Austrijski nasljedni rat

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Austrijski nasljedni rat
sukob: [[]]
Battle-of-Fontenoy.jpg
Bitka kod Fontenoya
Vrijeme 16. prosinca 1740. – 18. listopada 1748.
Mjesto Europa, Sjeverna Amerika i Indija
Ishod Aachenski mir (1748.)
Sukobljene strane
Flag of Prussia (1466-1772).svg Pruska
Bandera de España 1701-1760.svg Španjolska
Royal Standard of the King of France.svg Francuska
Fahne Kurbayern.gif Bavarska
Flag of the Kingdom of the Two Sicilies (1816).svg Kraljevina Dviju Sicilija
Flag of Sweden.svg Švedska
Flag of Genoa.svg Republika Genova
Flag of Electoral Saxony.svg Saska
Flag of the Habsburg Monarchy.svg Habsburška Monarhija
Union flag 1606 (Kings Colors).svg Velika Britanija
Fahne Kurbayern.gif Bavarska
Prinsenvlag.svg Republika Sedam Pokrajina
Flag of Hanover (1692).svg Hanover
Flag of Electoral Saxony.svg Saska
Flag of the Kingdom of Sardinia.svg Kraljevina Sardinija
Flag of Russia.svg Rusko Carstvo
Zapovjednici
Flag of Prussia (1466-1772).svg Fridrik II. Veliki
Bandera de España 1701-1760.svg Filip V., španjolski kralj
Royal Standard of the King of France.svg Luj XV., kralj Francuske
Royal Standard of the King of France.svg Mauricije Saksonski
Fahne Kurbayern.gif Karlo VII. Albert
Flag of the Habsburg Monarchy.svg Marija Terezija
Flag of the Habsburg Monarchy.svg Karlo Aleksandar Lotarinški
Union flag 1606 (Kings Colors).svg Đuro II., kralj Velike Britanije i Irske
Flag of Electoral Saxony.svg Fridrik August Rutowsky
Flag of Russia.svg Elizabeta, ruska carica
Marija Terezija, kraljica Ugarske, Češke i Hrvatske, nadvojvotkinja Austrije.
Fridrik II., kralj Pruske.

Austrijski nasljedni rat trajao je od 1740. do 1748. godine. U njemu su sudjelovale sve europske sile osim Poljsko-Litavske Unije, Portugala i Osmanskog Carstva. Rat je započeo pod izgovorom da nadvojvotkinja Marija Terezija Austrijska nema pravo naslijediti Austriju i ostale habsburške posjede zato što je žena, a žene prema salijskom zakoniku ne mogu naslijediti zemlju. U stvarnosti, spol Marije Terezije je bio samo dobar izgovor Pruske i Francuske da pokušaju poljuljati moć Austrije. Austriju su podržavale Velika Britanija i Nizozemska, tradicionalni neprijatelji Francuske, te kraljevina Sardinija i Saska. Bavarska je podržavala Francusku i Prusku. Rat je završio sporazumom iz Aachena 1748. godine, a jedina teritorijalna promjena bila je prusko preuzimanje Šlezije od Austrije.

Rat[uredi VE | uredi]

Fridrik II., kralj Pruske, je poslao izaslanike u Beč sa zahtjevom da mu Marija Terezija prepusti Šlezijsko vojvodstvo, mineralima bogati austrijski teritorij koji je graničio s Prusijom. Marija Terezija je odbila bez razmišljanja.[1] Pruska je do tada već bila zauzela Šleziju. Velika Britanija je Mariji Tereziji ponudila 12.000 vojnika u slučaju da svi mirovni pregovori propadnu.[2] Austrijske trupe koje su se borila protiv pruske vojske brojale su 6.000 vojnika, a predvodio ih je general Maximilian Ulysses Browne.[3]

Budući da je Austriji nedostajalo iskusnih vojnih zapovjednika, Marija Terezija je oslobodila maršala Wilhelma Reinharda von Neipperga, kojeg je njen otac bio zatvorio zbog njegove slabe izvedbe u ratu s Osmanlijama. Neipperg je preuzeo komandu nad austrijskom vojskom u ožujku. Austrijanci su pretrpjeli veliki poraz u travnju iste godine. Francuska je za to vrijeme planirala uništavanje austrijske države i podjelu njenog teritorija između Pruske, Bavarske, Saske i Španjolske.[4] Beč je bio u panici pošto nijedan od savjetnika Marije Terezije nije očekivao da će ih Francuska izdati. Đuro II., kralj Velike Britanije, i sam Franjo molili su Mariju Tereziju da pregovara s Pruskom, na što je ona nevoljko pristala.[5] Britanski kralj je ponudio Głogów, Świebodzin, i Grünberg, za što Marija Terezija nije znala. Fridrik je odbio ovu ponudu i ušao u savez s Francuskom u lipnju.[6]

Do srpnja su propali svi pokušaji da se spriječi rat. Mauricije Saksonski je već bio prešao Rajnu i ušao u Sveto Rimsko Carstvo, a Saska je napustila Austriju i pridružila se Francuskoj.[7] Palatinat se udružio s Kölnom i Bavarskom, a britanski kralj Đuro II. je svoj Braunschweig-Lüneburg proglasio neutralnim.[8]

Marija Terezija se okrunila za ugarskog kralja 25. lipnja 1741. godine. Dana 26. listopada iste godine, bavarski vojvoda Karlo VII. Albert je osvojio Prag. i proglasio se kraljem Češke. Prodao je pruskom kralju Fridriku II. grofoviju Glatz po sniženoj cijeni u zamjenu za njegov glas pri izborima za cara, te je bio izabran za cara Svetog Rimskog Carstva 24. siječnja 1742. godine. Istog dana vojska Marije Terezije je zauzela München, carev glavni grad.[9] Dana 11. lipnja 1742. godine u Berlinu je potpsian sporarum koji je okončan sukob Austrije i Pruske. Francuske trupe su napustile Češku u zimu iste godine. Dana 12. svibnja 1743. godine Marija Terezija se okrunila za kraljicu Češke u Katedrali sv. Vida.[10][11]

Planovi Francuske su se raspali kada je Karlo Albert umro u siječnju 1745. godine. Francuzi su pregazili Austrijsku Nizozemsku u svibnju, a 13. rujna Franjo Lotarinški, muž Marije Terezije, je izabran za cara Svetog Rimskog Carstva. Pruska je priznala Franju za cara, a Marija Terezija je priznala gubitak Šlezije u prosincu 1745. godine.[12] Rat se nastavio još tri godine, a okončan je sporazumom 1748. godine kojim je ponovno priznat austrijski gubitak Šlezije, a Marija Terezija je još morala predati Parmu.[13]

Reference[uredi VE | uredi]

  1. Crankshaw, 43.
  2. Crankshaw, 43.
  3. Crankshaw, 51.
  4. Crankshaw, 56.
  5. Crankshaw, 57-58.
  6. Crankshaw, 38.
  7. Crankshaw, 75.
  8. Crankshaw, 37.
  9. Crankshaw, 93.
  10. Crankshaw, 96.
  11. LeCaine Agnew, 84.
  12. Crankshaw, 99.
  13. Crankshaw, 100.

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • Browning, Reed: The War of the Austrian Succession St Martin's Press 1993 ISBN 0-312-09483-3
  • Crankshaw, Edward: Maria Theresa, Longman publishers 1969
  • LeCaine Agnew, Hugh: The Czechs and the lands of the Bohemian crown Hoover Press 2004 ISBN 0-8179-4492-3