Camillo Benso di Cavour

Izvor: Wikipedija
Dodaj infookvir "političar".
(Primjeri uporabe predloška)
Camillo Benso di Cavour
Camillo Benso di Cavour, 1858

Grof Camillo Benso di Cavour (Torino, 10. kolovoza 1810.Torino, 6. lipnja 1861.), talijanski državnik

Školovao se u Vojnoj akademiji u Torinu, glavnom gradu Pijemonta. Istupa iz vojske 1831. i proučava političke i ekonomske probleme. Zalaže se za industrijalizaciju u sjevernoj Italiji te i sam postaje kapitalist i financijer.

Borba za ujedinjenje Italije[uredi | uredi kôd]

Italija je u to doba razjedinjena na niz manjih država, a sjeverni dio je pod austrijskom dominacijom. Cavour oblikuje talijanski nacionalni program: ujedinjenje Italije na čelu s Pijemontom (odnosno savojskom dinastijom), kao ustavne monarhije po ugledu na Englesku i (nakon 1830.) Francusku. Kao zastupnik umjerene liberalno-nacionalističke političke ideologije suprotstavlja se kako reakcionarnom klerikarizmu, tako i republikanstvu i revolucionarnom jakobinizmu. Nasuprot vatrenom revolucionaru i republikancu Giuseppeu Mazziniju, vodi pragmatičnu, opreznu politiku, služeći se diplomacijom i lukavstvima.

Godine 1847. osniva, s Cesareom Balbom list "Il risorgimento". Godine 1850. ulazi u vladu Pijemonta kao ministar gospodarstva. U godinama 1852.1859. i 1860.1861. je ministar predsjednik, koji drži niz resora uključujući i vanjske poslove. U sukobu s Austrijom nalazi saveznika u Napoleonu III. Nakon uspješnog ratovanja 1859., Pijemont dobiva Lombardiju. Cavour iskorištava republikanski nacionalno-oslobodilački pokret pod vodstvom Garibaldija i Mazzinija, da bi zemlje srednje i južne Italije doveo pod savojsku krunu. U tome i uspjeva, te pred kraj života, 1861., proglašava ujedinjenje talijanskih zemalja u Kraljevinu Italiju, te postaje njen prvi ministar predsjednik.

Izraz pijemont ušao je u opći politički rječnik kao oznaka za zemlju ili državu koja ima stožernu ulogu u nekoj regiji (a kao metafora i šire, za neku stožernu silu).

Cavour, njemstvo i jugoslavenstvo[uredi | uredi kôd]

Cavouru se pripisivala izjava, koju je na prvom zasjedanju talijanskog parlamenta zapravo izrekao drugi političar (Massimo d'Azeglio): »Stvorili smo Italiju; sada moramo stvoriti Talijane.« Sve prethodne nacionalne borbe zapravo nisu zahvatile talijanske mase; nasuprot ujedinjenoj državi stajala je velika šarolikost tradicija, institucija, mentaliteta i narječja.

Svojim primjerom snažno je utjecao na Bismarcka, koji deset godina kasnije na sličan način ujedinjuje Njemačku pod pruskom krunom. Utjecao je i na Nikolu Pašića i druge srbijanske ideologe koji su težili stvaranju Velike Srbije. Nasuprot Pašiću, Svetozar Pribićević, ideolog integralnog jugoslavenstva, bio je bliži koncepcijama Mazzinija. Srbiju su u posljednjim desetljećima XIX. stoljeća počeli nazivati "pijemontom" južnih Slavena. U Beogradu je npr. prije Prvog svjetskog rata izlazio dnevni list "Pijemont".

Spomenutu izjavu, parafraziranu (»Stvorili smo Jugoslaviju; sada moramo stvoriti Jugoslovene.«), slijedili su ideolozi Šestosiječanjske diktature (1929. – 1935.).

Cavour i ban Jelačić[uredi | uredi kôd]

U revolucionarnoj godini 1848., kada je austrijska vlast koristila lojalne trupe iz Hrvatske za gušenje pobune u Milanu, nasuprut ogorčenju protiv Hrvata, u govoru u parlamentu u Torinu ističe da uloga bana Josipa Jelačića nije reakcionarna; ona je znak nacionalnog buđenja južnoslavenskih naroda. »Zastava koju su razvili Hrvati i drugi južnoslavenski narodi zastava je slavenska, a ne, kako neki drugi misle, zastava reakcije i despotizma. Njihova je stvar pravedna i ona će u budućnosti pobijediti.« Bio je to izraz solidarnosti potlačenih naroda u borbi protiv austrijske krune.

Logotip Wikicitata
Logotip Wikicitata
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Camillo Benso di Cavour