Emigracija istarskih Hrvata u Hrvatsku 1918.-1943.
Emigracija istarskih Hrvata u Hrvatsku je emigracija hrvatskog stanovništva s Istre i susjednih krajeva (Trst, Julijska krajina) koji su bili prisiljeni napustiti te krajeve i izbjeći u Hrvatsku koja je onda bila u Kraljevini SHS ili drugamo u inozemstvo.
Sadržaj |
Nakon 1918. [uredi]
Kad je Kraljevina Italija političkim igrama, izdajstvom saveznika iz Središnjih sila i smicalicama došla u posjed Istre poslije 1918., primakla su se teška vremena za Hrvate. Još su prijašnjih desetljeća istarski Hrvati i Slovenci bili prisiljeni boriti se za biti gospodar na svojem, nasuprot protežiranoj talijanskoj manjini i doseljenim Talijanima iz Furlanije i drugih krajeva.
D'Annunzijev upad i osvajanje Rijeke je bio novi pritisak.[1]
Nove su vlasti nacionalistički pritiskale hrvatsko stanovništvo. Htjele su oduzeti hrvatska obilježja na svim pripojenim područjima i na područjima koja su namjeravali, a još nisu uspjeli zaposjesti (n.pr. Rijeka). [1] Rijeku s okolicom su primjerice prikazivali kao vjekovni talijanski teritorij, predstavljajući povijest na taj način da se ne bi moglo ustanoviti podrijetlo i osjećaji stanovnika tih krajeva.[1]
U drugom dijelu knjige Šepić obrađuje činjenice i fenomen riječkog fašističkog policijskog funkcionera Giovanija Palatucija.
U ovom je valu u Hrvatsku otišao Drago Gervais, kao 14-godišnjak.
Dolazak Italije [uredi]
Dolaskom talijanske vlasti, talijanizacija je postala joša agresivnija. Dolaskom talijanskih vlasti u Julijsku krajinu i Istru označio je zauzimanje javnih ureda i ustanova. Školovani su slavenski ljudi napustili te krajeve, a ostali su od uglavnom slovenski i hrvatski svećenici i učitelji. U ovom je prvom valu otišao hrvatski skladatelj Ivan Matetić Ronjgov.
Da bi učiteljima onemogućili rad, vlasti su premiještale učitelje u druga mjesta. Druga je faza bila kad su učitelje otpuštali.
Hrvatske i slovenske tiskovine su prvih godina novog režima još nekako slobodno odbijale talijanskih vlasti i šovinističkih organizacija. Uspijevali su izlaziti, a manji su im članke zapljenjivali.
Hrvatske su škole trpile u novom režimu. Spaljivane su na lomači učiteljske, učeničke, pučke i privatne knjižnice hrvatskih učitelja. Školski su spisi nestajali, a školski inventar uništen.
Posljednji maturant stare Hrvatske gimnazije u Pazinu bio je agronom Ivan Bertoša, otac hrvatskog povjesničara Miroslava Bertoše.
Fašisti dolaze na vlast u Italiji [uredi]
Kad su fašisti došli na vlast 1922., stvar je postala nesnošljiva. Tiskovine su morale paziti na svaku riječ. Cenzura je bila jaka. Proganjali su svaku trunku hrvatstva na Istri. Brojni su Hrvati bili prisiljeni zauvijek otići od onamo. Hrvatska inteligencija, posebice zagriženi hrvatski preporoditelji bili su na udaru tog režima. Neki su pretrpjeli teška šikaniranja kao primjerice Ivan Cukon.
1927. je godine u potpunosti ukinut hrvatski i slovenski tisak u Italiji.[2]
1929. su od poznatih Hrvata u ovom valu otišli Vinko Šepić i Leonard Kalac.[3][4]
Situaciju je hrvatski svećenik i teolog Andrija Spiletak opisao ovim riječima: Poznato je kakovim se nasiljem Talijani služe proti Hrvatima i Slovencima, koji su poslije rata (I. svjetskog rata) postali podanici Italije. Naši su ljudi u onim krajevima izloženi na milost i nemilost egzaltiranih fašističkih šovinista, koji bezobzirno provode svoj program odnarodivanja i prisilnog potalijančivanja. Opetovani prosvjedi i Svete Stolice i ostalih pozvanih faktora ne uvažuju se; zakon o "zaštiti manjina" je na vrbi svirala.(Glasnik, 1931.)[5]
Djelovanja u Hrvatskoj [uredi]
1917. se je godine Matko Laginja u Zagrebu se bavio rješavanjem problema istarskih emigranata. Za prevrata u jeseni 1918. (31. listopada). Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba ga imenuje na mjesto povjerenika za Istru. Laginju nije pokolebao postupak Vlade Kraljevine SHS koja je pola godine poslije (10. travnja 1919.) ukinula to povjereništvo, nego se i dalje bavio istarskim pitanjem. 1919. i 1920. godine je zajedno s trojicom predstavnika zastupao Istru u Privremenom narodnom predstavništvu Kraljevine SHS. 1920. godine je sudjelovao kad se Kraljevina SHS razgraničavala s Italijom. Kasnije je bio predsjedavao Savjetodavnim odborom za rješavanje riječkog pitanja koje je bilo pri beogradskoj vladi, no ondje nije imao nikakvi utjecaj. [6]
Izlazio je list Istra, glasilo hrvatskih i slovenskih emigranata iz Julijske krajine. Od poznatih suradnika u njemu je pisao Vinko Šepić.
Ivan Cukon je nakon što je emigrirao 1922. u Zagrebu osnovao Društvo Primoraca i Istrana, a u listovima Pokret i Riječ pisao je o istarsko-riječkim hrvatskim temama. Situaciju je najbolje opisao svojim člankom u Riječi Krivi smo jer smo živi.[7]
Braća Josip i Mate Demarin su pisali u zagrebačkim Novostima.[7]
Dio je tih istarskih Hrvata završio u Srbiji, u Beogradu (Drago Gervais, Ivan Matetić Ronjgov, Mate Balota (Mijo Mirković), David Kabalin).[8]
Povijesna znanost [uredi]
Tema je s obzirom na obrađenost tema emigracije drugih naroda s Istre dobila premalu pozornost u povijesnoj znanosti. Neki su autori (ne)namjerno miješali pojme nacionalnosti i države radi manipuliranja popisom žrtava talijanske nacionalnosti [1] Ti su se propusti znali provući u hrvatska djela.[1][9] [10] u koje su ubrojani istarski Hrvati, Hrvati Rijeke i okolice, Hrvati s kvarnerskih otoka pripojenih Italiji te iz Trsta i Julijske krajine.
Izvori [uredi]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Moja Rijeka Predstavljena knjiga "Nacionalnost ili državljanstvo" Vinka Šepića Čiškina, 2. svibnja 2011.
- ↑ Jakovljević, str. 25.
- ↑ Istrapedia Leonard Kalac
- ↑ Istrapedia Hrvatsko pjesništvo u Istri
- ↑ Ivo Padovan: Prisutnost društveno-političkih tema u Glasniku/Vjesniku Đakovačke i srijemske biskupije, str. 191]
- ↑ Istarska enciklopedija - Matko Laginja
- ↑ 7,0 7,1 Parentium Armando Černjul: Obljetnice Dr. Ivan Cukon:Neustrašivi borac za prava istarskih Hrvata, 8. listopada 2008., pristupljeno 13. travnja 2011.
- ↑ Klub Sušačana - Sušačka revija 53 David Kabalin
- ↑ Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939. - 1947.), talijansko Ministarstvo za dobra i kulturne aktivnosti, Udruga riječkih studija iz Rima, Hrvatski institut za povijest iz Zagreba, 2002. prir. Amleto Ballarini i Mihael Sobolevski
- ↑ Vinko Šepić Čiškin: "Nacionalnost ili državljanstvo", Udruga antifašističkih boraca i antifašista Grada Rijeke, Grad Rijeka, 2011.
