Fašizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mussolinijeva zastava

Fašizam je oblik radikalnog autoritarnog nacionalizma[1][2] koji je nastao u ranom 20. stoljeću u Europi. Pod utjecajem nacionalnog sindikalizma, prvi fašistički pokreti su se pojavili u Italiji oko Prvog svjetskog rata, spajajući tipična desna stajališta s elementima lijeve politike u opoziciji prema komunizmu, socijalizmu, liberalnoj demokraciji i, u nekim slučajevima, tradicionalnom konzervativizmu. Iako je fašizam uobičajeno stavljen na ekstremnu desnicu tradicionalnog političkog spektra, sami fašisti i neki komentatori su tvrdili da je opis neadekvatan.[3] [4]

Fašisti su namjeravali ujediniti svoju naciju kroz totalitarnu državu koja je zagovarala masovnu mobilizaciju nacionalne zajednice,[5][6] i bili su karakterizirani avangardnom strankom koja je započela revolucionarni politički pokret ciljavši da preuredi naciju prema principima fašističke ideologije.[7] Neprijateljski prema liberalnoj demokraciji i komunizmu, fašistički su pokreti djelili zajednička obilježja, uključujući štovanje države, posveta snažnom vođi i naglasak na ultranacionalizmu i militarizmu. Fašizam gleda na političko nasilje, rat i imperijalizam kao sredstva za postizanje nacionalne obnove.

Fašistička ideologija konzistentno zaziva glavnost države. Vođe kao Benito Mussolini u Italiji i Adolf Hitler u Njemačkoj utjelovljavali su državu i nepobitnu moć. Fašizam je posuđivao teorije i terminologije iz socijalizma ali ih je primjenjivao na što je on vidio kao značajniji sukob između naroda i rasa od klasnog sukoba, i usredotočio se na završavanje podjele između klasa unutar nacije.[8] Zagovara mješano gospodarstvo, sa glavnim ciljem postizanja autarkije da se osigura nacionalna samodostatnost i neovisnost kroz protekcionističku i intervencionističku ekonomsku politiku. Fašizam podržava što se ponekad naziva Trećim položajem između liberalne demokracije i komunizma.

Poslije Drugog svjetskog rata malo se političkih stranaka otvoreno opisivalo kao fašističke i izraz se češće koristi pejorativno od strane političkih protivnika. Izrazi neofašizam i postfašizam ponekad su primjenjeni formalno da se opišu stranke ekstremne desnice sa ideološkim sličnostima i korijenima u fašističkim pokretima 20. stoljeća.

Katolička Crkva osudila fašizam[uredi VE | uredi]

Katolicizam je osudio fašizam. To je išlo dotle da je papa Pio XI. u svojoj enciklici Non abbiamo bisogno iz 1931. osudio talijanski fašizam, a 1937. u enciklici Mit brennender Sorge nacionalsocijalizam i rasne teorije te u istoj godini u enciklici Divini Redemptoris komunizam. Papina reakcija je pobudila kršćanski svijet neka se pojačano zanima za ove probleme, a to je osobito bio slučaj u državama u kojima je bilo na vidiku da će se sraziti totalitarne ideologije. U te su se rasprave o osudi nacizma uključili i hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci (Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, 1939.)[9].

Fašistički i ini totalitaristički pokreti[uredi VE | uredi]

Istaknuti fašisti i ini totalitaristički prvaci[uredi VE | uredi]

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Turner, Henry Ashby, Reappraisals of Fascism. New Viewpoints, 1975. str. 162. States fascism's "goals of radical and authoritarian nationalism".
  2. Larsen, Stein Ugelvik, Bernt Hagtvet and Jan Petter Myklebust, Who were the Fascists: Social Roots of European Fascism, str. 424, "organized form of integrative radical nationalist authoritarianism"
  3. Roger Griffin. Fascism. Oxford, England, UK: Oxford University Press, 1995. str. 8, 307.
  4. Aristotle A. Kallis. The fascism reader. New York, New York, USA: Routledge, 2003. Str. 71
  5. Grčić, Joseph. Ethics and Political Theory (Lanham, Maryland: University of America, Inc, 2000) str. 120
  6. Blamires, Cyprian, World Fascism: a Historical Encyclopedia, Volume 1 (Santa Barbara, California: ABC-CLIO, Inc., 2006) str. 140–141, 670.
  7. Eatwell, Roger, Fascism: a History (Allen Lane, 1996) str. 215.
  8. Griffin, Roger. The Nature of Fascism (New York: St. Martins Press, 1991) str. 222–223.
  9. Hrčak Bogoslovska smotra 79 (2009.) 4] Alojz Ćubelić: Tri hrvatska dominikanca (Hijacint Bošković, Dominik Barač i Jordan Kuničić) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, str. 847., 849.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Prisilna romanizacija hrvatskih imena - članak govori o fašističkim zakonima kojima se zabranjivalo slavenska imena, "Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni rad ili nacionalne osjećaje" i "zakon o»smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima"


Society.svg Nedovršeni članak Fašizam koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.