Postmoderna

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Robert Venturi, Kuća Vanna Venturi, Philadelphia, Pennsylvania (1959.-64.). Ova osobna kuća arhitekta bila je prva koja je imala procjep na sredini krova kao jasnu poruku o prekidu s funkcionalističkim ravnim krovom kutijastih građevina moderne arhitekture internacionalnog stila.
Joseph Nechvatal, Rođenje viraktualnog 2001., akrilik na platnu, naslikano uz pomoć računala i robota.

Postmoderna, naziv je koji u širem smislu služi za označavanje epohe druge polovice 20 st., a u užem smislu označava neke aspekte mišljenja i stvaralaštva istog razdoblja. Odnosi se načelno na kritiku apsolutnih istina, identiteta i glavnih vrednota ustanovljenih u modernosti, od prosvjetiteljstva naovamo, u filozofiji, umjetnosti, književnosti, arhitekturi, povijesti i kulturi. Pojam uvode J.-F. Lyotard, R. Rorty i drugi u najširem (postmoderno stanje) i u užem (postmoderna književnost, filozofija) značenju. Drugi francuski mislioci iz raznih područja postaju predvodnici novog načina mišljenja (M. Foucault, J. Derrida, G. Deleuze, R. Barthes i dr.). Većina autora smatra da postmoderna počinje nakon drugog svjetskog rata, iako mnogi za datum njegovog početka uzimaju i smrti dva modernistička pisca Virginie Woolf i James Joyca. U ovom vremenu su osjećaju utjecaji atomskog bombadiranja, Holokausta, borbe za osnovna ljudska prava i računalne tehnologije.

Kao i moderna umjetnost i postmodernizam se svodi na unutrašnji svijet likova, ali ne na njihovom unutrašnjem konfliktu nego svojevoljno razrušenim i samokritičnim likovima koje u svojim romanima opisuju Vladimir Nabokov, Milan Kundera, Haruki Murakami, Vladimir Sorokin, John Fowles, John Barth, Thomas Pynchon, i Julian Barnes.

Književnost ove epohe ne stoji nasuprot modernizma nego je ustvari njen produžetak prvenstveno po stilu koji je sada samosvjestan i ironičan, pisci ironiziraju sve pa i same sebe i svoja djela. Modernistička tendencija da se opiše unutrašnjost lika koji je u ratu sa samim sobom više ne postoji, likovi su sada posrednici i suci koje nam ukazuju na korijene postmodernističke misli, literatura postaje, uslovno rečeno, jednostavnija. U djela ulaze elementi trivijalne književnosti, (kao npr. elementi kriminalističkih romana- Ime ruže, ili čak elementi pornografskih romana- Zamkovi gnjeva). U djelima se koriste intertekstualni, intermedijalni i metahistorijski postupci.

Postomderna u likovnoj umjetnosti[uredi VE | uredi]

Banksy, Čišćenje, grafit u Hoxtonu, London, UK

Postmoderna umjetnost je prema Fredericu Jamesonu:

Wikicitati „periodični koncept čija je funkcija korelacija pojavljivanja novih formalnih programa u kulturi s pojavom novih tipova društvenog života i novog ekonomskog poretka, koji se često ublažavajući naziva modernizacija, postindustrijsko ili potrošačko društvo, društvo medija ili spektakala ili multinacionalnog kapitalizma“
(Frederic Jameson, Postmodernism and Consumer Society, in Hal Foster, ed., The Anti-Aesthetic Essays on Postmodern Culture (Seattle: Bay Press, 1983), str. 113.)

Jameson, u svom opisu postmodernizma, ističe i ilustrira dva koncepta. Prvi je onaj „izmiješanosti” (pastiche), tj. neutralna domišljata kopija bez direktnog modela ili razumnog originala; a drugi „šizofrenije” (schizophrenia), tj. ukupnog raspada odnosa, npr. između predmeta u spoznajnom polju ili između riječi, tj. njihovog značenja ili sadržaja. Jedini most koji veže ova dva koncepta jeste, po Jamesonu, „smrt individualizma”. Tako danas znanstvenici, sociolozi i kritika istražuju stajalište da su modernistički individualizam i osobni identitet stvari prošlosti; da su stari individualizam ili individualne teme mrtvi; i da se može opisati ovaj koncept jedinstvene individualnosti kao ideološki.

Jasno je da se brojni umjetnici koji rade u 1970-im i skroz kroz 1990-te, većinom ali ne isključivo u Americi, uporno opiru doktrinama modernizma. Oni sumnjaju u originalnost, i sumnjaju u osobni izraz ostvaren kroz osobnu stvarnost, stil, viziju, ili osjećaje. Kao i umjetnici pop arta, oni odbacuju intelektualne, kulturno i društveno odobrene teme, kao i svaki trag umjetničkog napora[1].

Postmodernizam slavi smrt modernizma kojeg vidi ne samo kao arogantnu u svom zahtjevu za jedinstvenošću, nego i odgovornom za zla suvremene civilizacije. Postmodernizam je neprijateljski prema humanizmu, koji otpisuje kao buržujski; razumu, koji je napušten da bi se ljudi oslobodili uspostavljenog reda; demokraciji, koja se vidi samo kao sila pritiska za širenjem zapadne hegemonije širom svijeta; te istini, koja je odbačena kao neostvariva i nepoželjna. Kako nijedan sustav vrijednosti ne može vrijediti više od drugoga, sve postaje relativno. Na kraju, postmodernizam izvorno ostaje forma kulturnog aktivizma motiviranog intelektualnom teorijom, ne političkim ciljevima, u koje se ne može nikako smjestiti.[2].

Glavne odlike nove umjetnosti su eklektizam i mnogostrukost stilova. Mnogo od temelja postmoderne umjetnosti možemo pronaći u konceptualizmu, koji je poveo prvotni napad na modernizam. Doista, raspravljalo se i o tome da se počeci postmodernizma datira s usponom konceptualizma sredinom 1960-tih. No, postmodernizam u umjetnosti je isprva započela eklektična arhitektura koja je iznikla oko 1980. godine (postmoderna arhitektura).

Osnovna manifestacija postmodernizma je prisvajanje koje gleda unatrag samosvjesno prijašnje umjetnosti, imitirajući prijašbnje stilove i čak uzimajući motive cijelih slika kao nikada do tada u povijesti. Postmodernizam je slobodan ne samo da prihvati raniju zamisao nego i radikalno promijeniti njezino značenje stavljajući je u drugi kontekst. Druga važna karakteristika postmodrednizma je spajanje umjetničkih formi. Tako da više nema jasne razlike između slikarstva, kiparstva i fotografije, i mi održavamo to razlikovanje samo kao stvar ugode.

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Postmoderna
  1. Margit Rowell, Objects of Desire, The Modern Still Life, New York: The Museum of Modern Art, 1997.
  2. Anthony F. Janson, Postmodernism, in Janson's History Of Art, 1999.