuacija svog neborbenog stanovništva s područja Sjeverne Dalmacije i Gračaca (Lika), prema Srbu, Lapcu i drugim mjestima na sjeveru.

Broj izbjeglih Srba različito se procjenjuje: hrvatski izvori govore o brojci od 90.000 ljudi, UN o 150.000, a srpski o 200.000-250.000. Nejasno je uključuju li te brojke i vojne postrojbe pobunjenih Srba - ukoliko ne, trebalo bi im pribrojiti oko 40.000 vojnika SVK.

O toj organiziranoj evakuaciji posvjedočio je jedan od čelnika pobunjenih hrvatskih Srba Milan Babić 9. kolovoza 1995. u izjavi za Tanjug, a koji je prenijela Naša borba:

Wikicitati „"Na mene je zaprepašćujuće djelovalo saznanje da su Glavni štab vojske RSK i predsjednik Martić naredili opću evakuaciju stanovništva i povlačenje vojske na svim crtama bojišta u Kninu, sjevernoj Dalmaciji i Lici, iako na većini crta dodira sa HV nisu bila izražena ozbiljnija borbena djelovanja, a HV se po ranijem planu trebala i mogla zadržati na prilazima Kninu najmanje mjesec dana za što su postojali svi potrebni preduvjeti".”
(Izjava za Tanjug, prenijeta u Našoj borbi.[18])

Tijekom Oluje hrvatske snage nisu srušile niti jedan vjerski (pravoslavni) objekt. No, u razdoblju nakon završetka akcije zabilježena su kriminalna djela ubojstva iz osvete ili koristoljublja nad pojedinim preostalim Srbima, kao i paljenje napuštenih kuća i drugih objekata (više od 20.000). Prema hrvatskim izvorima nakon Oluje nestalo je nekoliko stotina građana srpske narodnosti, dok srpski izvori govore o 2500 nestalih Srba, nerijetko ubrajajući u to Srbe koji su bili žrtve međusrpskih obračuna[19] još tijekom rata. Na hrvatskim je sudovima optuženo 1949 prekršitelja hrvatske nacionalnosti, dok su osuđene 1492 osobe, od toga za ubojstvo 27 osoba (13 osoba na izdržavanje zatvorske kazne od 1 do 15 godina).

Zapovijed Milana Martića 4. kolovoza 1995. o evakuaciji srpskog stanovništva iz tzv. RSK

Srpska odmazda po hrvatskim civilnim ciljevima[uredi VE | uredi]

Napomena: (popis nepotpun)

Izvor:[20]

  • 4. kolovoza

Pobunjeni hrvatski Srbi napali su civilne ciljeve u Sisku, Šibeniku, Otočcu, Gospiću, Ogulinu.

  • 5. kolovoza

Srbi iz Bosne raketirali su Županju. Srbi iz istočne Hercegovine granatirali su dubrovačko područje. Pobunjeni hrvatski Srbi iz okupiranog hrvatskog Podunavlja raketirali su Osijek, Vinkovce i Nuštar. Pobunjeni hrvatski Srbi s Korduna gađali su Karlovac.

  • 6. kolovoza
  • 7. kolovoza

Srpsko ratno zrakoplovstvo iz BiH zrakoplovima iz Banje Luke napalo je nekoliko hrvatskih gradova, pri čemu su ubili dvije, a ranili 11 osoba. Dok su Srbi iz BiH zrakoplovima raketirali Mačkovac i Savski Bok, hrvatska protuzračna obrana srušila im je dva zrakoplova.

Ishod[uredi VE | uredi]

Operacija Oluja je najpoznatija i najveća operacija Hrvatske vojske i jedan od simbola Domovinskog rata. Iako njome nije oslobođena cijela zemlja, Oluja se računa kao kraj rata u Hrvatskoj, dok je u Bosni i Hercegovini odigrala ključnu ulogu oslobađanjem bihaćkog džepa. Njome se promijenio strateški odnos snaga na cjelokupnom zaraćenom području i u kojoj se Hrvatska vojska pokazala kao vojnički nadmoćna sila. Vjerojatno najvažniji rezultat je zoran poraz koncepta Velike Srbije na tlu Hrvatske i stvaranje uvjeta za svršetak rata u Bosni i Hercegovini.

Kao spomen na pobjedu u Domovinskom ratu i dan kada je Hrvatska vojska oslobodila okupirani grad Knin u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja u Hrvatskoj se svake godine 5. kolovoza slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.


Kalendarski prikaz oslobađanja hrvatskih mjesta[uredi VE | uredi]

Hrvatski vojnik u oslobođenom Kninu, Muzej Oluje

(popis dopunjavati) Izvori za prikaz:[21]

  • 4. kolovoza

Sveti Rok...

  • 5. kolovoza

Knin, Vrlika, Kijevo, Drniš, Žitnić, Benkovac, Gračac, Lovinac, Ljubovo, Saborsko, Plaški, Hrvatska Dubica...

  • 6. kolovoza

Petrinja, Slunj, Kostajnica, Plitvička jezera, Korenica, Obrovac, Glina...

  • 7. kolovoza

Turanj, Tušilović, Vojnić, Topusko, Gornji i Donji Lapac...

Nakon "Oluje": Operacija Maestral[uredi VE | uredi]

Odmah nakon uspješnog okončanja Operacije Oluja 7. kolovoza 1995., krenula je 8. kolovoza 1995. god. Operacija Maestral, protiv srpskih snaga u BiH. Hrvatsko vodstvo nije htjelo čekati mogući protunapad Vojske Republike Srpske, nego je akcijama na čijem su težištu djelovale 7. i 4. gardijska brigada HV angažirala snage VRS i potisnula ih duboko prema sjedištu srpske pobune u BiH Banja Luci, kojoj su se hrvatske snage približile na svega 23 km. Takvo napredovanje hrvatskih snaga, te snaga ABiH i HVO bitno je promijenjena ratna situacija, te je pridonijela pregovorima koji su rezultirali završetkom rata iste godine.

Odlazak Srba iz područja bivše RSK[uredi VE | uredi]

Nakon evakuacije civilnog stanovništva koja je bila planirana, dobro organizirana i čak uvježbavana u razdoblju prije Operacije Oluja, te koje je započela sukladno Odluci Predsjednika RSK Milana Martića br. 2-3113-1/96 od 4. kolovoza 1995., na području oslobođenom Operacijom Oluja ostao je tek mali broj od 168 tisuća etničkih Srba koji su na tom području živjeli prije početka rata 1991. godine. Stanoviti dio se poslije vratio, i živi manje-više kao i svi drugi građani RH.[22]

Službena srbijanska politika do danas smatra da odlazak etničkih Srba s teritorija bivše srpske paradržave - općenito se ponavlja brojka od 200.000 Srba, koja je preko 30 tisuća veća od populacije Srba na toj teritoriji prije početka rata, a koja je populacija tijekom ratnih godina smanjivana uslijed ratnih gubitaka, znatnog dezerterstva i drugog iseljavanja -predstavlja genocid nad Srbima, za koje je odgovorna Republika Hrvatska: takav prikaz Operacije Oluje nastoji se prezentirati međunarodnoj javnosti.[23]

Hrvatski povjesničar Nikica Barić u svojem znanstvenom radu iz 2004. godine, međutim, upozorava da je srpsko stanovništvo u RSK bilo u velikoj mjeri odlučno da ode u izbjeglištvo ukoliko bi RSK pala, te da je među njima bilo općerašireno stajalište da ne vrijedi živjeti pod hrvatskom vlašću. Stav koji je među tim pučanstvom bio raširen, kojega su podsticali lokalni političari i kojega je širio tisak, može se sažeti parolom: "Nikad više zajedno s Hrvatima". Srpski političari su čak širili stav da su etnički Srbi koji su ostali živjeti na područjima RH pod kontrolom vlasti u Zagrebu - "Srbi fašisti", izdajice srpstva. Zbog iznimno teške gospodarske situacije, istovremeno, kod Srba u RSK je vladala sveopća apatija i općerašireno razmišljanje da se ode i normalnu egzistenciju ostvari negdje drugdje. U takvom stanju, stanovništvo se spremno uključilo u evakuaciju na koju su vlasti RSK organizirano pokretale čitava naselja. Slična spremnost etničkih Srba na odlazak s teritorije koja nije pod srpskom vlašću viđena je - posve izvan ratnih operacija - u odluci približno 100.000 etničkih Srba da krajem iste 1995. godine napuste dijelove Sarajeva koji su prema Daytonskom sporazumu pripali Federaciji BiH.[24]

Dva "suđenja Operaciji Oluja" u Haagu[uredi VE | uredi]

2001. godine je na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu podignuta optužnica protiv generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, koji da su navodno u sklopu organiziranog zločinačkog poduhvata kojemu je na čelu bio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman (koji nije obuhvaćen optužnicom, jer je već bio umro) poduzeli Operaciju Oluja s namjerom da protjeraju etničke Srbe s tog područja. Nakon što je prvostupanjskom presudom iz 2011. godine bio prihvaćen jedan dio optužbi koje su se stavljali na terat generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, drugostupanjskom presudom iz 2012. godine je presuđeno da generali nisu sudjelovali u nikakvom zločinačkom poduhvatu i da nisu počinili zločine koje im je tužiteljstvo stavljalo na teret.[25]

Tijekom suđenja koje je završilo oslobađajućim presudama, Ante Gotovina je u pritvoru Haaškog suda proveo 7 godina, Mladen Markač 5 i pol,[26] a Ivan Čermak 4 godine.[27]

Republika Srbija je 2010. godine tužila Republiku Hrvatsku Međunarodnom sudu pravde u Haagu zbog zločina genocida koja je navodno Hrvatska na svojoj teritoriju počinila protiv etničkih Srba u Domovinskom ratu 1991. - 1995.[28] U presudi od 3. veljače 2015. godine, taj sud je odbio navode Srbije - gdje se osobito Operacija Oluja označuje kao genocidna - kao neutemeljene.[29]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Leutloff-Grandits, Carolin: Claiming ownership in postwar Croatia: the dynamics of property relations and ethnic conflict in the Knin region. LIT Verlag Berlin-Hamburg-Münster, 2006, page 69. ISBN 3-8258-8049-4
  2. "Weary Bihac cries with joy as siege ends", The Independent, 1995-08-09, pristupljeno 2010-01-25
  3. "After Long Siege, Bosnians Relish 'First Day of Freedom'", The New York Times, 1995-08-09, pristupljeno 2010-01-25
  4. 4,0 4,1 U Hrvatskoj svečanosti, u Srbiji parastos i prosvjedi. Hrvatska riječ, preuzeto 16. lipnja 2013.
  5. 5,0 5,1 5,2 "Impunity for Abuses Committed During "Operation Storm" and the Denial of the Right of Refugees to Return", Human Rights Watch, 1 August 1996, pristupljeno 2010-06-17
  6. "Operacija Oluja", Braniteljski portal, pristupljeno 2010-06-17
  7. "Civilne žrtve u Sektoru Jug u Oluji i neposredno nakon Oluje", Igor Graovac, 2/8/2005, pristupljeno 2010-06-17
  8. "Civilne žrtve u Sektoru Sjever u Oluji i neposredno nakon Oluje", Igor Graovac, 2/8/2005, pristupljeno 2010-06-17
  9. 9,0 9,1 9,2 "Lajuić: tražit ćemo rješavanje problema izbjeglica", Radio 202, 4-8-2008, pristupljeno 2010-06-17
  10. "Kako smo promijenili tijek rata: U zadnji trenutak smo spasili Bihać i time spriječili novu Srebrenicu", general Krešimir Ćosić, "Jutarnji list", 4. kolovoza 2015.
  11. [Oluja pobjede/The Storm of Victory HMDCDR str.185. ISBN 978-953-150-811-7]
  12. "Prvi put nakon rata otkriveni originalni računi za oružje", Berislav Jelinić za "Nacional", 16. listopada 2006.
  13. "Kako smo pobijedili u domovinskom ratu (3): Vojna tehnika i oprema HV-a", Dean Čanić za "Vojna povijest", 15. listopada 2014
  14. "U Ženevi sam trebao nagovoriti srpskog generala da prijeđe k nama" (intervju s generalom Petrom Stipetićem), Davor Ivanković za "Večernji list", 4. kolovoza 2015.
  15. [Oluja pobjede/The Storm of Victory HMDCDR str.181. – 184. ISBN 978-953-150-811-7]
  16. http://www.ogulin.hr/stare-novosti.php?subaction=showfull&id=1163455078&archive=&start_from=&ucat=& Preuzeto 10. kolovoza 2010.
  17. http://us.mvp.hr/?mh=175&mv=1030 Preuzeto 10. kolovoza 2010.
  18. Dnevna izvješća MVP RH, 9. kolovoza 1995. Zaprepašćuje da su GŠ i Martić naredili evakuaciju ljudi i vojske, NAŠA BORBA, 9. kolovoza 1995., izjava Milana Babića Tanjugu
  19. Nekoliko je puta to bilo temom televizijske emisije Istrage Roberta Valdeca.
  20. www.hr Oluja
  21. www.hr Oluja
  22. "Stanovnici Gračaca: Dvojezične ploče? Ne, hvala, dajte posao ljudima!", Predrag Opačić za "Slobodnu Dalmaciju", 05. veljače 2015
  23. "Nikolić: Zverska akcija s elementima genocida" (prezentacija izjava predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića povodom obljetnice Operacije Oluja 2015. god.), "Politika", 5. kolovoza 2015. god.
  24. "Je li 1995. godine Hrvatska počinila 'etničko čišćenje' Srba", Nikica Barić, "Časopis za suvremenu povijest", Vol.36 No.2 Srpanj 2004.
  25. "Gotovina i drugi (IT-06-90) 'Operacija Oluja'", optužnice, presude i drugi glavni dokumenti u sudskom spis Haaškog suda, pristupljeno 8. kolovoza 2015.
  26. "Naknade: Gotovina bi mogao dobiti 10, a Markač 7 mil. kuna", Mak Jovanović za "24 sata", 28. studenog 2012.
  27. "Haag mu ne da odštetu: Da su Čermaku sudili kod nas, dobio bi milijun kuna, ovako ni lipe", Kristina Turčin za "Jutarnji list", 17. travnja 2011.
  28. "Srbija Međunarodnom sudu pravde predala protutužbu protiv Hrvatske", "Index.hr", 4. siječnja 2010.
  29. "Judgment of 3 February 2015" (engleski), v. osobito str. 53-54 i 122-142, stranice spisa kod Međunarodnog suda Pravde, posjećeno 8. kolovoza 2015.

Ostali projekti[uredi VE | uredi]

Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Hrvatska: pravo, dužnost i nužnost
Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Poruka Franje Tuđmana hrvatskim građanima srpske nacionalnosti