Aleksandrijska knjižnica

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ilustracija unutrašnjosti Aleksandrijske knjižnice

Aleksandrijska knjižnica je najveća i najznamenitija knjižnica staroga vijeka. Bila je smještena u gradu Aleksandriji na području Egipta, koji je bio središte helenističke kulture i znanosti.

Povijest[uredi VE | uredi]

Osnutak i djelovanje[uredi VE | uredi]

Knjižnicu je osnovao egipatski faraon Ptolemej I. Soter (367.-283. pr. Kr.) u 3. stoljeću pr. Kr. po savjetu Demetrija Faleronskog, a znatno ju je proširio njegov sin i nasljednik Ptolemej II. Filadelf (309.-246. pr. Kr.) usmjerivši se na sakupljanje svih knjiga napisanih na grčkome kao i grčkih prijevoda značajnih djela autora izvan grčkog kulturnog kruga.[1]

Knjižnica se nalazila u okviru kraljevske palače, u tzv. Brukheju koji je bio u sastavu muzeja (Museion), odnosno svetišta muza, a sadržavala je nekoliko desetaka tisuća djela napisanih, prema izvorima, na oko 500.000 do 700.000 papirusnih svitaka.[2] Knjižnica nije bila otvorena za javnost nego samo za studente i znanstvenike i vjeruje se da je sadržavala većinu cjelokupnog znanja antičkog svijeta.

Brojni svici rukopisa bili su pisani na gotovo svim tada poznatim jezicima (grčki, latinski, aramejski, hebrejski, jezici naroda Mezopotamije, perzijski, arapski, pa i indijski). U Muzeju se istraživala biologija, medicina, matematika, astronomija, filologija, geografija i povijest.[3]

Upravitelji knjižnice bili su geograf i matematičar Eratosten, filolog Aristofan iz Bizanta, astronom Aristarh te gramatičar Zenodot iz Efeza. Pjesnik Kalimah načinio je svojevrsni katalog knjižnice pod nazivom Tablice (Pinakes).

Prvo uništenje knjižnice[uredi VE | uredi]

Godine 47. pr. Kr. u vrijeme rimskog građanskog rata, Egipat se umiješao u sukob između Cezara i Pompeja. Egipatski faraon Ptolemej XIII. Dioniz dao je ubiti Pompeja koji se bio sklonio u Aleksandriju, kako se ne bi zamjerio Cezaru. Međutim, uskoro je ipak došlo do sukoba između rimske i egipatske vojske te je tom prilikom Cezar dao zapaliti egipatsku flotu u luci, a vatra se proširila na obalu i zapalila knjižnicu koja je većim dijelom uništena.[4]

Kasnije je Marko Antonije, kako bi udovoljio kraljici Kleopatri nadomjestio dio uništene knjiške građe preseljenjem oko 200.000 svitaka iz Pergamske knjižnice.[5]

Drugo i treće uništenje knjižnice[uredi VE | uredi]

Godine 270. rimski car Aurelijan uništio je ostatke glavne knjižnice tijekom vojne kampanje na Aleksandriju.

Premda je glavna knjižnica bila uništena, ostala je manja knjižnica smještena u Serapeju (Serapeion), hramu grčko-egipatskog božanstva u kojem su se čuvali duplikati djela iz veće knjižnice.

Godine 391. rimski car Teodozije I. naredio je zatvaranje svih poganskih hramova u Carstvu, uslijed čega je agitacijom patrijarha Teofila srušen Serapisov hram i uništena knjižnica.[6]

Četvrto uništenje knjižnice[uredi VE | uredi]

Rijetki sačuvani rukopisi i dalje su opstali kao i sama Aleksandrijska knjižnica. Međutim, kada su Arapi 642. godine osvojili i preoteli Egipat Bizantu, kalif Omar iz Damaska naredio je da se rukopisi iz knjižnice spale uz tvrdnju: "Ako se u tim knjigama nalazi ono što već piše u Kuranu, onda je riječ o duplikatima i one su suvišne te ih treba uništiti. Ako se u njima nalazi ono što je u opreci s Kuranom, onda su lažne i opet ih treba uništiti".[7] Time su uništeni su i posljednji ostaci nekad znamenite knjižnice.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 123.
  2. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 123.
  3. http://www.croato-aegyptica.hr/egipat/gradovi/01.htm
  4. Povijest, sv. IV, str. 119.
  5. http://www.mlahanas.de/Greeks/Library.htm
  6. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 123.
  7. http://www.mlahanas.de/Greeks/Library.htm

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]