Šibenska kapa

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Šibenska kapa je najpoznatija hrvatska inačica crvene kape, vrste narodnog pokrivala za glavu. Danas je obično narančaste boje s dva niza crnih vezenih ukrasa (obično zvanih bovuli, bouli, boule ili bule).

Stariji oblik kape (uglavnom niži, uvijek crvene boje, najčešće s jednim nizom povezanih krugova, navezena i po tjemenu, uvijek s kitom) sačuvan je s muzejskim primjercima koji se danas čuvaju u bečkom Muzeju nacionalne etnografije (Österreichisches Museum für Volkskunde), Etnografskom muzeju u Splitu, Etnografskom muzeju u Zagrebu, Etnografskom muzeju u Beogradu, Narodnom muzeju u Zadru, Muzeju grada Šibenika, Gradskom muzeju Drniša i Kninskom muzeju.

S milenijskog fotografiranja Šime Strikomana na Poljani u Šibeniku 7. X. 2006., nazvanog "Šibenska kapa na ponosnoj glavi"


Povijest[uredi VE | uredi]

Crvenu kapu se tipski povezuje s japodskim oglavljem, iako je kod Japoda bila nošena samo kod žena dok se crvena kapa u narodu nosila i među muškarcima i među ženama.

Nakićeni oblik kape (u narodu kićenka), kakav je nošen npr. kod svadbenih djevera ili alkarskih momaka, naliči na neobičnu crvenu kapu koju nosi orač naslikan na fresci u crkvici Gospe Srimske između Šibenika i Vodica (XII./XIII. st.).

Na donjem ukrasnom vijencu portreta šibenske katedrale nalazi se i lik pučanina pod kapom. Ovaj portret potječe iz vremena popravka katedrale 1850. godine. Na gornjem ukrasnom vijencu portreta (iz pred-Dalmatinčeve faze izgradnje, oko 1440.) također je brkati lik pod sličnom kapom.

Crvenu kapu je kao muško oglavlje u dokumentu iz 1500. pronašao don Krsto Stošić, dok je kao "kapu od skrleta s kožnom podstavom" pronašao u dokumentu iz 1660. godine.

Narodne kape fotografirane u Šibeniku početkom XX. st.


Društvene okolnosti[uredi VE | uredi]

Politički povodi za poznatost ovakvog oblika narodne crvene kape 1880-ih godina je bilo nadmetanje narodnjaka (s narodnom kapom kao simbolom, redovito s brkovima) i autonomaša (s gospodskim klobukom kao simbolom, redovito s bradom i brkovima) za vlast u Šibeniku i u drugim dalmatinskim gradovima, a 1920-ih godina narodna kapa kao simbol slavenstva pred anektiranim Zadrom.

U valu modernizacije nakon 2. svjetskog rata kapa je, kao i druga pučka obilježja, bila u drugom planu iza simbolike klasne ideologije. Svečanosti poput proslave 900. obljetnice prvog spomena grada Šibenika 1966. godine i proglašenje šibenskog franjevca Nikole Tavelića svetim 1970. godine, kao i ekonomsko otvaranje konzumentima kulture izgradnjom Jadranske turističke ceste 1964. i izgradnjom hotela od 1966., pojačali su javni interes za kapu kao simbol identiteta i suvenir.

Današnji grb i uspravna zastavica Šibensko-kninske županije ima dvije komponente prenesene sa šibenske kape (tj. šibensko-drniške kape, kako je tim povodom službeno obrazloženo): boju i ukras. Boja je opisana kao crvena a u stvarnosti se na županijskom grbu često prikazuje kao narančasta. Ukras na uspravnoj zastavici su boule, spiralno vezene spojene kružnice.


Gospodarske okolnosti[uredi VE | uredi]

Obrtnički preduvjet za uspjeh šibenske kape bila je djelatnost poduzeća zvanog Industrija narodnog veziva kojeg je u Šibeniku od 1880. do 1945. u skladu s europskim trendom interesa za tradicijske obrte poznatim kao Pokret za umjetnost i obrt (Arts and Crafts Movement) utemeljila obitelj Matavulj. Poduzeće je proizvodilo narodne kape (berette nazionale, izraz zabilježen 1890.), druge dijelove narodnih nošnji, pogače od oraha i suhih smokava i likere (od 1844. godine). Proizvodnja se dijelom odvijala u pogonu u gradskom predjelu Varoš, a dijelom kao kućna radinost kooperantica kojima je poduzeće osiguravalo materijal i prodaju.

Narodni lik na etiketi Matavuljeva likera.

Povećana potreba za ovakvim i sličnim kapama (poput ličkih) u zapadnohrvatskim krajevima od Gospića do Imotskog, gdje je ostajala posljednjom tradicijskom oznakom u kupovnim odjećama industrijskog vremena, snažno je podstakla proizvodnju Matavuljevog poduzeća.


Kaparije (pogoni) i kaparice[uredi VE | uredi]

  • Industrija narodnog veziva (1844.-1945.), vodili Simeuna (Šima) Matavulj r. Triva, njen sin Đuro Matavulj, njen unuk Marko Matavulj, Đurina žena Ana Matavulj, Đurin sin Simo Matavulj (mlađi) i Đurina kćer Milka Bučević
  • Samostan časnih sestara benediktinki Sv. Luce na Gorici u Šibeniku (djevojačka škola do XIX. st., ženska zanatska škola do 1945., aktivne i danas)
  • Anka Bogdanović, kooperantica Industrije narodnog veziva
  • Šima Rora, kooperantica Industrije narodnog veziva
  • Bosiljka Sekulić, kooperantica Industrije narodnog veziva
  • Vinka Maričić, kooperantica Industrije narodnog veziva
  • Kata Baljkas, kooperantica Industrije narodnog veziva
  • Zorka Batinica, kooperantica Industrije narodnog veziva
  • Ana Iljadica, žena Stipe (1920-e)
  • Cvita Jurišić, žena Grge (1920-e)
  • Milka Baranović, žena Ive (1920-e)
  • Ana Kronja, žena Dunka (1920-e, do 1960-ih)
  • Marija Županović, žena Šime (1920-e)
  • Katica Ungaro (1920-e)
  • Jelka Baljkas (1920-e)
  • Marketa Stošić r. Bumber (1920-e)
  • Vica Bogdanović (rođena 1882., Matavuljeva kooperantica u 1920-im, do 1970-ih)
  • Vica Stojić (Matavuljeva kooperantica u 1920-im, do 1960-ih)
  • Stana Zorić r. Baranović (majka don Krešimira Zorića)
  • Šima Stojić (2. polovica XX. st.)
  • Đokonda Stojić (2. polovica XX. st.)
  • Vjera Stojić (2. polovica XX. st.)
  • Marija Bumber (2. polovica XX. st.)
  • Centar za unaprijeđenje domaćinstva, vodila Biserka Ljubković (1961.-1972.)
  • Tkalačka zadruga "Tkanica" u Kninu (2005. godine)
  • Marija Cipitelo Stojić (od 1993., aktivna kaparica)
  • Liposava Kuštović, obrt Lipa (aktivna kaparica)
  • Nelica Knežević, obrt Atelier VeNel (aktivna kaparica)
  • Udruga Žena u Drnišu, predsjednica Milena Perčin (aktivne kaparice)


Čija je kapa?[uredi VE | uredi]

Kapa je koncem XIX. st. i u prva dva desetljeća XX. st. pojednostavljena za izradu od uposlenih žena ili kooperantica uz pomoć šivaćeg stroja s dodatnom mogućnošću vezenja, kakve im je s materijalom i plasmanom osiguravao obrtnik. U to vrijeme je kućno rađena narodna kapa u Šibeniku bila niža, istaknutijeg vrha i vezenih ukrasa s disproporcionalno malim punjkama (u narodu zvana oštruljica ili težačka kapa), a u Drnišu i okolici je kapa bila viša, plosnatijeg vrha, sa strane sa šupljim punjkama veličinom približenima ili izjednačenima s ostalim vezenim krugovima (drniška kapa, u tom kraju u narodu jednostavno zvana seljačkom kapom). Strojnom ubrzanju proizvodnje za veće tržište prikladnije je bilo približavanje obliku i ukrasima veće kape.

Slična je kapa nošena i u Kninu, prije polovice XIX. st. zamotana pod crvenu ćalmu.

U tom smislu je današnja šibenska kapa amalgam šibenske i drniške kape, u vrijeme širenja proizvoda Industrije narodnog veziva u raznim krajevima prozvana kapom šibenkinjom. Vrijeme promjene rukom izrađivane narodne kape u kupovnu kapu iz Industrije narodnog veziva može se vidjeti na Meštrovićevim slikama u Gradskom muzeju Drniša ("Momak i djevojka u kolu", "Pastir s mijehom", "Žene iz Dalmatinske zagore", skulptura "Ludi Mile", sve nastale između 1911. i 1913. godine).

Naziv "šibenska kapa", koji u narodu nije postojao prije XX. st., opravdan je zbog nastanka ovako modificirane narodne kape u Industriji narodnog veziva. Taj povijesni obrt bio je smješten u još postojećoj zgradi u šibenskoj četvrti Varoš.


Kulturni status[uredi VE | uredi]

Kaparice na svečanom prijamu kod šibenske gradonačelnice Nediljke Klarić (s kapom u ruci) 30. srpnja 2008. Slijeva nadesno: Nelica Knežević iz obrta "VeNel", č. s. Fortunata iz samostana benediktinki sv. Luce, Liposava Kuštović iz obrta "Lipa", Milena Perčin iz drniške udruge "Žena", Vedran Knežević iz obrta "VeNel", Inga Marin iz udruge "Žena" i Marija Cipitelo Stojić.

Ministar kulture RH je 18. srpnja 2008. donio rješenje kojim se utvrđuje da umijeće izrade šibenske kape ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu članka 9., stavka 1, alineje 3. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

Prijedlog za utvrđenje svojstva nematerijalnog kulturnog dobra je studenog 2007. godine pokrenula i obrazac s opisom kulturnog dobra popunila Nelica Knežević.


Mjere zaštite[uredi VE | uredi]

Kao mjera zaštite nematerijalnog kulturnog dobra obrtnice, kaparice, udruge i ustanove u svojim prostorima i na gradskim trgovima upriličavaju više povremenih sadržaja i programa. Posebno se ističu popularizacijski učinci jednometarske kape koju je 2008. napravila drniška udruga "Žena", rad obrta "VeNel" sa školskom djecom u radionici i dućanu u ulici don Krste Stošića i predstavljanja niza rekonstruiranih starijih oblika kape u obrtu "Lipa".

Na poziv Joška Lokasa se u kompleksu ruralnog turizma Etnoland u Pakovom Selu svakog proljeća održava okupljanje posvećeno ovoj kapi. Teme okupljanja su bile iduće:

  • "Čija je ovo kapa?", 10. III. 2010.
  • "Čija je kapa starija?", 18. III. 2011. (vrt Matavulj u Šibeniku 30. III. 2011.)


Kurioziteti[uredi VE | uredi]

  • Pod vodstvom Ane Matavulj se iz Industrije narodnog veziva kasnih 1920-ih godina znalo dnevno proizvoditi i do dvije tisuće kapa, uobičajeno po tisuću. U to vrijeme tvrtka je imala 250 radnica i 150 kooperantica u kućnoj radinosti, uglavnom u gradskim četvrtima Gorica i Dolac (usp. pjesmu Vinka Nikolića "Kaparica").
  • Centar za unaprijeđenje domaćinstva (tvrtka nastala iz kućne radinosti Ženske stručne škole) je 1968. za 19 kupaca ("Kornat", "Atlas", "Rukotvorine", hoteli, turistička društva...) prodao ukupno 6151 kapa svojih kooperantica: samo ih je Đokonda Stojić izradila 2816, Marija Bumber 1770, nekadašnja Matavuljeva kaparica Vica Stojić 959 a njena nećaka Šima Stojić 658 (sa zalihom za iduću godinu). Sve su ove kaparice bile u šibenskoj četvrti Gorica, kao i časne sestre kod kojih su ih u djevojačkoj školi naučile raditi.
  • Čuvenije glave pod šibenskom kapom: predsjednik hrvatske vlade Vladimir Nazor u posjetu Šibeniku 24. siječnja 1945. godine, Josip Broz Tito u posjetu Šibeniku povodom 900. obljetnice prvog spomena grada 10. svibnja 1966. godine (darovana u sklopu šibenske nošnje za predsjednički par), Vice Vukov na "Postirskim frajima" 20. srpnja 1971. godine, Franjo Tuđman u posjetu Šibeniku 15. kolovoza 1993. godine, Goran Ivanišević na primanju kod pape 27. listopada 1995.


Literatura[uredi VE | uredi]

  • Kale, Jadran (2010). "Šibenska kapa", Šibenik TM 5 (XI/2010.), str. 12-22. [1]


Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]