Talijanizacija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Plakat iz Vodnjana, u izdanju Nacionalne fašističke partije (tal. P.N.F. - Partito Nazionale Fascista), gdje se pod prijetnjom "uvjerljivih metoda" zabranjuje uporaba "slavenskog" jezika na javnom mjestu. Kao "nositelj vlasti" koja proglašuje zabranu potpisani su "skvadristi", tj. lokalni fašisti

Talijanizacija ili potalijančavanje označava proces kulturne asimilacije tijekom kojeg se netko ili nešto djelomično ili nimalo talijanski pretvara u nekog ili nešto potpuno talijansko. Talijanizacija može biti dobrovoljna i/ili nasilna. Prisilna talijanizacija se provodila uvođenjem talijanskog jezika i kulture u teritorijama koje su bile okupirane od strane talijanske države.

U Hrvatskoj, ovaj pojam se koristi posebno za nasilje nad Hrvatima u dijelovima Hrvatskog Jadrana nakon Prvog svjetskog rata.

Vrlo jaka talijanizacija provođena je i u nekim drugim zemljama, na primjer u Sloveniji i Južnom Tirolu.

Talijanizacija u 19. stoljeću[uredi VE | uredi]

U doba venecijanske vladavine nisu državne vlasti poduzimale mjere radi talijanizacije stanovništva u Istri i Dalmaciji. Hrvatska područja pod vlašću Venecije bila su osobito važna u razvoju hrvatske kulture - pa tako razvoj hrvatske književnosti u velikoj mjeri možemo pripisati Hrvatima koji su bili mletački podanici i koji su svoje knjige tiskali u Mlecima: od Hanibala Lucića u 15. do Marka Marulića u 16. i Andrije Kačića Miošića u 18. stoljeću; slično je bilo i sa drugim umjetnostima.

Ubrzo nakon pada Venecije, 1806. godine generalni upravitelj Dalmacije u sklopu Ilirskih pokrajina Vincenzo Dandolo (inače Venecijanac), u svojem godišnjem izvješću Napoleonu savjetuje ukidanje školovanja na "ilirskom" jeziku u sjemeništima u Zadru, Slitu i Preku kod Omiša, radi uvođenja poduke na talijanskom jeziku. U narednom razdoblju Dandolo osniva u Zadru licej, te diljem Dalmacije sedam gimnazija, te devetnaest muških i četrnaest ženskih škola na talijanskom jeziku.[1].

Ovakve aktivnosti nastavljaju se promjenjivim tempom i kasnije tijekom 19. stoljeća, nakon što Istra i Dalmacija dolaze pod vlast Austrije, a nacionalističke ideje kakve prepoznajemo kod Napoleonovog providura Dandola postaju općeraširene u Europi, osobito među političkim liberalima. Talijanizacija se provodila uz ideju da je posrijedi svojevrsno darivanje "naprednije" talijanske kulture i "ljepšeg" talijanskog jezika, uz stvaranje animoziteta prema Hrvatima iz drugih krajeva (koji da su "furešti", tj. stranci - dok su lokalni Talijani naprotiv "domaći"; među lokalnim Talijanima se naprotiv promoviralo talijanski patriotizam). Možda najplastičniji primjer takove talijanizacije vidimo u životu i djelu utjecajnog "talijanaškog" političara i dugogodišnjeg (1865. - 1980.) splitskog gradonačelnika Antonija Bajamontija, autora (ne)slavne parole Slaveni sutra, Hrvati - nikada! ("Slavi anche domani, Croati mai")[2]

U Istri talijanski liberali osnivanje hrvatskih škola onemogućuju sve do kraja 19. stoljeća; čak i tada je osnivanje i djelovanju prvih sedamdesetak škola na hrvatskom jeziku bilo moguće tek privatnim donacijama prikupljanima u drugim dijelovima Hrvatske, djelovanjem Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru.

Prisilna talijanizacija u Istri i Dalmaciji 1918. - 1943.[uredi VE | uredi]

Do Prvog svjetskog rata dio sjeverne Italije pripadao je Austro-Ugarskoj, a talijanski iredentisti su se borili za pripajanje tih teritorija Italiji. Na početku Prvog svjetskog rata talijanski iredentisti vidjeli su priliku da ostvare te namjere. Antanta je Londonskim sporazumom 1915. godine Italiji obećala suglasnost na zauzimanje velikog dio slovenskog i hrvatskog etničkog teritorija. Zauzvrat, Italija se pridružila snagama savezničkih sila, izdala dojučerašnje saveznike, Centralne sile, kojima je objavila rat.

Na kraju rata Italija je dobila manje nego što joj se obećalo Londonskim sporazumom, ali još uvijek puno više nego što bio joj pripadalo po pravu na samoodređenje naroda. Kraljevina SHS i Italija su Rapallskim ugovorom odredile državne granice nepovoljno za hrvatski i slovenski narod.

Talijanizacija je krenula već prije talijanskog fašizma. Na području, koje je bilo povezano s Italijom, ta politika je započela neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Talijanski premijer Vittorio Emanuele Orlando već je 24. studenog 1918. poslao brzojav u Trst s uputama za kaznene mjere protiv Slovenaca i Hrvata. U prosincu 1918. započeli su napadi na tršćanskog biskupa Andreja Karlina jer je bio Slovenac[3], a već sljedeće godine bio je prisiljen podnijeti ostavku. Umjesto pojma Slovenci i Hrvati, Talijani su vrlo uporno koristili pojam "Slaveni" (Slavi, ponekad Schiavi), ustrajno negirajući posebnost i postojanje tih naroda. Posebnost u tomu je bila što je talijanska riječ schiavo' znači rob, sluga a Slavo Slaven.

Kasnije su fašistički vlastodršci poduzeli nasilnije mjere radi talijanizacije: Hrvatima i Slovencima je zabranjeno korištenje svojih jezika u javnim uredima i školama.[4][5]

Ernest Radetić sumira teški gubitak koju je hrvatska stvar pretrpjela u Istri tih godina: od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljištva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava godspodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata - nije ostalo ništa... imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati... sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spaliti, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve , sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili." [6] Nije ovaj najdrastičniji navod o paležima preuveličavanje; Radetić navodi primjere na području Baderne - njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. god. emigrirao za Jugoslaviju - u kontekstu protuslavenskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora u 15. svibnja 1921. godine: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, u nekoliko kilometara dalekim selima Pajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, spalili su fašisti župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora a čitavo (manje) selo Heraki (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno. U drugim dijelovima Istre bilo je slično.[7]

Neprijateljski raspoložene državne vlasti su hrvatske seljake istodobno lišile pučkih štedionica i seoskih zadruga koje su na tržište iznosile njihove proizvode, te vrlo povećale porezni pritisak: 1925. godine piše tršćanski dnevnik "Piccolo" da je na Pazinštini 60 posto poreznih obveznika pod ovrhom, te im se plijeni stoka i namještaj; u nekim mjestima Istre ima do 90% poreznih obveznika pod ovrhama. Samo u osobito teškoj 1932. godini je na Poreštini završino u stečaju (dakle, na generalnoj ovrsi cjelokupnog imanja) oko 600 od ukupno 3000 poreznih obveznika, a broj radne stoke (volova za oranje) na selima tog dijela Istre je od 1928. do 1932. god. uslijed učestalih ovrha pao sa 9.981 na 4.113 glava.[8] Onima koji su surađivali sa vlastima, život je bio bolji: fašistički režim se prilično brinuo za radnike i niže službenike, te je mogućnost zaposlenja u cestariji ili pošti izgledala kao san za sinove iz oskudicom pritisnutih seljačkih obitelji. Drugi se iseljavaju - u Hrvatsku ili prekomorske zemlje. Osobito je mnogo bilo iseljavanja za tada vrlo prosperitetnu Argentinu: Puljski prefekt (šef policije) izvještava Ministarstvo unutarnjih poslova u Rimu 1928. godine o 1033 putovnice izdane "allogenima" ("inorodnima", tj. Hrvatima), što predstavlja "veliki egzodus inorodnih" ("un gran esodo di allogeni"). 1929. godine on izvještava o nastavku procesa: "Ova pojava favorizirana od vlade, oslobodit će velik dio zemlje od nepoželjnih elemenata." 1930. godine prefekt izvještava: "Emigracija u Argentinu je u punom zamahu. U zadnjem tromjesečnju izdano je 450 putnica za tu državu. Ta emigracija poprima kolektivni karakter u tom smislu, što u mnogim slučajevima odlaze s glavom obitelji čitave porodice".

U isto vrijeme državne vlasti potiču doseljavanje Talijana u Istru, što uspijeva npr. u novosagrađenom rudarskom gradiću Raša ("Arsia") kod Labina, ali i drugdje gdje velike državne investicije otvaraju radna mjesta.[9] U obližnjoj Rijeci 1922. godine otkaze na radnim mjestima u javnim poduzećima dobiva 1500 "slavena" i lokalnih Talijana koji su iskazivali potporu opstanku Riječke države umjesto sjedinjenju s Italijom, te su u velikom broju zamijenjeni doseljenicima iz Italije. Početkom 1932. godine, od 24 gradska pometača, 16 su Talijani doseljeni iz Italije.[10]

Talijanizacija je bila posebno izražena u iskorjenjivanju hrvatskih i slovenskih imena i prezimena. U prvoj fazi osobna imena i prezimena, te su svi zapisi i javni natpisi prilagođeni pravopisnim pravilima talijanskog jezika (npr. Antončić je pretvoreno u Antoncich ). U drugoj fazi, koja je počela 1926., također su značajno talijanizirali imena (primjerice Antoncich je tada pretvoren u Antonelli), 7. travnja 1927. u Istri počinje nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena.[11] To je bio zloglasni zakon o zabrani "smiješnih" slavenskih imena.[12] U već uznapredovaloj fazi talijaniziranja, donijeti su Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. i Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936.

Usporedo je provedeno talijaniziranje toponima, a hrvatski natpisi su "iskorijenjivani" i sa nadgrobnih spomenika, natpisa na crkvama i kapelicama i slično.

Osim jezičnog i kulturnog nasilja, protiv Hrvata i Slovenaca je bilo usmjereno i najprimitivnije i brutalno fizičko nasilje. Vlast je od početka tolerirala ili čak podržavala terorističke "skvadre" (talijanski squadra = skupina), od kojih su se kasnije razvile razbijačke fašističke bande.[13]

Slijedio je palež. Ilustrativni primjer je istodobno paljenje slovenskog narodnog doma u Trstu i hrvatskog narodnog doma u Puli: obje su te značajna ustanova narodnog života zapaljene 13. srpnja 1920. godine. Nakon toga, nasilje je dalje eskaliralo. Skvadristi su pojačali pljačke i palež zadruga i trgovina, te premlaćivali i silovali netalijansko stanovništvo.

Iz reda najodlučnijih slovenskih i hrvatskih domoljublja od 1927. godine ustrojava se antifašistička organizacija TIGR, koja pribjegava i nasilnoj borbi protiv Mussolinijevog režima.

Godine 1931. uveden je poseban sustav oporezivanja i pravosudne eksproprijacije imovine kojom su vlasti plijenile domove hrvatskih i slovenskih poljoprivrednika i u njima nastanjivalo talijanske doseljenike (na što je posebnu pozornost obratila Pazinska odluka o pripojenju Istre matici Hrvatskoj iz 1943. godine)[14] . Na taj način se nasilno mijenjala i etnička slika. Kolonizirani Talijani su bili iz krajeva kao što su Kalabrija, Sicilija i dr.. [15]

„Premalo se ubija“ [16], opomenuo je 1942. okružnicom svoje trupe general Mario Robotti, zapovjednik IX armijskog korpusa talijanske Kraljevske vojske, raspoređenoga u Sloveniji i Hrvatskoj, a njegov nadređeni zapovjednik Mario Roatta još je bio eksplicitniji[16]: Ne zub za zub, nego glavu za zub! Iz tih citata izvučen je naslov knjige - Si ammazza troppo poco: I crimini di guerra italiani 1940.-43. (Premalo se ubija: Talijanski ratni zločini 1940.-43.) -  koju je 2006. objavio torinski povjesničar Gianni Oliva. [16][17][18]

Udio osoba kojima je talijanski materinjski jezik (stanje: 2001)

"Talijanizacija" istarske županije u suverenoj Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Posljednjeg desetljeća 20. stoljeća, nakon dolaska IDS-a na vlast u Istarskoj županiji počela su se masovno mijenjati imena ulica i postavljati dvojezične ploče te talijanske zastave i u mjestima gdje živi svega 2-3 posto Talijana, u skladu sa statutom Istarske županije.[19]

Makar Talijanima predstavljaju danas 6.03% pučanstva Istre,[20], lokalne vlasti su sklone davati talijanskom jeziku i kulturi upadljivo veliki značaj, što dio političke javnosti prati sa oštrim negodovanjem.[21]

U pojedinim praktičnim situacijama, međutim, čelnici IDS-a znadu pokazati kao zaštinici hrvatskih strateških interesa u odnosima s Italijom, u situaciji kada današnja Republika Hrvatska ima izrazito visoku gospodarsku i kulturnu suradnju sa tom državom.[22]; čak do razine da brane grube poteze komunističkih vlasti nakon II. svjetskog rata.[23].

Lažiranje povijesti[uredi VE | uredi]

Talijani su željeli dokazati da je ono što rade ispravno. Ove promotivne kampanje usmjerene su posebice na interpretaciju nekih povijesnih nedjela. Još je kod nasilnog talijaniziranja imena i toponima službeno korišteno "objašnjenje" da se tobože "slavenizirana" imena i prezimena vraćaju u tobože izvorni talijanski oblik. Rezultat je takvog dugogodišnjeg propagandnog rada, da danas prosječan Talijan iz Trsta ili Gorice (talijanskog dijela) uče do stanovite mjere izobličene sliku povijesti tih područja.

Tako se kod prosječnih Talijana - osobito u području na talijanskoj istočnoj granici - mogu naći ovakve predodžbe o povijesti:

  • U području hrvatskog i slovenskog primorja uvijek su živjeli pretežno Talijani. To su bile uvijek "najtalijanskije zemlje" ("terre italianissime"). Kao dokaz uzimaju se popisi pučanstva iz 19. stoljeća, u kojima se osobe koje su makar natucale talijanski uračunavalo kao osobe čiji je materinski jezik talijanski (u tadašnjim Austrijskim popisima nije se ljude pitalo za narodnost, nego isključivo za materinji jezik); a onda se uzima da su te osobe ujedno etnički Talijani (analogno logici da su Irci ili Škoti kojima je materinski jezik engleski - proglasi Englezima; ili da se Srbe u Hrvatskoj proglasi etničkim Hrvatima, obzirom da najvećim dijelom govore hrvatski kao materinski jezik). Tu onda proizlazi da bi u Istri bilo gotovo polovica Talijana[24]; slične manipulacije sa "materinskim jezikom" upotrebljavane su u političke svrhe i drugdje u Austro - Ugarskoj.[25]
  • Slaveni su se po tim tvrdnjama počeli naseljavati u te "najtalijanskije zemlje" u većem broju tek nedavno, npr. u 19. ili ranom 20. stoljeću, i odmah su počeli s nasiljem nad siromašnim talijanskim domaćinima. Zapravo je činjenica da su neka do tada mala mjesta napučena Talijanima počela u vrijeme industrijalizacije naglo rasti (npr. je danas najveći istarski Grad Pula imao 1850. godine svega 1.100 stanovnika, da bi do 1869. stanovništvo poraslo na 10.640, a do 1890. na 31.600 stanovnika), što je uslijed doseljavanja stanovništva - najvećim dijelom iz bliskog ruralnog zaleđa - dovelo do promjene etničkog sastava stanovništva na tim urbanim mikrolokacijama.[26]
  • Nakon pada fašizma Slaveni su uspjeli provesti svoj plan i zauzeti veliki dio "svetog talijanskog tla", ubili mnoštvo Talijana i pobacali u fojbe (jame).[27] Činjenica da je jugoslavenski komunizam 1945. godine sličnu brutalnost pokazivao i drugdje[28] se ne uzima u obzir: revolucionarno komunističko nasilje se sagledava isključivo kao slavenski teror nad Talijanima.
  • Prosječni Talijani iz tih područja vide fašizam kao pokret koji je bio i zlo; međutim smatraju daTalijani zapravo nisu činili ratne zločine (što je daleko od istine) i da nisu bili "tako loši" za vrijeme rata.
  • Ne prihvaćaju zlo fašizma ni postojanje fašističkih koncentracijskih logora kao primjerice koncentracijskog logora Kampor. Ovaj tip vjerovanja je sve snažniji kod Talijana u cijeloj Italiji. Takav pogled također podržava veliki dio talijanskih intelektualaca.[29]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. L.Šimunković, Plurilinguismo in Dalmazia durante il dominio francese, in AA.VV., Napoleone e l'Adriatico, Ancona, Istituto per le relazioni adriatiche e l'Oriente mediterraneo, 1999., str. 159-162
  2. Baras, Frano; 2010., Teško je bilo Hrvatom biti, Vijenac, broj 433., MH
  3. Karlin, Andrej, Slovenski biografski leksikon, pristupljeno 16.6.2014.'
  4. Pavel Strajn, La comunità sommersa – Gli Sloveni in Italia dalla A alla Ž, - Editoriale Stampa Triestina, Trieste 1992
  5. Boris Gombač, Atlante storico dell'Adr
  6. Ernest Radetić, "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969., str. 289 - 291
  7. Ernest Radetić, isto, str. 285 - 288
  8. Ernest Radetić, isto, str. 281 - 283
  9. Ernest Radetić, isto, str. 284 - 285
  10. Daniel Patafta, "Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine", Časopis za suvremenu povijest, Vol.36 No.2 Srpanj 2004., str. 697, prema ”Riječki pometači-Talijani”, Primorski novi list (Sušak), br. 8., 11. I. 1924., 3
  11. Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., str. 31
  12. Mezulić,Hrvoje;Jelić, Roman: [O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji : 1918.-1943.: nasilno potalijančivanje prezimena, imena i mjesta /]
  13. Istrapedia[1]
  14. Mario Mikolić: Istra 1941.-1947., Barbat, Zagreb, 2003., str. 118. i 119., ISBN 953-181-054-0
  15. Mario Mikolić: Istra 1941.-1947., Barbat, Zagreb, 2003., str. 100., ISBN 953-181-054-0
  16. 16,0 16,1 16,2 http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=186617
  17. http://www.ibs.it/code/9788804564041/oliva-gianni/laquo;si-ammazza-troppo.html
  18. http://libreriarizzoli.corriere.it/libro/oliva_gianni-si_ammazza_troppo_poco.aspx?ean=9788804564041
  19. Vjesnik:IDS i dalje protuzakonito talijanizira Istru[2]
  20. , Državni zavod za statistiku, Popis stanovništva 2011, "Stanovništvo prema državljanstvu, vjeri, narodnosti i materinjem jeziku", str. 55
  21. "Nastavljena je otvorena talijanizacija Hrvatske", Tomislav Benčik (predsjednik podružnice HČSP u Puli) kod Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 5.9.2010.
  22. "Jakovčić: Pokušaj revidiranja Osimskih sporazuma", T. Toromanović, "Glas Istre", 31.7.2011.
  23. ""Hrvatska ne smije pristati na revidiranje NOB-a izvan svojih granica"", T. Toromanović, "Dnevnik.hr", 12.2.2008.
  24. Marino Micich, "L'esodo dall'Istria, Fiume e Zara (1943-1958) e l'accoglienza in Italia", iz zbornika D.R. NARDELLI, G. STELLI (a cura), Istria Fiume Dalmazia laboratorio d'Europa. Parole chiave per la cittadinanza, Editoriale Umbra, Foligno 2009, pp. 75 – 100", pristupljeno 14.6.2014.
  25. Tako je u selu Mihovljanu u Međimurju između popisa 1900. i 1910. godine porastao broj osoba koje iskazuju da im je mađarski materinski jezik sa 2,3% na čak 26,7%. Zapravo je u Međumurju broj Mađara bio vrlo mali (do 2 posto), a i taj mali broj je skoro isključivo živio u gradovima. Branimir Bunjac i dr. "Gramatike »međimurskoga« jezika iz 1942. godine" "Filologija", No.61 Ožujak 2014., str. 70
  26. Marino Budicin i dr. "Istra i vrijeme", Centar za povijesna istraživanja Rovinj 2009., str. 501, pristupljeno 16.6.2014.
  27. Alfonso Indelicato, "ITALIANI TUTTI DALMATI TUTTI ISTRIANI (L'IESPI Ricorda le italianissime terre di Istria, Fiume e Dalmazia; le foibe slavo-comuniste e l'esodo)", "Circolo Destra per Milano", 20.3.2013.
  28. Damir Borovčak, "U Gračanima čak 17 partizanskih stratišta", Portal Hrvatskog kulturnog vijeća 23.5.2011.
  29. Antionio Fanella (dr.sc.), "IL REVISIONISMO E L’ITALIA: ALCUNI ESEMPI", "Treccani.it, L'Enciclopedia Italiana, 18.3.2009.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Mezulić, Hrvoje; Jelić, Roman: O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji : 1918.-1943. : nasilno potalijančivanje prezimena, imena i mjesta, Biblioteka Povjesnica. Zagreb, Dom i svijet 2000, ISBN 953-238-012-4.