Talijanizacija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Letak iz razdoblja talijanizacije kada je zabranjena uporaba "Slavenskih jezika" (Hrvatski jezik nje čak niti spomenut) na ulicama Vodnjana.

Talijanizacija ili potalijančavanje označava proces kulturne asimilacije tijekom kojeg se netko ili nešto djelomično ili nimalo talijanski pretvara u potpuno talijanski. Talijanizacija može biti dobrovoljna i/ili nasilna. Prisilna talijanizacija se provodila uvođenjem talijanskog jezika i kulture u državama koje su bile okupirane od strane talijanske države.

U Hrvatskoj, ovaj pojam se koristi posebno za nasilje nad Hrvatima u dijelovima Hrvatskog Jadrana nakon Prvog svjetskog rata.

Vrlo jaka talijanizacija provođena je i u nekim drugim zemljama, na primjer u Sloveniji i Južnom Tirolu.

Prisilna talijanizacija u Istri i Dalmaciji 1918. - 1943.[uredi VE | uredi]

Do Prvog svjetskog rata dio sjeverne Italije pripadao je Austro-Ugarskoj, a talijanski iredentisti su se borili za pripajanje tih teritorija Italiji. Na početku Prvog svjetskog rata talijanski iredentisti vidjeli su priliku da ostvare te namjere i prošire Italiju. Antanta je Londonskim sporazumom 1915. godine Italiji dala pravo da zauzme veliki dio slovenskog i hrvatskog etničkog teritorija. Zauzvrat, Italija se pridružila snagama savezničkih sila, izdala dojučerašnje saveznike, Centralne sile, kojima je objavila rat.

Na kraju rata Italija je dobila manje nego što joj se obećalo Londonskim sporazumom, ali još uvijek puno više nego što je pripadalo po pravu na samoodređenje naroda. Kraljevina SHS i Italija su Rapallskim ugovorom odredili državne granice nepovoljno za hrvatski i slovenski narod.

Talijanizacija je krenula već prije talijanskog fašizma. Na području, koje je bilo povezano s Italijom, ta politika je započela neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Talijanski premijer Vittorio Emanuele Orlando (inače poznat kao veliki demokrat)[nedostaje izvor] već je 24. studenog 1918. poslao brzojav u Trst s uputama za kaznene mjere protiv Slovenaca i Hrvata. U prosincu 1918. započeli su napadi na tršćanskog biskupa Andreja Karlina jer je bio Slovenac[nedostaje izvor], a već sljedeće godine bio je prisiljen podnijeti ostavku.

Kasnije su fašistički vlastodršci ubrzali potpun proces talijanizacije: Hrvatima i Slovencima je zabranjeno korištenje svojih jezika u javnim uredima.[nedostaje izvor] Umjesto pojma Slovenci i Hrvati, Talijani su koristili pojam "Slaveni" (ili Schiavi), ustrajno negirajući posebnost i postojanje tih naroda. Posebnost u tomu je bila što je talijanska riječ schiavo' znači rob, sluga a Slavo Slaven.

Talijanizacija je bila posebno izražena u iskorjenjivanju hrvatskih i slovenskih imena i prezimena. U prvoj fazi osobna imena i prezimena svi zapisi su prilagođeni pravopisnim pravilima talijanskog jezika (npr. Antončič je pretvoreno u Antoncich ). U drugoj fazi, koja je počela 1926., također su značajno talijanizirali imena (primjerice Antoncich je tada pretvoren u Antonelli), 7. travnja 1927. u Istri počinje nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena.[1] To je bio zloglasni zakon o zabrani "smiješnih" slavenskih imena.[2] Pored toga se napravilo usporedno i talijaniziranje toponima.

Osim jezičnog i kulturnog nasilja, protiv Hrvata i Slovenaca je bilo usmjereno i najprimitivnije i brutalno fizičko nasilje. Vlast je od početka tolerirala ili čak podržavala terorističke "skvadre" (talijanski squadra = skupina), od kojih su se kasnije razvile razbijačke fašističke bande.[3]


Slijedio je palež. Ilustrativni primjer je paljenje slovenskog narodnog doma u Trstu. Nakon toga, nasilje je dalje eskaliralo. Skvadristi su pojačali pljačke i palež zadruga i trgovina, te premlaćivali i silovali netalijansko stanovništvo.

Godine 1931. uveden je poseban sustav oporezivanja i pravosudne eksproprijacije imovine kojom su vlasti plijenile domove hrvatskih i slovenskih poljoprivrednika i u njima nastanjivalo talijanske doseljenike (na što je posebnu pozornost obratila pazinska odluka [4] . Na taj način se nasilno mijenjala i etnička slika. Kolonizirani Talijani su bili iz krajeva kao što su Kalabrija, Sicilija i dr.. [5]

„Premalo se ubija“ [6], opomenuo je 1942. okružnicom svoje trupe general Mario Robotti, zapovjednik IX armijskog korpusa talijanske Kraljevske vojske, raspoređenoga u Sloveniji i Hrvatskoj, a njegov nadređeni zapovjednik Mario Roatta još je bio eksplicitniji[6]: Ne zub za zub, nego glavu za zub! Iz tih citata izvučen je naslov - Si ammazza troppo poco: I crimini di guerra italiani 1940.-43. (Premalo se ubija: Talijanski ratni zločini 1940.-43.) -  koju je 2006. objavio torinski povjesničar Gianni Oliva. [6][7][8]

Udio osoba kojima je talijanski materinjski jezik (stanje: 2001)

Talijanizacija istarske županije u suverenoj Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Posljednjeg desetljeća 20. stoljeća nakon dolaska IDS-a na vlast u Istarskoj županiji počela su se masovno mijenjati imena ulica i postavljati dvojezične ploče te talijanske zastave i u mjestima gdje živi svega 2-3 posto Talijana, u skladu sa statutom Istarske županije, bez obzira što je tamošnje talijansko stanovništvo sustavno doseljavano od strane talijanske vlasti od 1918. pa konačno napustilo zemlju nakon Drugog svjetskoga rata što je poznato pod imenom istarski egzodus. Neki službeni proglasi Talijanske unije, pisani su isključivo na talijanskom jeziku. Neovisno o tome da li Talijani imaju značajan udio u ukupnom broju stanovnika, pored imena ulica i talijanski stijeg koji je zastava talijanske nacionalne manjine visi pored hrvatskog stijega. [9] Talijanima se smatra 7.69% pučanstva Istre.[10]

Lažiranje povijesti[uredi VE | uredi]

Talijani su željeli dokazati da je ono što rade ispravno. Ove promotivne kampanje usmjerene su posebice na interpretaciju nekih povijesnih nedjela. Rezultat je da danas prosječan Talijan iz Trsta ili Gorice (talijanskog dijela) uče izobličenu sliku povijesti tih mjesta.

Prosječni Talijani uče ovakvu povijest:

  • U području hrvatskog i slovenskog primorja uvijek su živjeli isključivo Talijani. To su bile uvijek "najtalijanskije zemlje" (italianissime terre).
  • Slaveni su po tim tvrdnjama počeli dolaziti na ta mjestima tek nedavno (npr. u ranom 20. stoljeću) i odmah su počeli s nasiljem nad siromašnim talijanskim domaćinima.
  • Nakon pada fašizma Slaveni su uspjeli provesti svoj plan i zauzeti veliki dio "svetog talijanskog tla", ubili mnoštvo Talijana i pobacali u fojbe.
  • Prosječni Talijani iz tih područja vide fašizam kao pokret koji je bio i zlo, kao i Talijani ili oni koji nisu tako loši za vrijeme rata.
  • Ne prihvaćaju zlo fašizma ni postojanje fašističkih koncentracijskih logora kao primjerice koncentracijskog logora Kampor. Ovaj tip vjerovanja je sve snažniji kod Talijana u cijeloj Italiji. Takav pogled također podržava veliki dio talijanskih intelektualaca.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., str. 31
  2. Mezulić,Hrvoje;Jelić, Roman: [O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji : 1918.-1943. : nasilno potalijančivanje prezimena, imena i mjesta /]
  3. Istrapedia[1]
  4. Mario Mikolić: Istra 1941.-1947., Barbat, Zagreb, 2003., str. 118. i 119., ISBN 953-181-054-0
  5. Mario Mikolić: Istra 1941.-1947., Barbat, Zagreb, 2003., str. 100., ISBN 953-181-054-0
  6. 6,0 6,1 6,2 http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=186617
  7. http://www.ibs.it/code/9788804564041/oliva-gianni/laquo;si-ammazza-troppo.html
  8. http://libreriarizzoli.corriere.it/libro/oliva_gianni-si_ammazza_troppo_poco.aspx?ean=9788804564041
  9. Vjesnik:IDS i dalje protuzakonito talijanizira Istru[2]
  10. Population according to ethnicity by towns/municipalities

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Mezulić, Hrvoje; Jelić, Roman: O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji : 1918.-1943. : nasilno potalijančivanje prezimena, imena i mjesta, Biblioteka Povjesnica. Zagreb, Dom i svijet 2000, ISBN 953-238-012-4.