Wendigo

Predstava Wendiga prema algonkvskoj tradiciji

Wendigo (Windigo, Windego), Windigo (ili wendigo) je nadnaravno biće koje pripada duhovnim tradicijama Indijanac koji govore Algonquian u Sjevernoj Americi. Windigosi su opisani kao moćna čudovišta koja imaju želju ubijati i jesti svoje žrtve. U većini legendi ljudi se pretvaraju u windigoe zbog svoje pohlepe ili slabosti. Razne domorodačke tradicije windigoe smatraju opasnima zbog njihove žeđi za krvlju i sposobnosti da zaraze zlom inače zdrave ljude ili zajednice. Windigo legende su u biti upozoravajuće priče o izolaciji i sebičnosti te važnosti zajednice.

Definicija

Prema većini usmenih predaja Algonquiana, windigo je kanibalsko čudovište koje lovi slabe i društveno nepovezane. U većini verzija legende, čovjek postaje windigo nakon što mu je duh pokvaren pohlepom ili oslabljen ekstremnim uvjetima, kao što su glad i hladnoća. U drugim legendama, ljudi postaju windigoi kada ih zaposjedne lutajući duh u trenutku slabosti.

Ovisno o mnogim prvim narodima koji govore algonkvinskim jezikom, uključujući Abenaki, Siksika, Mi’kmaq, Algonquin, Ojibwe i Innu, pravopis i izgovor riječi "windigo" razlikuje se. Wendigo, wheetigo, windikouk, wi’ntsigo, wi’tigo i wittikka alternativne su verzije istog izraza. Druga imena, kao što su atchen, chenoo i kewok, također se često koriste za označavanje windiga.

Izgled i karakteristike

Wendigo

Baš kao što postoje različite verzije riječi "windigo", postoje mnoge varijacije o izgledu i moći stvorenja. Ponekad se windigoi opisuju kao iznimno mršavi, s lubanjom i kosturom koji se probijaju kroz kožu pepeljaste boje, poput mumije. Druge priče opisuju windiga kao dobro popunjenog diva koji postaje proporcionalno veći što više jede. Prema drugim legendama, windigo ima šiljate ili životinjske uši s rogovima ili rogovima koji izviruju na glavi. Oči windiga opisane su kao upale ili sjajne poput užarenog ugljena. Oštri i šiljasti zubi, izrazito loš zadah i tjelesni miris također su česte odlike windiga.

Windigo je obično, ali ne uvijek, obdaren moćima, poput nadljudske snage i izdržljivosti koje mu omogućuju da uhodi, nadjača i proždire svoje žrtve. Windigosima se obično pripisuje izuzetan vid, sluh i njuh. Kaže se da se kreću brzinom vjetra i imaju sposobnost hodati po dubokom snijegu ili čak po otvorenoj vodi bez potonuća.

Prema nekim legendama, windigo se može ubiti konvencionalnim oružjem, poput palice ili vatrenog oružja. Druge legende tvrde da se Windigo mora nekako savladati, izrezati mu ledeno srce i zatim otopiti u gorućoj vatri. Ipak, druge legende tvrde da samo upućeni duhovni vođa Indijanaca, šaman, može pogubiti windigoa posebnom čarolijom i ceremonijom.

Podrijetlo i povijest

Legenda o windigu postojala je u usmenoj povijesti Algonquiana stoljećima, mnogo prije nego što su Europljani stigli u Sjevernu Ameriku. Međutim, prvi europski pisani izvještaj o windigu napisao je Paul Le Jeune, jezuitski misionar koji je živio među narodom Algonquin početkom 17. stoljeća na području današnjeg Quebeca. U izvješću svojim nadređenima u Parizu 1636. Le Jeune je napisao:

“Ova đavolska žena… je dodala da je [windigo] pojeo neke Attikamegoukine — to su plemena koja žive sjeverno od rijeke koja se zove Three Rivers — i da bi ih on pojeo mnogo više da nije pozvan negdje drugdje. Ali taj Atchen (vrsta vukodlaka) došao bi na njegovo mjesto da ih proždere... čak i do Francuske utvrde; da će poklati same Francuze.”

Izvješće oca Le Jeunea pokazuje da su Europljani 17. stoljeća vjerovali u zle nadnaravne duhove jednako snažno kao i njihovi indijanski suvremenici. Zapravo, izvješće oca Le Jeunea prethodilo je suđenjima vješticama u Salemu gotovo 60 godina. Misionari u onome što je kasnije postalo Kanada nastavili su izvještavati o legendama o windigu sve do duboko u 20. stoljeće.

Priče su se mogle pronaći i na zapadnoj granici 1800-ih, među domorodačkim narodima ravnice i zaposlenicima tvrtke Hudson’s Bay Company (HBC). Domorodački narodi često su neke duhovne vođe optuživali da su windigoi; HBC trgovci su ih ponekad opisivali kao lude. U nekim slučajevima, članovi zajednice ili rođaci optuženog ubili su osumnjičenog windiga iz predostrožnosti. U jednom primjeru, tri čovjeka su ubila Abishabisa, vođu naroda Cree nakon što je postao pohlepan i pobio domorodačku obitelj — što je navelo druge da vjeruju da je on windigo.

Windigo psihoza

Početkom 20. stoljeća termin "windigo" pronašao je svoj put u zapadni medicinski vokabular. Rani su ga psihijatri koristili za označavanje mentalnog stanja u kojem su se pacijenti osjećali opsjednuti kanibalističkim željama. Oblatski misionar J. E. Saindon prvi je upotrijebio taj izraz 1920-ih dok je radio u zajednici Cree u zapadnom području James Baya. Tamo je sreo ženu koja je tvrdila da je vidjela strance koji su je htjeli ubiti i proždrijeti. Saindon je mentalno stanje žene nazvao "psihoneurozom" - mentalnim poremećajem ili poremećajem ponašanja, karakteriziran depresijom i tjeskobom. Preko vremena, stanje je postalo poznato kao Windigo psihoza. Međutim, radi li se o stvarnoj bolesti još uvijek je vrlo sporna rasprava u medicinskoj zajednici.

Simbolika i značenje

Legende o windigu otkrivaju mnogo o vjerovanjima, načinu života, društvenim strukturama i tradicijama ljudi koji pričaju te priče. Nekima legende o windigu služe kao podsjetnici na važnost zajednice, i što je još važnije, na ono što se može dogoditi kada pojedinci ostanu izvan zajednice. Jedan recept za stvaranje windiga - ekstremna glad, hladnoća i izolacija - bile su uvijek prisutne i prijeteće životne činjenice za mnoge ljude Prvih naroda koji su živjeli u sjevernim borealnim šumama. Zapravo, većina windigo priča počinje s pojedincem ili malom grupom zarobljenim u divljini bez hrane, dulje vrijeme, sami i na hladnoći. Rečeno je da Windigosi ubijaju usamljene putnike ili članove grupe i zatim privremeno preuzimaju njihovu osobnost, prije nego što na kraju ubiju druge ljude na koje naiđu.

Slično tome, legendarna pohlepa windiga predstavljala je stavove o dijeljenju u mnogim domorodačkim kulturama. U divljini je ljudski opstanak često ovisio o zajedničkoj suradnji i dijeljenju hrane i imovine. Svaki pojedinac koji je odbio dijeliti lokalne resurse, osobito u vremenima velike neimaštine, smatran je "čudovištem". Prema povjesničaru Shawnu Smallmanu, windigo se još uvijek smatra simbolom pohlepe u modernom društvu, koja se očituje u kapitalizmu i korporativnom konzumerizmu.

Ovo stvorenje također je počelo služiti kao metafora za nepravde s kojima su se domorodački narodi suočili u Kanadi, uključujući rezidencijalne škole, ograničenje prava u Zakonu o Indijancima, Sixties Scoop i slične asimilacijske politike. Film Armanda Ruffa, A Windigo Tale (2010.), na primjer, koristi čudovište da ispriča priču o međugeneracijskoj traumi u školama s internacionalnim pristupom. Za neke domorodačke osobe windigo predstavlja silu kolonizacije.

U popularnoj kulturi

Za razliku od mitoloških bića koja su stoljećima popularizirana u europskoj kulturi, kao što su vampiri i vukodlaci, zapadnjačka popularna kultura otkrila je windiga tek relativno nedavno. Međutim, sada postoje mnogi filmovi, grafički romani (na primjer Kletva Wendiga, Mathieua Missoffea), televizijske emisije i stripovi (Marvelov Wendigo) temeljeni na pričama o windigu. Stvorenje je također inspiriralo umjetnička djela Norvala Morrisseaua i književna djela Basila H. Johnstona, Margaret Atwood, Tomson Highwaya i Josepha Boydena. Ovi novi mediji doprinose raznolikosti legende i načinima na koje je tumače kako starosjedilački tako i neautohtoni narodi.

Ostali nazivi

Ostale varijante imena: Wiindigoo, Weendigo, Wiindgoo, Windgo, Weendigo, Wiindigoo, Windago, Windiga, Wendego, Windagoo, Widjigo, Wiijigoo, Wijigo, Weejigo, Wìdjigò, Wintigo, Wentigo, Wehndigo, Wentiko, Windgoe, Windgo, Wintsigo. Windigoag je oblik množine također i (Windegoag, Wiindigooag, ili Windikouk.)